Popularni češki festival Brutal Assault i ove je godine opravdao reputaciju jednog od najboljih europskih festivala s vrlo jakim line-upom. Novost ove godine bio je treći stage, Budweiser Budvar Club Stage na kojem su nastupili manje afirmirani underground bendovi. S obzirom da smo došli u srijedu navečer, nismo stigli „nulti“ dan pogledati nastupe svih bendova, a nije ih bilo mnogo, na Budvar stageu, ali oni koji su svakako zagrijavali atmosferu „nultog“ dana bili su Anaal Nathrakh, Alcest i Root.  I ove je godine organizacija bila na zavidnoj razini, ponajprije štandovi s merchandiseom prepuni stvari za alternativnu i metal publiku, preko majica, prišivaka, i sl. do CD-ova, a zatim i štandovi s izvrsnom hranom (domaća, meksička, kineska, orijentalna itd.) kao i s raznim vrstama bezalkoholnih i alkoholnih pića (ove godine posebno su se isticali Red Bull štand i tzv. Jack Lives Here gdje se posluživao Jack Daniels u kombinaciji s raznim limunadama, coca-colom itd.). Tvrđavu Josefov i ove godine nastupima na dva stagea, „Metal Shop Stage-u“ i „Jägermeister Stage-u“ protresla su doista velika imena metal scene. Meni osobno ovogodišnji Brutal Assault najviše ostaje u sjećanju zbog nastupa Ministryja, Nilea, Hatebreeda, Amon Amartha, Machine Heada i Immortala.

