Sziget festival, jedan od najvećih u Europi i festival dobitnik nagrade za najbolji europski festival ove godine obilježava svoju veliku, 20. obljetnicu. Nakon što sam prošle godine propustila festival, ove godine i ja obilježavam svoj jubilarni10. Sziget. No prije nego vas odvedem na Obudai otok na Dunavu nekoliko naputaka. Prvo i najvažnije, kada krećete prema mađarskoj prijestolnici vrlo mudro izaberite vrijeme putovanja da poput mene prije nekoliko dana ne zaglibite u vlaku bez klime i sa zabravljenim prozorima pretrpanom uglavnom mladim Europljanima koji tradicionalno tumaraju Europom tijekom srpnja i kolovoza, a od kojih znatni dio baš poput vas putuje na Sziget festival. Znači, ako možete krenite dan prije početka festivala, a i po završetku istog si uzmite dodatni dan za odmor i upoznavanje Budimpešte, višestruko će vam se isplatiti. Nadalje, prije nego se zaputite na Sziget dobro proučite festivalsku web stranicu i upoznajte se sa svim pogodnostima koje vas čekaju…. od cijene gradskog prijevoza koji je obavezan za dolazak do otoka do besplatnih spa tretmana. Da, da, Sziget misli na sve! I za sve one koji po hrvatskim gradovima eksprimentiraju sa švercanjem u javnom gradskom prijevozu – ne pokušavajte ovo izvesti u Budimpešti jer ne samo da nećete uspjeti ući u metro ili HEV na putu do otoka već ćete  nerijetko vrijedne kontrolore prijevoznih karata susresti u tramvajima i debelo iza ponoći. A sada krenimo na Sziget….

Dan 0 (07-08-2012)

Ovogodišnji festival donosi ujedno i novi programski obris kojim će se Sziget dičiti u budućnosti pa tako na festival stižem 7. kolovoza ili točno na Day 0 – Metal dan. Najtopliji dan ovog ljeta je iza nas no sunce ne posustaje dok se kroz zamjetnu gomilu probijam do Petöfi Radio Hungarian Music Main stagea koji je ove godine domaćin ljubiteljima žestokog zvuka. Zbog peripetija sa novinarskom narukvicom na ulazu stižem taman pred kraj nastupa američkih hardcore punkera Ignite koji su bome dobrano prodrmali okupljenu publiku. Čak i na osjetno vrućih 30 i nešto celzijevaca! Je li vrućina i razlog polusatnom kašnjenju programa metal dana ne znam, ali već kojih 50-ak metara od pozornice kojoj sam se približavala čulo se da vrućina nikome ne smeta.

Nešto iza 17:00 sati na pozornicu izlaze velikani portugalskog gothic metala, Moonspell i dok sunce tuče sa svih strana započinju svoj žestoki i tamom inspirirani set tijekom kojeg su publici predstavili presjek svojih najvećih uspješnica od albuma prvijenca ”Wolfheart” do prije nekoliko mjeseci objavljenog ”Alpha Noir”. Budući da je ovo bila prilika da po tko zna koji put vidim Moonspell uživo objeručke sam prihvatila izazov i ulovila se u koštac sa izuzetno snažnim glasom Fernanda Ribeira no ma koliko Moonspell zvučali angažirano i fantastično i ma koliko srce treperilo na ”Vampiriu” ili ”Alma Mater” ili poskakivalo na ”Nocturna” ili doista fantastičnu live izvedbu jedne od najupečatljivijih pjesama sa aktulanog albuma ”Em Nome Do Medo” činilo mi se da je Moonspell imao i emotivno nabijenijih nastupa i ta mi je jedna očekivana emotivna bomba trunčice nedostajala unatoč besprijekorno odsviranom i otpjevanom koncertu. Za kraj svog kasnoposlijepodnevnog seta uvijek iznova odlični Portugalci ostavili su ”Full Moon Madness”, pjesmu kojoj su se i na Szigetu 2012. naklonili svi štovatelji ove doista posebne portugalske glazbene priče.

