MÖTLEY CRÜE, SLASH feat. MYLES KENNEDY & CONSPIRATORS, THE DARKNESS, GOTTHARD, HARDCORE SUPERESTAR, LIZZY BORDEN

Netom otvorenu sezonu ljetnih festivala nastavili smo na jednom od četiri festivalska dana prestižnog talijanskog festivala Gods Of Metal koji se ove godine održao u milanskoj Areni Fiera i okupio desetke tisuća fanova dobrog i žestokog zvuka.

Što se nas tiče, u Milano stižemo trećeg festivalskog dana obojanog bojama zvuka 80.-ih pa je ulazak u fan pit izgledao kao ulazak u ‘the 80’s zone’. I onima koji bi se sasvim slučajno našli na poprištu događanja koje će uslijediti negdje na kraju dana bilo bi savršeno jasno da je glavni bend večeri legendarni Mötley Crüe. No krenimo ispočetka.

Prvi bend čijem nastupu svjedočimo je onaj američkih heavy metalaca Lizzy Borden. I da, baš kao u najzlatnijoj eri 80.-ih bend rastura ne samo žestokim zvukom već i vrlo prilagođenom koreografijom koju karakterizira izmjena kostima pjevača Lizzyja Bordena. Vrhuncem nastupa benda koji je na suncu i žegi i temperaturi koja je vrištala iznad 30 Celzijevca može se opisati pjesma ‘There Will Be Blood Tonight’. Lizzyjev postojani vokal i ”isisavanje krvi” iz žrtvene djevice oduševili su publiku dok je bend svoj nastup završio sa ”American Metal” i ”Somethin’s Crawling”, prikladno, u dresovima talijanske nogometne reprezentacije dok se Lizzy ogrnuo američkom i talijanskom zastavom i transformirao se u samog Lucifera zahvaljujući vrlo realističnoj maski ako je riječ o doživljaju Lucifera kakvog nam prikazuje tradicija.

Nakon polusatne pauze za brzi odlazak na šankove i izmjene instrumenata na pozornicu izlaze fantastični švedski hard rockeri Hardcore Superstar. Ovaj dinamični i energični bend imala sam prilike vidjeti prije kojih godinu dana u Stockholmu kada su u potpunosti vladali koncertnim prostorom. Isto se ponovilo i na užarenom prostoru Arene Fiera u Milanu u rano poslije podne subote, trećeg dana festivala Gods Of Metal. Hardcore Superstar set otvaraju sa žestokom ”Sadistic Girls”, publika divlja i na metal orijentiranu ”Medicate Me”, a gužva u fan pitu i ujednačeno skakanje publike pred pozornicom zamjetno je već na ”Wild Boys”. Hardcore Superstar tada na kratko smiruju atmosferu sa ”Run To Your Mama” koju u poluakustičnoj verziji izvode Jocke i Vic. Potom se i ostatak benda vraća na pozornicu i slijedi pozitivni kaos tijekom završnog dijela seta kojim dominiraju ”My Good Reputation” i danas već legendarna ”Last Call For Alcohol” tijekom koje bend u publiku spušta čaše piva. Gesta vrijedna svake pohvale! Hardcore Superstar svoj dinamičan i predan nastup na Gods Of Metal 2012. završavaju sa ”We Don’t Celebrate Sundays” aktualnim singleom sa svog prvog kompilacijskog albuma i za sobom ostavljaju žednu i dobro raspoloženu publiku.

Kraj polusatne pauze i nastavak programa švicarski hard rockeri Gotthard najavljuju sa ”Dream On”. Publici je nakon žestokih i pozitivno ‘ludih’ Lizzy Borden i Hardcore Superstar trebalo malo vremena da se prebaci na hard rock zvuk no ”Starlight” te emotivna ”Remember It’s Me” izvlače najbolje iz vrlo dobrog Nica Maedera, pjevača koji je relativno nedavno za mikrofonom Gottharda zamijenio prošle godine u nesreći poginulog  Stevea Leea. ”Hush”je pjesma koja je apsolutno pokrenula publiku koja se Nicu pridružila u ”One Life, One Soul” izvedenoj samo uz pratnju akustične gitare. Sa oduševljenjem je prihvaćena i ”Mountain Mamma” dok je bend svoj nastup završio u prikladno žestokom stilu sa himničnom ”Anytime Anywhere”.

