Vaš izvestilac je ljetos  bio na svom  jubilarnom 10. TUSKA Open Air Metal Festival-u (ukupno ih je bilo 15 do sada), i nadao se da će taj “jubilej” obilježiti nešto upečatljivije od dosadne kiše, ali na žalost ona je padala dosta često u kratkim intervalima i napravila dosta smetnji  pri fotkanju dva glavna stage-a.
Da iz prethodnog ne bi stekli utisak da je fucking rain bila najveći dojam za ta tri dana (29. i 30.06. & 01.07.), prijeđimo na ono što se događalo na sve četiri bine tijekom festivala. Naravno, između ta 53 benda koji su bili na festu, bilo je tu dosta dobrih i raznovrsnih metal bendova, atraktivnih nastupa, vatri i razne pirotehnike, ali ono što uvijek volim istaknuti je jako pozitivna atmosfera u publici bez ikakvih incidenata.

I došao je prvi dan festivala. Kao i do sada reći ću po nekoliko riječi samo o onima koji su me posebno dojmili, jer nitko normalan ne bi mogao popratiti toliko bendova pa ni ja, ne zato što sebe smatram normalnim nego zbog toga što je to nemoguće.
Došao sam u festivalsku zonu točno pred početak nastupa njemačkog power metal generatora Edguy. Dugo sam već želio vidjeti ih ponovo i potpuno su opravdali sva očekivanja. Zapalili su publiku, a Tobias se uopće nije štedio, što sa pjevanjem što sa pričom između pjesama. Odsvirali su nekoliko stvari sa svog posljednjeg albuma “Age of the Joker” ali naravno i svoje najveće hitove od ranije. Bio je to trijumfalan nastup u rano poslijepodne, skoro suviše rano.

Saint Vitus je jedan od bendova koji su sudjelovali u kreiranju metala u SAD-u na samom početku, krajem sedamdesetih, i zbog toga su nešto što treba vidjeti i čuti. Bilo je dosta fanova doom metala koji su mnogo mlađi nego karijera ovog benda, ali to nije bila prepreka da se tijekom nekih stvari napravi mali kaos u publici, na očigledno odobravanje članova banda. Njima je ovo bila prilika za promoviranje novog albuma, objavljenog ove godine pod nazivom “Lillie: F-65”.

Trivium je još jedan band iz SAD-a koji je nastupio prvog dana. Ne mogu reći da su mi jedan od onih koje rado slušam, ali bilo je jasno da su mnogi došli upravo zbog njih. Ova metalcore mašinerija s Floride je mljela na bini dok su svi oni koji vole skakati i obožavaju “šutku” to isto radili u velikom krugu ispred stage-a. Bila je to divna scena, totalni kaos! Matt je još jednom pokazao koliko može zapaliti fanove i isjediti iz njih energije.

Moje veliko zanimanje je bilo vezano za nastup norveškog super banda Arcturus, iz jednostavnog razloga što su u njihovom sastavu dva bivša člana omiljenog mi banda Dimmu Borgir, a to su ICS Vortex(vokal) i Hellhammer(bubnjevi). Ima tu svačega: atmosferičnog black metala, progresive, “gaženja”, ali i teatra. Iako band postoji još od 1991. i uživa great respect na sjeveru, totalno je zapostavljen na ovim našim prostorima, sasvim neopravdano.

Prvi festivalski dan su zatvorili svojim nastupom Megadeth. Šta reći? Veliki band, veliko ime, ali sve je to već viđeno, sem što je ovoga puta Dave bio vrlo pričljiv što je neuobičajeno za njega. Naravno, publika je uživala u njihovom nastupu i bila veoma zadovoljna, a možda sam bio i ja ali ne želim to sebi priznati.

Drugi festivalski dan je obećavao mnogo interesantnih događanja, i trebalo je poći vrlo rano. Na moju žalost, iz nekih trivijalnih okolnosti sam zakasnio na nastup estonskog folk metal banda Metsatöll, tako da sam prisustvovao samo završetku. Oni postoje od 1999. a na TUSKA festu su bili prvi put prije šest godina. Sviraju epski metal sa naglašenom notom estonske folk muzike, što ih čini zanimljivim i posebnim. Preporučujem ih! Snimljen je ovaj njihov nastup i biti će objavljen u listopadu kao live album.

Poslije njih su izašli na binu Amoral, domaći bend o kojem dosta možete saznati iz intervjua koji sam sa njima napravio tog dana (pogledati OVDJE). Tu sam bio dobro upućen što me čeka, dobra power metal svirka za opuštanje pred ono što dolazi poslije.

Finski black metal cult Horna je nešto što sam već predugo čekao vidjeti. Dovoljno je samo pogledati njihove fotke (u galeriji) i odmah shvatiti da bi vrlo brzo stekli simpatije religioznih fanova (čitaj: fanatika), naročito onih koji se bave lomačama, egzorcizmom, i sličnim “produhovljenim” aktivnostima. Vrlo sugestivan i zanimljiv band.