Nakon Moonspella pozornicu zauzimaju švedski heavy/power metalci Hammerfall i čini se da publika dolazi na svoje. Žestoke i uigrane note vrlo brzo dobivaju adekvatni odgovor iz publike koja neumorno vrti glava od uvodne ”Patient Zero” do zaključne ”Hearts Of Fire”. Hammerfall je, baš kao i Moonspell, na Szigetu predstavio retrospektivu svoje dosadašnje karijere i istinski razgalio publiku. Kako su se redale pjesma za pjesmom publika je sve glasnije i predanije pratila Joackima Cansa i ekipu na pozornici pa se vrhunac nastupa dogodio negdje pred kraj seta kada se Szigetom orilo ”The Dragon Lies Bleeding” i ”Let The Hammer Fall”. Hammerfall svoj set zaključuju sa ”Hearts Of Fire” koju je publika opet otpjevala u zboru te najavljuju dvogodišnju pauzu u svom glazbenom djelovanju, a koliko su bliski sa svojim fanovima potvrđuju i najavom da će odmah nakon koncerta nedaleko od pozornice održati 20-minutni ‘signing session’ i da im se svi zainteresirani pridruže na kratkom druženju do početka nastupa Lacune Coil.

Temperamentni Talijani, Lacuna Coil, predvođeni predivnom Cristinom Scabbiom i Andreom Ferrom svoj nastup otvaraju sa ”I Don’t Believe In Tomorrow” sa aktualnog albuma ”Dark Adrenaline” koju prati glasni vrisak dijela publike koji je došao podržati svoje miljenike. Kao i bendovi koji su svirali prije njih Lacuna Coil na Szigetu je predstavila najbolje od svoje dosadašnje karijere sa laganim naglaskom na novi album pa su fanovi uživali i u ”Kill The Light” pa potom odlično prihvaćenom hitu ”Heaven’s A Lie” pa potom  ”Upside Down”, ”Fragile” i na sveopće oduševljenje ”Swamped” i tako do ”Trip the Darkness” i ”Spellbound” koje su označile kraj nastupa odličnih Talijana. Budući da mi ovo nije bio prvi susret sa Lacunom Coil nakon što su napustili pozornicu ostala sam oduševljena ne samo izborom pjesama za jednosatni nastup pred publikom okupljenom na Sziget festivalu već i snagom i energičnošću nastupa jer Lacuna Coil je u posljednjih nekoliko godina izrasla u bend dostojan headlinerske pozicije na svakom festivalu alternativnog predznaka. Odlična glazbena uigranost benda i vrlo dobro usklađeni glasovi Cristine i Andree neka i domaćoj publici budu pozivnica za susret s Lacunom Coil prvom prilikom!

Za kraj metal dana, negdje oko 22:00, na pozornicu izlaze norveški black metalci okupljeni pod nazivnikom Dimmu Borgir. ”Born Treacherous”, ”Gateways” i ”Dimmu Borgir” okidač su za publiku koja zdušno i glasno prati Shagratha i ekipu na pozornici. Prepoznatljiva scenografija dodatno mistificirana dimom i izuzetno mračnom rasvjetom naglašavaju Shagrathov duboki growl dok simfonični aranžmani osvajaju dio otoka na kojem se održava metal veselica. Koliko je fanove razgalilo set na kojem su se našle i ”Ritualist”, ”Progenies of the Great Apocalypse”  te na samom kraju fantastične ”Puritania” i ”Mourning Palace” najbolje je pokazalo žustro naguravanje u prvim redovima dok su Norvežani širili svoje mračne i melodične note festivalskim  prostorom.