Britanci The Darkness, jedan od najočekivanijih povratnika ove godine, nastavljaju treći festivalski dan i otvaraju žestoko sa ”Black Shuck” koja Justina Hawkinsa trenutno potvrđuje kao izvanrednog vokalistu. Justin Hawkins je zahvaljujući svom upečatljivom scenskom nastupu prepunom izražajnih izraza lica, skakanja, trčanja, stajanja na rukama…. ujedno i središnja osobnost, i srce i duša grupe The Darkness pa stoga ni ne čudi što je publika tijekom bendovog nastupa orijentirana upravo na Justina i uživa u njegovim vokalnim varijacijama na ”The Best Of Me”, pitkoj ”Is It Just Me?”, ”I Believe In A Thing Called Love” dok se publika raspametila na obradu  Radioheadove pjesme ”Street Spirit”. The Darkness su negdje na polovini seta imali tehničkih poteškoća zbog kojih je nastup na kratko prekinut no strpljiva publika dočekala je nastavak kao da se ništa nije dogodilo – divlje i razdragano. I taman kad nam je Justin najavio ”Love On The Rocks With No Ice” čudljivo britansko vrijeme pokazuje da i u Milanu prati The Darkness pa se na publiku spuštaju prve kapi lagane ljetne kiše. Publika sa još većim oduševljenjem prati The Darkness na pozornici, a Justin na ramenima jednog od ‘roadiea’ sa gitarom u rukama prolazi kroz fan pit. Oduševljenju nema kraja!

I dok se na toplim kišnim kapima koje se nisu predavale još uvijek pričalo o fantastičnom The Darkness nastupu na pozornicu uz salve oduševljenja izlazi najbolji gitarist današnjice – Slash! Naravno, u pratnji Mylesa Kennedyja & The Conspirators uz čiju je vokalnu i sviračku asistenciju nedavno objavio svoj drugi samostalni studijski album ”Apocalyptic Love”. Kada legendarni cilindar na glavi i dugu valovitu kosu i taj toliko jedinstveni zvuk koji može stvoriti samo Slash gotovo dva desetljeća čekate čuti uživo onda trenuci u kojima Slash otvara svoj nastup sa ”One Last Thrill” sa novog albuma imaju vrlo posebno značenje. Baš kao i legendarna Guns N’ Rosesova ”Nightrain” koja je uslijedila i stvorila apsolutni kaos u publici! ”Standing On The Sun” je, nakon kratke Slashove najave, zaustavila i kišu, a apsolutno nevjerojatni gitarist svoj je dinamični nastup nastavio uz čvrsto i kolorično pjevanje izvanrednog Mylesa Kennedyja. ”Rocket Queen” još jedna Guns N’ Roses uspješnica zbila je publiku u fan pitu u prve redove dok je Slash jednostavno briljirao sa gitarom u rukama. Dok promatrate nevjerojatnog gitarista s kakvom lakoćom prebire po žicama i stvara besprijekornu instrumentalnu čaroliju ”Anastasia”, još jedna skladba s albuma ”Apocalyptic Love” dolazi prebrzo. Publika je razdragana njezinom emotivnom notom koja se širi umom i srcem praćena žestokim Slashovim riffovima. ”Sweet Child O’Mine” bila je jedan od vrhunaca nastupa dok se na nju fenomenalno nadovezala pomalo divlja ”You’re A Lie”. Pred kraj seta dodirujemo i Velvet Revolver sa pjesmom ”Slither” dok je zaključna pjesma uistinu izvanrednog Slashovog nastupa, ”Paradise City”, jedan od vrhunaca večeri. Slash publiku osvaja ne samo svojim gotovo nestvarnim gitarističkim umijećem već i sa dozom samozatajnosti ne ističući se u odnosu na Kennedyja ili ostatak benda. Kažu da je to odlika najvećih, a Slash to doista jest.