PRVI DAN

Četvrtak žestoko započinje nastupom čeških deathcoreovaca Noostrak. Zaglušujući rifovi i vrlo dubok muški death grunt privlačili su publiku već oko 11 h. Ove smo godine odlučili malo pažljivije razgledati sam grad i tvrđavu, sjesti u pravu češku pivnicu i upijati atmosferu Jaroměřa pa smo se na festivalsko područje vratili tek kad je svirao Crowbar. Legendarni američki sludge metalci imali su, na moju žalost, a vjerujem i mnogih drugih vrlo kratak nastup. No to nije spriječilo publiku da uživa u količini buke koju su proizvodili Kirk Windstein i ekipa. Totalni je lom nastao za vrijeme vrlo poznatog hita „All I had I gave“. Nakon njih nastupili su The Black Dahlia Murder. Uvijek izvrsno raspoloženi, ovi melodični deathcoreovci publiku su oduševili s pjesmama poput „What a Horrible Night To Have a Curse“ i „Miasma“. Oko 16:30 nastupio je jedan od bendova čiji me nastup veoma zanimao i moram priznati da sam veoma zahvalna na tome što sam ih imala prilike vidjeti uživo jer vjerojatno neću imati tu priliku kasnije. Radi se o jednom od nekad najutjecajnijih američkih stoner/sludge metal bendova, Corrosion Of Conformity. Nekad je glavni vokal tog benda bio moćni Pepper Keenan s unikatnim volumenom i bojom glasa koja je postala sinonim za ovakvu južnjačku metal sirovost. S obzirom da je C.O.C. napustio kako bi se posvetio svirci u Downu vokalne dionice preuzeo je basist Mike Dean. Moram priznati da sam bila zadovoljna svirkom i ukupnom atmosferom nastupa, ali činilo se da Dean ne može prenijeti snagu i strast do kraja kako bi to vjerojatno napravio Pepper, što se najviše osjećalo u pjevanju nešto viših tonova s kojima se vidno mučio. No bez obzira na to, bend je dao sve od sebe i postigao ono što je najvažnije – da ih dođe gledati velik broj ljudi. Gitarist Woody Weatherman i bubnjar Reed Mullin zbilja su izvrsno odradili svoj posao. Od bendova koji su nastupili nešto kasnije predvečer treba izdvojiti žestoke Nijemce Heaven Shall Burn koji su potaknuli kod fanova modernog metala i death metala potpuni kaos. Zadnji studijski album „Invictus (Iconoclast III)“ iz 2010. bio je prilično dobro primljen, a bend je zbilja imao atraktivan nastup uživo što bi trebali priznati i oni koji ih ne vole. Sve pohvale imam i za intenzivan nastup Brazilaca Krisiun. Krisiun su već jako dugo dobro poznato ime za death metal dio publike pa svima koji nisu svjedočili žestini i kaosu nastupa može biti žao. Ja sam postala pomalo odsutna pred kraj njihovog nastupa jer sam se pokušala progurati što je više moguće ispred Metalshop stagea kako bih vidjela neponovljive „očeve industrial metala“ Ministry! Ne moram posebno napominjati zašto su i u kojoj mjeri oni utjecajan bend, niti zašto su zaslužili biti jedni od headlinera festivala. Eksplozivno su otvorili set-listu s novom pjesmom „Ghouldiggers“. Al Jourgensen bio je u dobroj formi, karizma i komunikacija s publikom nisu izostale. Publika je sa zadovoljstvom pozdravljala dobro poznate hitove „No W“, nove „99 Percenters“, „Relapse, te dobre stare „N.W.O.“ i „Just One Fix“. Sjajan nastup trajao je više od sat vremena i apsolutno opravdao sva očekivanja. Sljedeći su nastupili norveški Dimmu Borgir. Moram priznati da sam bila vrlo skeptična prema tome kako će nastup izgledati jer sam s nekoliko njihovih posljednjih uradaka pomalo nezadovoljna, kao i s nastupom u Zagrebu prije dvije godine. Međutim, bend je dokazao da je više stvoren za svirku na otvorenom nego u klubu.  Solidna izvedba „Vredesbyrd“, „Serpentine Offering“, „Progenies Of The Great Apocalypse“ i izvrsne „Mourning Palace“ na samom kraju izazvala je velike ovacije publike koja se okupila u ogromnom broju. Shagrath se zahvalio što su ljudi došli u tako velikom brou gledati baš njih, pokraj toliko dobrih bendova raznih žanrova. Nakon jednog od najbučnijih nastupa na festivalu, onog Sick Of It All-a, za vrijeme kojeg si letio preko pola festivalskog područja ako si se slučajno našao u mosh-pitu ( ne pitajte me koje su pjesme svirali jer je zadržavanje glave na ramenima bilo puno zabavnije od upamćivanja set-liste) te nastupa Švicaraca Samael koji me katkad znaju razočarati izborom pjesama za set-listu za nastup na Metalshop stageu spremni su Nile. U Samaelovom slučaju katkad bend jednostavno ne zna izabrati više atraktivnih pjesama s jednog od najvažnijhih albuma u zadnjem desetljeću djelovanja, za mene je to „Reign Of Light“. Ipak, uživali smo ponajprije u „Slavocracy“, „Of War“ i „Rain“. No vratimo se nastupu Nilea. Tehnički uvijek izvrsni, ovaj put su pred kraj nastupa imali jedan problem. Naime, bubnjar George Kollias slomio je duplu bas pedalu  pa je nekoliko zadnjih pjesama morao svirati samo s jednim bas bubnjem. No to nas nije spriječilo da uživamo u „Sacrifice Unto Sebek“, „Ithyphallic“, „Sarchophagus“ ili pak „Black Seeds Of Vengeance“. Bend s kojim je završila večer i koji sam s nestrpljenjem iščekivala bio je norveški Arcturus. Arcturus svoju kvalitetu u velikoj mjeri može zahvaliti nevjerojatnim bravurama prelijepog lirskog i pokretljivog glasa pjevača Simena Hestnæsa (a. k. a. I.C.S. Vortex kojeg svi dobro znamo kao bivšeg basistu Dimmu Borgira). Poznate pjesme poput „Ad Absurdum“, „Hibernation Sickness Complete“  ili primjerice „Shipwrecked Frontier Pioneer“ to su najbolje oslikale, a Simen je publiku neprestano poticao na pjevanje što je bilo neizrecivo zabavno. Uz jedan od najboljih nastupa tog dana završava prvi dan festivala.