Nulti dan Szigeta, metal dan, zasigurno nije trajao dvoljno dugo da bi utažio glad alternativne publike. Unatoč pomno izabranom line-upu koji je pokrio sve relevantne metal pravce, od gothic metala preko heavy/power zvuka do mračnog i dubokog black metala malo koji poklonik žestokog zvuka na odlasku je sa nultog dana Szigeta zaključio da je u potpunosti zadovoljan metal/alter ponudom ovogodišnjeg festivala koja je u odnosu na dosadašnje godine kada je Sziget imao i metal pozornicu, nažalost, doista oskudna.

SZIGET 2012. METAL DAN – FOTO GALERIJA (KLIK!)

Dan 1 (08-08-2012)

Prvi službeni dan Szigeta društvance iz Hrvatske otvara sasvim slučajnim susretom sa drugim društvancem iz Hrvatske koje na putu do glavne festivalske pozornice interes pristiglih gostiju iz cijele Europe i šire pobuđuje glasnim pjevanjem jedne od hrvatskih budnica. To nikako nije moglo proći neprimjećeno!

Prvi bend koji je prvog službenog dana festivala nastupio na glavnoj pozornici je japanski Gocco, skupina koja oduševljava vrlo glasnim udaranjem po bubnjevima i, kako sami kažu, na taj način spajaju tradiciju dalekog Istoka i moderne zapadnjačke kulture. Rano poslije podne srijede 08. kolovoza označio je moj prvi susret sa ovom japanskom grupom i baš kao i ostatak publike osvojili su me svojim trance zvukom koji doista ubrzava rad srca i povisuje dozu adrenalina. Gocco je jedna od onih grupa koje se ne mogu adekvatno opisati riječima već ih se jednostavno treba vidjeti da bi se dobila prava slika o čemu je ovdje riječ.

Nakon transatičnih zvukova sa kojima je Gocco pozdravio prvi festivalski dan na glavnu pozornicu izlaze škotski indie rocker Glasvegas. Ne znam koliko su Glasvegas poznati hrvatskoj publici no na Szigetu su imali zamjetni broj obožavatelja koji su zdušno i jednoglasno pjevušili pomalo sjetne tekstove sa Jamesom Allanom dok je pažnju posebnice plijenila Jonna Löfgren za bubnjevima i to ne zato što vrlo rijetko imamo priliku vidjeti ženu za bubnjevima već i zato što ih ona svira stojeći! Glasvegas su svojim zvukom koji ne odskače mnogo od klasičnog britanskog pop-rocka publiku uveli u pravo festivalsko raspoloženje koje su doslovno zapalili njemački punk rockeri Beatsteaks.

Beatsteaks su, inače, dobro poznati publici koja se na Szigetu našla više od jednom jer na festivalu nastupaju svake tri godine, a ove su svojim melodičnim zvukom koji varira od klasičnog rocka preko čistokrvnog punka do prizvuka raggea i rap glazbe rasplesali zamjetnu gomilu ispred glavne pozornice. Beatsteaks su vašoj izvjestiteljici ujedno i najveće osvježenje line-upa koji ove godine broji dosta bendova koji se redovito vraćaju na Sziget i ako do sada niste upoznali Arnima Teutoburg-Weissa, vrlo zanimljivog frontmana koji istinski zna kako animirati publiku i sve do jednog čovjeka natjerati na ples, i njegovo veselo društvo – nemojte ih propustiti na jednom od sljedećih Sziget Festivala. Beatsteaks su, moram napomenuti, i prvi bend koji je na ovogodišnjem Szigetu izašao na bis i to nakon glasnog dozivanja uporne publike. Pametnom dosta!

