Ovogodišnje izdanje austrijskog SEE-ROCK festivala na Schwarzlsee-u u blizini Graza svojim posjetiteljima je nudilo ultimativno rock osvježenje u obliku legendarnih Guns N’Roses, uz bendove od kojih neki nose podjednako kultni status (The Cult) ili pak nude rafinirani finski metal (Sonata Arctica), pa smo se drage volje uputili u ‘susjednu’ Austriju po porciju najboljeg r’n’r-a pred koncert Gunsa u Splitu i još se živahno sjećajući njihovog spektakla u Areni prije dvije godine.

Organizatori su line-upom očito htjeli zadovoljiti fanove gotovo svakog podžanra rocka, pa su se na istom stageu u roku od nekoliko sati razmijenili doista ranozvrsni bandovi. Tačno u 16:20 na binu su došli domaćini, austrijski Alkbottle, koji su svojim glazbenim izričajem pozicionirani negdje između Hladnog Piva i Rammsteina, s ponešto neprikladnom ritam mašinom i dijapazonom stihova od „Geh’ scheissen“ do „Fotze“ – no čak i ova pomalo iznenađujuća mješavina polučila je dolazak najzagriženijih fanova i razveselila pristiglu publiku koja se rashlađivala hektolitrima sponzorskog piva i iščekivala glavni akt večeri. Kada su se s bine počeli razlijegati glasovi roadieja na finskom, odmah smo se razgalili – Finska je kao prava domovina metala poslala svojeg izaslanika na See-Rock u vidu Sonata Arctice, koja je pokazala da bi bez njih festivalu zaista nedostajalo „ono nešto“. Promovirajući novi album „Stones Grow Her Name“, pjevač Tony Kakko, uz ostatak banda, pokazao je svoje dugogodišnje umijeće vladanja binom i nenametljivom prirodom pobrao simpatije onih koji su po prvi put mogli uživati u glazbi respektabilnih finskih metalaca. Skladan set Sonate je trajao oko 50 minuta, nakon čega su stage prepustili poznatim brazilsko-američkim teškašima Soulfly.

Još uvijek nastavljajući ‘poruku’ Sepulture svojim hard zvukom i ritualnim prizivanjima, Max Cavalera je, mora se priznati, izgradio prepoznatljiv audio-vizualni imidž banda i, kao i godinama prije, i dalje uspijeva podvući se pod kožu publike apelujući na njenu podsvijest, istovremeno izvlačeći ono nagonsko u njoj – ubrzo se na par mjesta u fan pitu i izvan njega stvorila masa željna bjesomučnog skakanja i vrištanja, što je valjda nekad i potrebno ‘izbaciti iz sebe’. Na „Revengeance“, stvari s novog albuma „Enslaved“, Maxu su se na bini pridružili i Igor i Ritchie Cavalera, dokazujući da heavy metal zanos postoji u cijeloj Cavalera obitelji, a publika nije ostala zakinuta ni s par klasičnih pjesama Sepulture. Kako su se dešavale promjene na bini, tako je i vrijeme odlučilo slijediti – naime, u toku samo par sati su se razmijenile kiša i nesnosne vrućine, no organizatori su se pokazali spremnim da odgovore na sve nepredvidljive izazove prirode – posjetiteljima su bile dostupne besplatne kabanice, kao i osvježenja (nažalost, ne besplatna) na svakom koraku od ulaza do stagea. Ono što nas je donekle pozitivno iznenadilo je opuštena atmosfera festivala i publika koja je tek u pojedinim momentima nekontrolirano divljala na poznate pjesme – za razliku od koncerata npr. u Italiji, pa i kod nas, gdje se morate dobro psihički i fizički pripremiti na borbu za život i eventualno lomljenje rebara tijekom rock i metal nastupa.