DRUGI DAN

Prvi bend čiji sam nastup s užitkom pogledala prošli petak bili su mladi thrasheri Warbringer. Warbringer su po mome mišljenju ipak stavljeni prerano, oko 12:40, pa se nije skupio dovoljan broj ljudi koji bi izdvojio vrijeme i pogledao njihov energičan nastup, ali oni koji su se tamo našli u pjesmama poput „Severed Reality“, „Shattered Like Glass“ ili pak „Total War“ sigurno su prepoznali oživljavanje zvuka thrasha 80-ih. Sljedeći su bili finski Norther koji nažalost prestaju s radom i ovo im je bio jedan od posljednjih nastupa u karijeri. Nisu ostavili traljav dojam benda koji odlazi sa scene, već su s dobrim raspoloženjem iskoristili svojih 40 minuta. Tog popodneva imali smo prilike uživati u dinamičnom nastupu norveških blackera Kampfar koji su prenijeli odličnom svirkom djelić nordijske hladnoće i mitologije. Još jedan bend koji sam sa zanimanjem gledala bio je Vallenfyre, projekt gitariste Gregora Mackintosha iz Paradise Losta. Večer je bila doista žestoka uz respektabilan nastup Hatebreeda koji je uzrokovao možda najjače mahanje glavom, barem kod mene i atmosferom potpuno zasjenio Municipal Waste i Napalm Death. Pobunjeničku interpretaciju Jameyja Jaste pojačali su zaglušujući rifovi, pogotovo za vrijeme „I Will Be Heard“ i „Live For This“. Nakon Napalm Deatha koji su svojim nastupom mogli uveličati grind, što sam od njih i očekivala, a ne ga jednostavno pretvoriti u „sve na isti kalup, puno buke nizašto žanr“, slijede fantastični Amon Amarth. Možda Napalm Death uz dužno poštovanje jednostavno nisu festivalski bend, nego više klupski, što su i pokazali. Ali zato smo se itekako uvjerili tko jest – Amon Amarth. Na stranu to što se možda nekome ne sviđa njihova pretjerana udubljenost u nordijsku mitologiju (meni je osobno to bio i razlog zašto sam ih počela slušati) ili to što pomalo imaju imidž vikinških ratnika. Amon Amarth znaju kojim će pjesmama najviše privući fanove da gledaju njihov nastup, za razliku od nekih. Sa set-list bih izdvojila „Runes To My Memory“, „Death In Fire“, „The Fate Of Norns, „ njihovu vjerojatno najpoznatiju „The Pursuit Of Vikings“ i „For Victory or Death“. Ja sam se osobno najviše razveselila kad sam čula prve taktove „Guardians Of Asgaard“ na samom kraju nastupa jer mi je najdraža na albumu „Twilight of The Thunder God“. Moja osobna euforija ne prestaje dok u drugom redu čekam nastup Machine Heada. Napokon sam ih opet vidjela uživo nakon osam dugih godina. Publika je izvrsno reagirala već za vrijeme prve „I Am Hell (Sonata in C#)“, a mene su, budući da sam više fan starijih albuma benda ugodno iznenadile „Old“, „Imperium“ i posebno „Davidian“ na kraju.  Frontmen Robb Flynn bio je nevjerojatno agilan na pozornici, ugodno se obraćao publici i za vrijeme pjesme „Darkness Within“ hvalio nekoliko minuta češku arhitekturu, mentalitet itd., budući da su u Pragu nedavno za tu pjesmu snimili spot. Kad je nastup bio gotov, fanovi su ih jako dugo pozdravljali vidno oduševljeni cjelokupnom kvalitetom nastupa. Nastup Machine Head bio je posljednji koji sam te večeri gledala do kraja i uz koji sam potrošila posljednje atome snage. Večer je još obilježila melankolija nastupa legendarnih britanskih doomera Paradise Losta. Na primjerice „Erased“, „Tragic Idol“ , „One Second“ i „Say Just Words“ koju uvijek ostave za kraj, glas Nicka Holmesa mogao se čuti čak do „chill“zone i camp prostora.