Nakon temperamentnih Nijemaca red dolazi na prvi od dva headlinera glavne pozornice. Pozornica se ubrzano priprema i u 19:45 pozdravljeni vriskom gotovo do posljednjeg mjesta ispunjenog prostora ispred glavne bine izlaze Theo Hutchcraft i Adam Anderson – Hurts! Otvaraju sa ”Silver Lining” i svojim apsolutnim hitom ”Wonderful Life” dok publika vrišti, vrišti i vrišti. Ni britanski uglađeno ozbiljni Theo na ovakav doček ne ostaje ravnodušan pa uz smješak zahvaljuje dok se set nastavlja sa ”Sunday”, ”Unspoken”, ”Devotion”, a publika s njim pjeva u glas. Hurts je jedno od onih imena na glazbenoj sceni koji se još prije godinu dana mogao nazvati glazbenom atrakcijom. Jer malo ih je koji svoj debi album prodaju u višemilijunskoj nakladi. Nakon zagrebačkog koncerta prošle godine Sziget je bio druga prilika za uživati u Hurts nastupu i sa gotovo potpunom sigurnošću mogu zaključiti da su Hurts mnogo više od glazbene atrakcije. Hurts su definitivno glazbena priča a jasnim ciljem, a njihovi nastupi uživo sve su dalje od rezervirane prve turneje, a sve bliže stvaranju bliskog odnosa sa predanom i vjernom publikom s kojom se bend sve lakše i čvršće povezuje. Theovo fantastično pjevanje, zanimljiva plesačka koreografija koja prati bend te orkestralne dionice zasigurno dodatno pridonose sprezi sa publikom koja je drugu godinu za redom uživala u nastupu britanskog benda od kojeg se u budućnosti mnogo očekuje.

Glavni bend prvog dana na pozornicu izlazi u 21:30. Placebo! Bend koji je prije nekoliko godina na Szigetu izazvao pravu pomutnju ispred ove iste pozornice nastavio je britansku dominaciju prvog festivalskog dana. I da, još jednom izazvao pravu pomutnju na prepunom prostoru ispred glavne festivalske pozornice. No, ništa manje nije se ni očekivalo od Briana Molka, Stafana Olsdala i Stevea Forresta. Već na uvodnoj ”Kitty Litter” osiguranje i prva pomoć imali su posla sa pojedinim fanovima koji nisu izdržali naguravanje i borbu za prve redove. Placebo je na pozornicama diljem svijeta punih 18 godina i uistinu je fascinantno kako Brian Molko sa svojim dječačkim izgledom i vrlo upečatljivim glasom još uvijek privlači vrlo mladu publiku dok Placebo istovremeno prate i fanovi koji su u svojim teenagerskim danima uživali u tek objavljenom singlu ”Every You And Every Me”. Ista je zapalila i publiku na ovogodišnjem Szigetu baš kao i ”Speak In Tongues” i vječna ”Black-Eyed”. Budući da novi album najavljuju za početak sljedeće godine Placebo su Sziget festival raspjevali i rasplesali sa nekim od najvećih uspješnica svoje bogate glazbene priče pa i pomalo iznenadili sa ”I Know” ili  ”Teenage Angst” koje su svoje mjesto  našle među svevremenskim ”Song To Say Goodbye” te ”Bitter End” koje su označile kraj nastupa fantastičnog tria podebljanog pratećim glazbenicima. No Sziget ne bi bio Sziget da nije pozvao Placebo na bis na kojem su oduševili sa ”Running Up That Hill” te placebovski provokativnom ”Post Blue”, ali i predstavili novu pjesmu ”B3” koja punim plućima diše prepoznatljivim, a opet svježim Placebo zvukom. Za kraj su momci ostavili ”Infra-Red” i naklonili se do granice eksplozije razgaljenoj publici.
Placebo
je ujedno bio i zadnji bend našeg ”prvog dana” jer nastup grupe Ministry kojem smo željeli nazočiti u A38 šatoru preklapao se sa Placebom.

SZIGET FESTIVAL 2012. – DAY 1 – FOTO GALERIJA (KLIK!)