Napalm Death moram spomenuti, ne zbog toga što mi se sviđaju (naprotiv) već zbog svih onih brojnih koji “režu vene” na njih, mada nikada nisam razumio zašto. Bili su dobri, publika je uživala, bla, bla, bla… naravno, ja sam za to vrijeme pio cider u back stage pub-u.

Domaće heavy metal snage, Battle Beast su mi se baš svidjeli, za razliku od prethodnika. Par momaka i jedna vrlo energična dama su se baš istutnjali u tom jednom trenu koji su dobili na raspolaganje. Preporučujem za gledanje i slušanje ako se nađete u prilici za to.

Sonata Arctica je jedan od onih finskih bandova koje pratim već prilično dugo, kako fanovski, tako i kroz intervjue. Ne moram naglašavati da mi je njihov nastup uvijek prava poslastica, i onako totalni relax. Ovoga puta je to pomalo pokvarila kiša kao pred potop, ali Tony i ekipa se nisu dali zbuniti i prašili su svoj power metal kao i uvijek, što je fanovima dalo snage da izdrže sva iskušenja. Bila je to odlična promocija novog albuma “Stones Grow Her Name”, koji je objavljen dva mjeseca prije festivala.

A onda je došao trenutak istine, black judgement day, black metal monsters from Poland, Behemoth. Riskiram zvučati pretenciozno (ili suviše subjektivno), ali svaki put kad ih gledam čini mi se da su sve žešći i žešći. Da, bio je to pravi Armagedon, kako na bini tako i u publici. Njih neću preporučiti, tko zna o kakvim se zvijerima radi taj zna, tko ne zna, mora prvo proći inicijaciju.

Sabaton je imao čast nastupiti na završetku drugog festivalskog dana. Ovo je bila odlična prilika za njih da ispromoviraju svoj nedavno objavljen album “Carolus Rex”, što su i iskoristili uz obilje vatre i pirotehnike. Definitivno savršeno finale ovog dana prepunog dojmova, začinjenog kvalitetnim metalom i “divnom” skandinavskom ljetnom kišom u manjim i većim dozama.

Završni dan je krenuo žestoko, uz do sada najbolji performans benda Apocalyptica koji je vaš izvjestitelj do sada vidio. Svaki nastup ovih glazbenika prati nevjerovatna količina entuzijazma i užitka u tome što rade, ali ovoga puta je to bilo još dignuto na kvadrat. Imao sam dojam da nisam na koncertu, već da prisustvujem najopuštenijem mogućem prijateljskom jammingu, a s druge strane to je bila dobro podmazana mašina za mljevenje mesa (čitaj: publike). Slike u galeriji govore vjerovatno više od riječi, ili mi se možda samo tako čini jer sam to doživio.

Pošto band Lamb Of God nije uopće ni doputovao u Helsinki zbog problema koje su imali na turneji, u njihov termin su prebačeni Overkill, dok je Finntroll iako uopće nije bio najavljen u programu festivala nastupio u ranije najavljenom terminu Overkill. Tako sam sasvim neočekivano dobio priliku vidjeti jedan od svojih omiljenih finskih bandova. Trolovi su kao i uvijek zapalili publiku i napravili urnebes.

Završni nastup na festivalu su imali Ministry, kojima je ovo bila ujedno i promocija albuma “Relapse”, objavljenog prošlog proljeća. Iako spadaju u veterane (koji su se razišli prije četiri godine, a prije godinu dana krenuli ponovo), ima tu još dosta energije za dijeljenje sa fanovima. Al Jourgensen je bio jako raspoložen za komunikaciju sa publikom, tako da su se između pjesama mogle čuti mnoge njegove poruke, na sreću vrlo smislene i inspirativne, on svoju publiku tjera da misli. Naravno da u svojim komentarima nije zaobišao ni njemu “omiljenu” Bush porodicu američkih predsjednika, prema kojoj je ispalio nekoliko verbalnih strijela. Pronađite tekstove pjesama: “Lieslieslies” ili “Senor Peligro” sa albuma “Rio Grande Blood” i sve će vam biti jasno. Naravno da su svojih sat i po izgruvali onako pošteno, ali veći utisak mi je taj drugi aspekt otvaranja očiju i uma. Baš upečatljiv završetak festivala.

Mora se istaknuti odlična organizacija (kao i uvijek do sada), što se tiče poštovanja satnice, kontakata press-a sa bendovima, kao i svega ostalog. Da, treba pohvaliti i sve one djevojke i momke koji rade kao osiguranje, i koji vrlo elegantno rješavaju sve nesporazume sa pojedinim alkoholom prenatopljenim posjetiocima festivala.

Well… a sada nekoliko optimističkih riječi za kraj. S obzirom da je ovo 2012. i da svi znamo sve o predviđanjima za dolazeći prosinac, vrlo je moguće da će Armagedon spriječiti održavanje sljedećeg TUSKA festa u Helsinkiju. Najverovatnije da će biti na nekom malo toplijem mjestu sa dosta vatrice okolo, ali ne brinite, ako tamo ima interneta vi ćete dobiti report  jer mi sigurno idemo tamo. Welcome to HELL!

FESTIVALSKA FOTO GALERIJA – KLIKNI OVDJE!

Izvještaj i foto: Miloš Ristić-Jeskanen