TREĆI DAN

Prvi bendovi te subote koje sam gledala bili su progresivci Textures o čijem radu ne znam mnogo, ali moram priznati da im pjevač ima intonativno jako dobar clean vokal. S obzirom da se radi o progressive metal bendu neke su pjesme djelovale vrlo koherentno dok su neke imale instrumentalne dijelove koji su se katkad doimali nabacani u pjesmu bez ikakvog plana. Sve u svemu, bilo je to pravo osvježenje u moru core i inih bendova. Također je pravo osvježenje bila glazba vrlo zanimljivih Islanđana Sólstafir. Ono što posebno pohvaljujem je pjevanje na materinjem jeziku. Ovaj bend nisam pratila prije albuma „Svartir Sandar“ (2011) i priznajem da mi je zanimanje za njihovu glazbu poraslo zbog ovog nastupa. Jedina zamjerka bila bi intonativna nestabilnost, tj. falšanje pjevača na nekoliko mjesta, ali s obzirom da se radi o bendu koji je toliko žanrovski specifičan, to je zanemarivo.  Oko 18 h nastupa Kylesa. Amerikanci koji sviraju tzv. psych-sludge metal u postavi imaju izvrsnu gitaristicu i vokalisticu Lauru Pleasants, koja je svima odmah upala u oči što zbog sviranja, što zbog snažnih i hrapavih glavnih vokala koje je preuzela u nekoliko pjesama i tako zasjenila kolegu Phillipa Copea. Obožavam vidjeti ženu u bendu koja dominira svojim talentom i zasjenjuje ostatak benda. Njihov mi je nastup bio zbilja jedan od najboljih tog dana i sa zadovoljstvom ću ga pamtiti. Nakon Kylese trebao je nastupiti Sodom, no zbog tehničkih problema njihov je nastup bio prebačen u 2:20 što je bila prava šteta jer je većina ekipe bila preiscrpljena da bi pratila njihov nastup. Odmah je nakon te vijesti najavljena promjena rasporeda i nastupaju Finntroll koji fanove svojim atraktivnim folk rifovima tjeraju na ples. Nakon plesnjaka vrijeme je za nešto potpuno drukčije – respektabilan nastup američkih deathera Immolation. Iako po meni prekratak, vrat i leđa iscrpljivali su se headbangingom na pjesme „Swarm Of Terror“, „Into Everlasting Fire“ ili pak „No Jesus, No Beast“ koja je bila jedna od najbolje izvedenih. Death metal terror se nastavlja uz Chrisa Barnesa i njegove Six Feet Under. To mi je bio prvi put da sam ih vidjela uživo i moram priznati da me iznenadilo njegovo vrištanje izuzetno visokih frekvencija, pored inače dubokog growla i karakterističnog „gruntanja“ kojeg je ponio još iz ranih dana Cannibal Corpsea. Nastup koji valja spomenuti prije nego počnem hvaliti gospodare norveškog leda, Immortal, je nastup pionira gothenburške škole, At The Gates. To je također bio jedan od nastupa koji ću rado pamtiti jer ne znam kad ću još imati priliku opet ih vidjeti uživo. Na odličnoj set-listi našle su se između ostalih „Terminal Spirit Disease“, „The Swarm“, „Nausea“ te „Blinded By Fear“ i „Kingdom Gone“ na kraju. Tomas Lindberg pokazao je da je u izvrsnoj formi i iako bend vjerojatno ne misli više biti toliko aktivan snimajući albume, nikad neće izgubiti vjerne fanove. Što da kažem, nego da izuzetno cijenim tu rijetku priliku što sam ih vidjela, kao i Corrosion Of Conformity. Hvala ljudima koji su to učinili mogućim i doveli ih na festival! Nakon toga oko 23:10 nakon epskog intra na Metalshop stage istrčavaju norveške black metal legende Immortal i beskompromisno počinju uzrokovati naguravanje publike već s prvom „Withstand The Fall Of Time“. Nevjerojatno kako smo uspjele završiti u prvom redu, ali biti na Immortalu u prvom redu zbilja je neovozemaljsko iskustvo. Abbath, dinamičan i uhodan kao i uvijek postigao je hvalevrijednu komunikaciju s publikom. Nastup je, kako to obično biva kad se radi o kvalitetnoj svirci, brzo proletio uz „Sons Of Northern Darkness“, „Damned In Black“, „Tyrants“, „One By One“ itd.  Sat vremena brzo prođe kad je riječ o bendu koji volite, a svi koji su bili naprijed jednostavno nisu mogli biti statični. Nakon nastupa Moonspella koji su se dokazali s „Axis Mundi“, „Alma Mater“ i zadnjom „Full Moon Madness“ opraštam se od festivala i krećem odspavati nekoliko sati do početka dugog puta u Zagreb.

Na kraju, Brutal Assault me svake godine ugodno iznenadi izvrsnim line-upom i bez obzira koliko za noge bolno bilo stajati u prosjeku 9 sati na festivalu uvijek poželim ostati par dana više. Ove godine iznenađenje nam je bio Budvar Club Stage na kojem su nastupili odlični Inquisition, Unearth, Cult Of Fire, Shape Of Despair i mnogi drugi. S obzirom da kvaliteta organizacije nema razloga stagnirati, tko zna kakva će nas lijepa iznenađenja dočekati sljedeće godine. Do tada će se dojmovi i nova iskustva sa 17-og Brutal Assaulta prepričavati još dugo.

FESTIVALSKA FOTOGALERIJA – KLIKNI OVDJE!

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić

Foto: Elena Crnković