Dan 2 (09-08-2012)

Lagano umorni od prva dva dana žestokog tempa, drugog službenog dana festivala (trećeg ako računamo metal dan) na otok stižemo tek predvečer jer osim headlinera na glavnoj pozornici, Amerikanaca Korn koje smo imali prilike vidjeti na istoj i prije nekoliko godina, ništa nas nije privuklo na cjelodnevni boravak na otoku.

Korn izlaze u 21:30 i otvaraju sa ”Divine”. Jonathan Davis prepoznatljiv je po svom divljem nastupu. Divlja i na Szigetu od samog početka, a ni publika nimalo ne zaostaje iako se čini da prvi dio koncerta koji je posvećen pjesmama s novog albuma prolazi u nešto mirnijem raspoloženju. No, momci na bini ne daju se smesti i žestoko praše ”Narcissistic Canibal”, ”Kill Mercy Within”, ”My Wall”, ”Get Up!”. Krš i lom, onaj pozitivni, nastaje kada na red dolaze stare Korn uzdanice i publika doslovno ludi na ”Here To Stay”, ”Falling Away From Me” te obradu Pink Floydove ”Another Brick On The Wall”.
Žedni i preznojeni te nakon što smo uspješno preživjeli ”šutke” svi jednoglasno zovemo Korn na bis. Glasno, glasnije! I vraćaju se za završne ”Shoots and Ladders / One”, ”Got The Life” i ”Blind”. Eh, da nam je više ovako divljih i nabrijanih nastupa! Ali sutra je novi Sziget dan!

Dan 3 (10-08-2012)

Tek trećeg dana Sziget festivala uzimamo si malo vremena za bauljanje uzduž i poprijeko festivalskog otoka i kao i uvijek do sada ostajemo fascinirani svime što se na festivalu nudi. Od beskonačnih varijanti prehrane koja uključuje većinu nacionalnih kuhinja, vegetarijansku i vegansku ponudu, ali i klasični fast food paket hamburgera i pizza do Sziget festival satova i sunčanih naočala u svim mogućim i nemogućim kombinacijama boja i sveukupnoj publici omiljenog RayBan Wayfarer dizajna. Novost u odnosu na prije dvije godine (ne znam je li tako bilo na prošlogodišnjem festivalu) je ta da na otoku više nema plaćanja novcem već samo meta-pay karticom što znači da na svakih  nekoliko metara na za to predviđenim mjestima na meta-pay uplaćujete željeni iznos i potom krećete u svijet šarolike ponude na Szigetu na kojemu vas čekaju i prave male party arene dok ispijate svoj omiljeni alkoholom nakrcani koktel. I da, za one koji su sumnjali – u sklopu Sziget festivala možete uživati i u javnom i nesmetanom pušenju nargile, woooohoooo!

Što se glazbenog dijela programa tiče, u 19:45 stižem pred glavnu festivalsku binu na nastup engleske indie pop atrakcije The xx. Već od uvodne ‘Angels’ jasno je da The xx svoj status jednog od najupečatljivijih britanskih pop bendova zadnjih godina zahvaljuje ne samo opijajućoj i pitkoj glazbi već u prvom redu zvonkom glasu vokalistice Romy Madley-Croft. Dodatnom pop-mračnom-melankoličnom raspoloženju pridonosi i slaba rasvjeta na pozornici pa publika The xx isprva promatra gotovo u tišini i sa svom pažnjom usmjerenom na pokrete na pozornici. Prvo ozbiljnije gibanje u publici bilježi se negdje na trećoj pjesmi no u kompletu gledajući koliko god da su The xx zbog zanimljivog vokalnog spoja i minimalističkih aranžmana upakiranih u pop produkciju zanimljivi dojam koji smo stekli je da ipak nisu u potpunosti animirali publiku koja je, čini se, ipak zagriženije čekala The Stone Roses. U ”Crystalized”, ”Sunset”, ”Night Time” i ostalim The xx pjesmama najviše su uživali upravo njihovi sunarodnjaci Englezi, baš kao i u pomalo hladnoj i uštogljenoj, prepoznatljivoj engleskoj, scenskoj pojavi glavnih aktera.