Raspamećena se publika nakon što Slash i ekipa nestaju s pozornice zbija u prve redove i dovoljno je reći samo – Mötley Crüe. I više nego legendarni američki glam metalci otvaraju kako im i priliči – bučno i energično sa ”Wild Side” i sva se ljepota divljih 80.-ih vraća u sekundi. ”Too Fast For Love” jedna je od onih pjesama koje su posebno dirnule publiku, a to da je Vince Neil u dobroj glasovnoj formi dokazuju i ”Saints Of Los Angeles” i pjesma koja je publiku dovela do usijanja – ”Shout At The Devil”. Kad se pred vašim očima odvija show već 31 godinu znan kao Mötley Crüe jasno vam je da je iza ove priče veliki posao. Dokazuje to već i sama impozantna pozornica no i nevjerajotna usklađenost svakog od članova benda sa ostalima u kojoj nitko ne preuzima primat, sve su uloge podjednako važne i Mötley Crüe je uživo doista oluja koja mete sve pred sobom. Što se naklonosti publike pojedinim članovima benda tiče priča bi se mogla ispričati ovako: Vince Neil je zahvaljujući svojoj neprestanoj akciji na pozornici miljenik cjelokupne publike dok kod muško-ženske naklonosti stvari stoje tako da muški dio publike skandira fantastičnom Tommyju Leeu dok ženski dio publike doziva basistu Nikkija Sixxa. U nastavku seta publika razdragano prihvaća i ”Same Old Situation (S.O.S.)”, a muški dio publike apsolutno je oduševljen pratećim pjevačicama/plesačicama, naravno kako to i priliči Mötley Crüe reputaciji, oskudno odjevenim. Sa ništa manje entuzijazma nisu dočekane ni ”Looks That Scream” ili ”Primal Fear” dok se za dodatnu dozu spektakla i dramatičnosti pobrinuo, a tko drugi nego Tommy Lee koji je tijekom svoje bubnjarske solaže zajedno sa setom bubnjeva nekoliko puta napravio puni krug na kružnim tračnicama koje dominiraju pozornicom. Pokušajte samo zamisliti kako se razina adrenalina u tijelu naglo poveća kada gledate bubnjara koji svira viseći na 50-ak metera visine naglavačke. Tommy je potom sa smiješkom na licu izvukao momka iz publike koji mu se pridružio u, kako je rekao, vožnji smrti. Naravno, obojica su preživjela avanturu, a koncert se nastavio sa pjesmama bez kojih glam scena to jednostavno ne bi bila: ”Dr. Feelgood”, ”Girls Girls Girls” tijekom koje je Arena Fiera gotovo eksplodirala dok je ”Home Sweet Home” sa Tommyjem za klavirom i Vinceom iza mikrofona te fenomenalnim Mickom i Nikkijem oko njih pjesma koja je bila zadužena za jedan od najnježnijih trenutaka večeri. Posebice stoga što ju je Vince najavio uz napomenu da Mötley sa nastupom na Gods Of Metal zatvaraju europsku turneju i vraćaju se u SAD. Za kraj koncerta koji će oni koji su mu svjedočili dugo pamtiti i prepričavati legende svjetske metal scene otprašili su ”Kickstart My Heart”, a na kraju su tone umjetne krvi iz kanti na pozornici poletjele na publiku.

Mötley Crüe, Slash, The Darkness, Gotthard, Hardcore Superstar i Lizzy Borden, kao i planetarno poznata imena rock i metal scene preostalih festivalskih večeri aduti koji su Gods Of Metal svrstavaju na sam vrh europskih ljetnih festivala. Uz to, na kraju, treba naglasiti da je festivalska organizacija dovedena do tehničkih savršenosti jer talijanski su domaćini mislili doista na sve, od toga da publika ima dovoljno ”popratne zabave” uz promo akcije i besplatna energetska pa i alkoholna pića, prihvatljive cijene hrane i pića, bogati merchandise (bendovski i festivalski), zasebni ulaz i sanitarni čvor za fan pit, volontere koji posebice zbijenoj publici u prvim redovima dijeli vodu, veliku pozornicu, kvalitetan zvuk, odlične bendove, organzirani kamp, efikasnu službu prve pomoći za one koji ne podnose dobro vrućinu, gužvu i alkohol, dobru lokaciju s koje se za 20-ak minuta podzemnom željeznicom stiže do centra Milana, …. Sve to Gods Of Metal čini jednim od najkvalitetnijih ljetnih festivala. Za jedan takav doživljaj i nevjerojatni osjećaj vidjeti neke od najvećih rock i metal bendova ikada nije teško prevaliti ni 8 sati dug put do Milana. Zato, nadam se da se vidimo i sljedeće godine!

Gods Of Metal 2012. FOTO GALERIJA!

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)