Od prvog trenutka kada je objavljena vijest će Slayer, Mastodon i Gojira nastupiti na novom izdanju Rokaj festa, bilo je jasno da će se raditi o spektaklu za pamćenje. Slijedile su odlične potvrde grupa kao Skindred, TBF, Urban & 4, Enter Shikari, Lagwagon, Laibach… Dva dana izvrsne mješavine raznovrsnih glazbenih žanrova, u kojima bi svatko mogao naći nešto za sebe. No, kakve je Hrvatska sreće kada se radi o festivalima i financijskoj situaciji, ovaj je pristupačan festival zbog iznenađujuće loše prodaje iznenađujuće jeftinih ulaznica kao prvotno zamišljeni događaj otkazan, no headlineri Slayer, Mastodon i Gojira prebačeni su u dvorište Močvare.
Slayer zadnjih nekoliko godina kod nas baš i nema sreće kada se radi o popunjenosti koncerata, 2011. svirali su pred polupraznom Arenom dok su jučer svirali u dvorištu pogona Jedinstvo/Močvare, što je za njih, prilično mali prostor. No, ovaj se prepunjeni, intimniji koncert Slayera pokazao kao puno bolji i energičniji od prethodnog.
Krenimo od samog početka.

Organizacija eventa bila je na visokoj razini i sve je išlo po planu od početka do kraja i za to svaka pohvala. Gojira je počela u 18:30, to je bio bend kojemu sam se, moram priznati, nekako najviše veselila i s velikim sam ih zanimanjem gledala. Njihove pjesme inače odašilju neku posebnu vibru koju je riječima teško opisati što se pri live nastupu doslovno udeseterostruči! Već dugo nisam gledala bend koji daje sto posto sebe, što je naprosto užitak gledati. Zakasnila sam na prvih nekoliko pjesama i pritom primijetila količinu ljudi koji su bili izvan Močvare i razmišljala kako će svi ti ljudi stati unutra, a kada sam ušla, vidjela sam da je oko osamdeset posto dvorišta puno i da svi luduju za Gojirom dok je Gojira već na bini okupana u znoju. Po reakcijama publike prije festivala dalo se zaključiti da je zanimanje za Gojiru, usudim se reći, čak i veća od zanimanja za Slayer.  Energija tijekom cijelog njihovog nastupa nije se spuštala a publika ih je nagrađivala glasnim uzvicima „Gojira, Gojira!“. Čulo se nekoliko „hvala“ od strane benda, dok se gitarist na kraju nastupa odlučio pozdraviti s publikom sišavši među prve redove. Jedna predivna sinergija benda i publike na kakvu se danas teško nailazi, jedan bend koji uistinu osjeća ono što svira. Merci Gojira!

Pet minuta prije najavljenog, u 20:00 izlazi Mastodon. Glazbeno veoma zanimljiv bend, vizualno baš i ne toliko zanimljiv, prošle su godine izdali jako uspješan album „The Hunter“ s kojeg smo naravno, čuli nekoliko stvari. Nakon fantastične Gojire, nastup im se činio nekako statičan, no vrlo me se dojmio vokalni dio koji je postigao kompaktnost izvedbe. Zvuk je bio na visokoj razini i fanovi Mastodona došli su na svoje pjevajući svaku njihovu pjesmu. Troy Sanders bio je najenergičniji član benda dok me Brent Hinds iznenadio svojom tehnikom pjevanja bez puno mimika lica, da se našalimo malo, pjeva kao trbuhozborac. Komunikacija s publikom bila je svedena na minimum pa se činilo kao da je cijeli koncert odsviran u jednom dahu. Bravo Mastodon!

Promjene između bendova tekle su glatko i brzo pa je pozornica za Slayer bila spremna već pola sata prije njihova zakazanog nastupa. Na veselje prepunog dvorišta Močvare odazvali su se na glasne uzvike „Slayer, Slayer!“ i izašli na binu petnaest minuta ranije od najavljenog i otvorili s „World Painted Blood“, naslovnom pjesmom njihovog istoimenog, još uvijek aktualnog albuma, iz 2009. U publici je nastao kaos dok je jedna četvrtina velike četvorke tresla svojim žestokim, svima dobro poznatim stvarima. Tom Araya imao je nekoliko tehničkih problema koje je ubrzo riješilo, no to nije smetalo hordi nabrijanih fanova u headbanganju do iznemoglosti. Moram spomenuti izvrsnu zamjenu Jeffa Hannemana, koji je svima nedostajao, Garyja Holta, koji je sve očarao lakoćom izvedbe gitarskih solaža. Kerry King bio je u svom prepoznatljivom stilu dok je Dave Lombardo tresao tlo na svoj, dobro poznat način. Veliki mosh pit u sredini i glasno pjevanje svakog stiha bio je dokaz da je prošli zagrebački koncert itekako nadmašen. Naravno, najviše ovacija zaradile su „Angel Of Death“ i „Raining Blood“ s kojom su Slayeri završili svojih sat i petnaest minuta svirke, točno u 23:00 sata.  Oprostili su se s nekoliko bačenih trzalica i bačenih palica i krenuli dalje jer danas već nastupaju u Njemačkoj.
Party se nastavio u klubu Močvara uz bendove Father, Igut i Consecration.

Nisam bila na Metalfestu i možda sam u krivu, no sudeći po slikama s istog, nekako mi se čini da je ipak više ljudi bilo na smanjenom izdanju Rokaj festa koji će definitivno zauvijek ostati u pamćenju svih metalaca koji su tamo headbangali uz tri fantastična benda. Koji bi to tek kaos bio da se fest održao u prvotnom izdanju! Ovo je bilo jedno predivno iskustvo i nadam se, da će se Rokaj fest u Zagrebu održati i sljedeće godine u punom sjaju s jednako bombastičnim i žestokim imenima.

FOTO GALERIJA

Izvještaj: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)
Foto: Matija Gudlin