Nakon The xx red dolazi konačno i na, vjerujem mnogima, najočekivanije ime ovogodišnjeg Sziget Festivala – The Stone Roses. Ovaj ponovno okupljeni engleski bend nastavlja dominaciju Engleza na Szigetu, a svoj nastup otvaraju sa pomalo psihodeličnom ”I Wanna Be Adored” koju publika pozdravlja glasno i srčano. Upečatljivog zvuka i predvođeni sa karizmatičnom pojavom Iana Browna zapalili su Sziget festival svojim čistim rock zvukom. Baš zato i ne treba čuditi što je publika većinu pjesama otpjevala u glas s bendom, a i njihov je nastup u odnosu na sunarodnjake koji su na istoj bini nastupili prije njih mnogo energičniji i ispunjen sa mnogo više ritmova i vibracija koje tjeraju na pjsmu i ples. ”Fools Gold” pjesma je koja je svojim trunčice blues prizvukom osvojila kompletni prostor ispred glavne pozornice, a nakon što su zaprašili i ”Waterfall”, ”Don’t Stop” te ”Made Of Stone” svima nam je postalo jasno zašto su  The Stone Roses tako bitan sastojak engleske rock scene. Za kraj svog nastupa na Sziget fetivalu 2012. engleski velikani i ujedno najbitniji reunion engleske scene u posljednjih nekoliko godina ostavljaju plesnu ”She Bangs the Drums” koja nas vraća u ponajbolji rock zvuk 80.-ih i zlatno doba bendova poput New Order ili Joy Division dok set pred oduševljenom i glasnom publikom zaključuju sa ”I’m the Resurrection” u  kojoj glavnu riječ ima ritam sekcija. A to za publiku znači još razuzdanog plesa i pjesme pa potom trk na obližnje šankove po nadoknadu tekućine.

Za kraj trećeg Sziget dana, još po dojmom odličnih The Stone Roses kojima se opet nadamo uživo, zavirujemo u partijanerski nabrijani A38 šator. A tamo rastura Tiga, kanadski DJ i producent. I to doslovno rastura. Svaki pobornik elektronskog zvuka trebao bi si dati oduška na njegovom setu i shvatiti puno značenje ”sunčanih naočala u noći” jer kao i u većini slučajeva kada je riječ o zvucima s prizvukom ravea i trancea note poput onih upakirane u Tiginu ”Sunglasses at Night” dobiju svoj smisao tek nakon divljeg plesa začinjenog promilima u krvi u party areni.

Dan 4 (11-08-2012)

Četvrti dan Szigeta lovim ritam malo ranije i sa ekipom stižem na otok taman negdje na početak seta britanskih post-punkera The Horrors. Već nakon prve pjesme, ”Mirror’s Image”, svima nam je jasno da su The Horrors untatoč tipičnom engleskom zvuku koji je posebice prepoznatljiv u vokalu i načinu pjevanja do beskraja simpatičnog Farisa Badwana jedan solidni bend za mase. ”Who Can Say” garažnog prizvuka sa primjesima Gothic rock zvuka (sad kad sam spomenula, Gothic rock je izumrla vrsta na ovogodišnjem Szigetu, nije ga se moglo čuti ni u tragovima), također sa dozom mračnog prizvuka ”Scarlet Fields”, ”Changing The Rain” i ”Endless Blue” samo su neke od pjesama koje su zaintersirale publiku za The Horrors koji su, zaključujem nakon zaključne ”Moving Further Away” koja diše elektroničkim plućima jedan od bendova čije vrijeme tek dolazi pa se nemojmo iznenaditi ako ih na kojem od narednih Sziget Festivala vidimo na istoj pozornici i u kasijem terminu sa mnogo više razdraganih fanova.