Ako prva tri banda i nisu tražila neku veću posvećenost publike, ovakvo raspoloženje posjetitelja je ipak na izlazak The Cult u toplo predvečerje ostavilo dojam nedorečenog, što je primijetio i pjevač Ian Astbury, pa je pokušavao animirati See-Rock svojim njemačkim izgovorom i šaljivim upadicama. Prava konekcija band-posjetitelji ipak se nije dogodila, što je šteta, jer su se The Cult ovim nastupom zaista pokazali vrijednim svojeg visokog statusa – elegantan izgled u crnom, očito inspiriran nedavno izdanim albumom „Choice of Weapon“ i Ian u dosad jednim od najboljih izdanja neće ostaviti nijednog obožavatelja Culta razočaranim. Setlista je sadržavala harmoničan omjer klasičnih pjesama i novih uradaka, pa su se Schwarzlsee-om razlijegali zvuci „She Sells Sanctuary“, „Rain“, ali i prvog singlea „Lucifer“, „For The Animals“ i „The Wolf“. Na kraju se publika ponešto popravila i pozdravila Britance onako kako to dolikuje – burnim pljeskom. No, ako je ikad bilo očito zašto smo se svi tu okupili, bilo je to tad – Gunsi su jednostavno stepenicu (ili stotinjak) više od svih drugih, sposobni nakon 20 i kusur godina privući široke rock mase neprijeđenom glazbom i doživljajem.

Međutim, svi oni koji su mislili da će točnim izlaskom na stage ovaj band slijediti svoje prethodnike, prevarili su se u otprilike sat vremena – Gunsi su u punom žaru izašli u 22:40 i ipak u trenu izbrisali sve frustracije oko čekanja – „Chinese Democracy“ je otvorila dvoipolsatni nastup i zapalila Schwarzlsee miksom pirotehnike i zadivljujućih prizora u pozadini. Gunsi su napokon tu! Ako netko dotad nije bio u potpunosti svjestan šta se događa, druga pjesma na setlisti „Welcome To The Jungle“ je, kao jedan od stupova svakog njihovog koncerta, razbistrila sve sumnje, a Axl Rose se zaista potrudio i jednostavno šarmirao sve ne samo svojim prisustvom i ogromnom karizmom, već i posvećenošću nastupu. Nije tu bilo ega niti nekakvog praznog uzdizanja u visine –  Rose se potrudio svakog člana predstaviti ponaosob i pokazati da su oni jedna grupa, čiji sklad se doista mogao osjetiti kilometrima daleko. Sve početne turbulencije nakon dugog čekanja novog albuma i uhodavanja ekipe su davno prošle – ovo su sad Guns N’Roses i bilo kakve alternativne priče su apsolutno bespotrebne. „Estranged“, „Live And Let Die“, „Shackler’s Revenge“, začinjene solo nastupima Dizzyja, DJ Ashbe, šarmantnom „Glad To Be HereBumblefoota, hommage Cultu s kojim im se putovi desetljećima ukrštaju uz nekoliko akorda iz „Rain“, sve to i više je bila gozba za oči, uši i srce koje valjda i sad udara u ritmu Ferrerovih bubnjeva, ne želeći se rastati s fenomenalnom prošlom noći. „Sweet Child O’ Mine“ je otvorila mini set u kojem je publika slijedila nasmiješenog Axla stih po stih, nastavljena s njegovim klavirskim solom uz isječak iz „Another Brick In The Wall“ Floyda. A onda knedla u grlu uz prve zvuke mitske „November Rain“ i svijet je mogao doći svom kraju upravo tad i ondje. „Don’t Cry“ uz zaista fenomenalan performans, nakon koje je uslijedila desetominutna „Knockin’ On Heaven’s Door“ i „Nightrain“ koja je najavila skori kraj.

Bis je obilježila prekrasna izvedba „Patience“, iako je teško istaknuti ijednu pjesmu u ovakvom fantastičnom setu, a sami završetak bila je naravno „Paradise City“, dajući srž Gunsa i obol starih vremena u novom spektakularnom ruhu, uz naklon banda, vatromet i nebo u eksploziji svjetla i crvenih konfeta. Dok smo izlazili iz koncertnog prostora, i sami nasmiješeni i razgaljeni poput Axla i ostale sedmorice i popraćeni SinatrovomMy Way“, jedinstven osjećaj prave, nedestilirane ljubavi prema rocku nas nije napuštao – i to je upravo ono što nam je ovaj band pružio u svom punom sjaju.
Ovo su Gunsi koji se moraju doživjeti!

SEE-ROCK FOTO GALERIJA DOSTUPNA NA KLIK!

Izvještaj: Ilhana Škrgić
Foto: Ivana Sataić