Alternativni predznak glavne festivalske pozornice nastavljaju Sum 41 koji na pozornicu izlaze u 19:45 i imaju ulogu prvog headlinera. Svoje namjere okupljenoj i već nabrijanoj publici jasno daju do znanja već sa intro pjesmom, AC/DC-jevom ”TNT”, a potom crvenokosi Deryck Whibley i njegova ekipa nastavljaju sa svojim punk-rock mainstream uzdanicama ”The Hell Song”, ”In Too Deep”, ”Walking Disaster”, ”Sick Of Everyone”….. Publika divlje skače i pleše, a meni je sa svakom novom pjesmom sve jasnije zašto su Sum 41 apsolutni heroji mlađih generacija u čijim žilama još uvijek teče bunt i otpor. Iako Kanađani nisu na popisu bendova zbog kojih bi potegnula nekoliko stotina kilometara zbog sat i pol svirke moram im odati priznanje jer ekipu su na Szigetu i više nego dobrano protresli, a i dokazali su da svoj zvjezdani status zahvaljuju ne samo svojim pitkim i pamtljivim melodijama već i energičnom i živahnom nastupu koji i bend, i publiku drži u neprestanom pokretu. Posebno je zanimljivo bilo čuti Queenov klasik ”We Will Rock You” u punk verziji dok razjalurena publika skače i pjeva k’o luda. Oooooo da, to je onaj stari, dobri, žestoki Sziget osjećaj! Za kraj odlični Kanađani praše nešto nabrijaniju  ”Still Waiting” i ”Fat Lip” i pozdravljaju publiku iz cijelog svijeta koja se okupila ispred glavne bine kako bi vidjela upravo njih! Nakon 75 minuta svirke i mnogo prštavih, prozračnih no i žestokih nota imala sam osjećaj da mi četvrtog dana Szigeta ne treba više ništa i da bi mi od Sum 41 bolje sjeli vjerojatno još samo Green Day sa svojim podjednako pitkim punk-rock notama.

Zvijezda večeri, američki rapper Snoop Dogg na pozornicu izlazi oko 21:30. Naravno, prostor ispred bine krcat je do posljednjeg mjesta i već na samu Snoopovu pojavu publika ludi. Ok, svaka čast Snoop Doggu, ono što smo od njegovog nastupa vidjeli bilo je doista impresivno i fantastično. I svakako jedno novo iskustvo ekipi koja rap sluša samo dok vrteći po programima zaglibi na programu MTV-a. Oni upućeniji od nas kažu da je Snoop definitivno veća njuška od miljenika hrvatske publike Davida Guette što im na osnovi viđenog itekako vjerujemo. Jer Snoop Dogg ima scenski nastup od kojeg staje pamet i čak smo i mi kao grupica neupućena u djelo iako ne i lik Snoop Dogga s velikim nestrpljenjem očekivali Tupacov hologram kao poseban poklon mađarskoj publici. Barem do trena dok netko nije spomenuo da na OTP Bank bini sviraju The Pogues pa polako rapajući sa Snoopom krećemo popratiti dio The Pogues nastupa.

Punkeri keltskog zvuka već su dobrano rasturali OTP binom i prvi dojam nakon što smo se divlje plešući uklopili u raspoloženje među publikom bio je da su i oni trebali nastupiti na glavnoj bini. ”The Band Played Waltzing Matilda” pjesma koja je izazvala krš i lom, a isto se raspoloženje uz odlični i uigrani bend čija je glavna misija dobra zabava uz hektolitre pive nastavila do kraja njihovog nastupa uz ”Thousands Are Sailing” i pjesmu koja u svim verzijama i prigodama izaziva totalno raspmaćenje – ”Dirty Old Town”! The Poguese je publika na kraju nastupa nagradila ne samo pljeskom već i pozivom na bis tako da je partijanje uz keltski prizvuk potrajalo još koju pjesmu, a onda smo se, nakon ”Fieste” zaputili prema šankovima nadomjestiti iznojenu pivu drugom. The Pogues – ponovili se!

Dan 5 (12-08-2012)

Zadnji dan ovogodišnjeg Szigeta otvaramo na nastupu britanskih indie-rockera The Subways koji već u rano poslijepodne publiku zagrijavaju sa hitovima „Oh Yeah“, „Holiday“, „We Don’t Need Money To Have A Good Time“, „Rock ‘n’ Roll Queen“. Subways su nama pomalo neupućenima u njihov glazbeni opus jedno od ugodnijih i pitkijih iznenađenja glavne festivalske pozornice i upravo zato u dobrom raspoloženju i plesnom rock ritmu dočekujemo i legende Mando Diao nakon što propuštamo Paola Nuttinija da bi otišli nešto pojesti na jednom od nebrojenih štandova „restorana“.
Mando Diao naš je stari znanac, a nedavno je nastupio i na zagrebačkom INMusic festivalu stoga nikoga nije iznenadilo naše razuzdano plesanje na neke od najvećih hitova njegove karijere poput „All My Senses“, „You Can’t Steal My Love“, „Mr. Moon“ dok do daske razgaljena publika vrhuhac uzbuđenja doživljava tijekom izvedbe „Dance With Somebody“ koja je ujedno i završna pjesma njegovog seta. Paralelno s Mandom Diaom, u Areni sviraju Šveđani Amon Amarth pa smo negdje na polovini Diaovog seta zavrili kako se zabavljaju metalci i nakon što smo se uvjerili da Amarthi drže stvar pod kontrolom kada je riječ o mahanju glavama i glasnim i žestokim riffovima vratili smo se pred glavnu binu kako bi dočekali američke rockere The Killers koji su nedavno objavili svoj novi single „Runaways“ i koji su dobili čast zatvoriti Sziget 2012. Upravo spomenuta „Runaways“ otvara set, publika razdragano plješće dok Amerikanci svojim posebnim zvukom osvajaju sve prisutne skladbama poput „Spaceman“, „Miss Atomic Bomb“, a posebno oduševljenje i ovacije zaradili su obradom Alphavilleovog klasika „Forever Young“. Koliko je publika dobro prihvatila Killerse dokazuje i glasan poziv na bis na kojem su uslijedile još tri skladbe i pozdrav sa publikom na Szigetu u kojoj su se našli ljudi iz cijelog svijeta.
Razdragani,umorni no istovremeno napunjenih baterija napuštamo Sziget festival. Na putu prema Zagrebu, u vlaku u kojemu smo uspjeli otvoriti prozore, razgovaramo sa Britancima i Australcima koji su na svojem proputovanju Europom posjetili i Sziget i zaključujemo da je festival kao i uvijek do sada odličan, no baš poput novosadskog Exita prilagođen isljučivo ukusu britanske i francuske publike (pogledajte omjer headlinera iz Velike Britanije u odnosu na druge zemlje) i to bi, nastavi li Sziget ovim smjerom, moglo posjetitelje iz drugih zemalja udaljiti od definitivno najvećeg i gotovo uvjerljivo najboljeg europskog festivala. I da, svi se slažemo, Szigetu nedostaje metal bina, metal dan dobra je ideja, ali nikako ne zadovoljava apetite metal publike koja je na cijelom festivalu vidjela ukupno 7 metal bendova.
Kako god, naše se društvo nada ponovnom susretu sa sveeuropskom publikom i na 21. izdanju Szigeta 2013.!

SZIGET FESTIVAL – DAN 0 – FOTO GALERIJA (KLIK!)

SZIGET FESTIVAL – DAN 1 – FOTO GALERIJA (KLIK!)

Izvještaj: Ivana Sataić
Foto: Ivana Sataić, Sziget Festival Official Facebook – Balogh Zoltan, Sandor Csudai, Istvan Bielik