Metalfest open air jedan je od najranijih metal festivala ove godine, a održava se u pet različitih država. Istovremeno, u peridou od 27. do 29.5. u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, dok je u Mađarskoj i Češkoj tjedan dana kasnije.  Austrijski dio festivala smješten je u mali gradić Mining am Inn, ili točnije dvorac Mamling odmah pokraj Mininga koji je skoro pa na samoj granici Austrije s Njemačkom.  Što se tiče putovanja, išli smo autom iz Zagreba i stigli do odredišta za nešto malo više od pet sati, uz par kraćih stajanja.  Ako idete vlakom, put traje puno duže, a i treba se nekoliko puta presjedati. Budući da mi je ovo prvi put na Metalfestu, ne mogu reći da li se što promijenilo u odnosu na prošle godine, no znam da je ovaj put festival rasprodan, što nije čest slučaj s ovakvim festivalima.  Upravo zbog toga što je rasprodan i što su organizatori već prvi dan javljali da nitko tko nije unaprijed kupio kartu niti ne pokušava doći, očekivala sam ogromne gužve i beskonačno čekanje u redovima, no toga nije bilo.  Gužva se stvorila jedino kad se čekalo na potpise bendova, headlinera pogotovo, dok se za jesti i piti čekalo svega par minuta. Kad smo već kod organizacije, svaka im čast na photo pitu koji je prvi put bio dovoljno velik da svi fotografi mogu u miru fotkati bend, bez međusobnih borbi za samo malo mjesta.  Isto tako, moram pohvaliti zaštitare pred pozornicama, koji su nas svaki put lijepo i normalnim tonom upozorili da smijemo fotkati samo prve tri pjesme, čega smo se naravno i držali, za razliku od nekih drugih festivala kad su nas doslovno izbacili van nakon pola prve pjesme bez ikakvog upozorenja i objašnjenja. Što se publike tiče, najviše ih je bilo naravno s njemačkog govornog područja, no u prolazu se moglo čuti puno različitih jezika, pa čak koji put i hrvatski.

 

Svirke su započinjale svaki dan već u 10 ujutro, a završavale oko 1 sat iza ponoći. Među bendovima koji su nastupali u petak, prvi službeni dan festivala, u jutranjima satima, našao se i jedan hrvatski bend, Rising Dream, no njihov nastup sam nažalost proustila. Excrementory Grindfuckers također nisam vidjela, a nakon njih slijedi Tankard, njemački thrash metalci koje sam već imala prilike vidjeti prije, no nisu me nikad posebno oduševili.  Neaera je pokrenula veliki circle pit među publikom, što me pomalo i iznenadilo jer, moram priznati, circle pitove nisam baš viđala na melodeath koncertima. Zatim slijedi Arkona, meni ne previše zanimljiva jer nisam neki fan pagan/folk metala, no onima koji jesu zasigurno je bilo odlično. Cijeli festival se odvija točno po rasporedu od prve minute, nema kašnjenja, što je pohvalno, pa tako u pet sati na pozornicu izlazi Suicidal Angels. Relativno mladi bend iz Grčke koji svira old school thrash, u stilu Kreatora i Slayera. Mogu reći da uživo rasturaju i svaki put dok ih gledam ponovo sve su bolji. Iako za vrijeme njihovog nastupa kiša nije prestajala, publika je cijelo vrijeme skakala. Slijedeći je Equilibrium, bend koji većina svrstava u folk metal žanar, no u pjesama su vidljivi i utjecaji symphonic metala. Poznati su mi već od prije po najvećem wall of deathu na Metalcampu prošle godine, a ni ovaj put sličan wall of death nije izostao.  No, najbolje tek slijedi. Nakon Amorphisa, meni vrlo dragog benda na čijoj se set list među pjesmama kao što su „Battle for light“, „My enemy“, „Silver bridge“, „House of sleep“ i druge, našla i meni najdraža „Sky is mine“, dolazi vrhunac večeri – Kataklysm. Legendarni death metalci iz Kanade razvalili su kao i svaki put i osobno su mi, uz Amon Amarth, najbolji bendovi ovogodišnjeg Metalfesta. „Taking the world by storm“,  „Ambassador Of Pain“ , „Prevail“ i naravno „Push the venom“  samo su neke od pjesama koje su izveli, a što se satnice tiče, sat vremena koncerta mislim da je premalo za jedne od headlinera. I za kraj prvog dana, na glavnom stage-u nastupa Sabaton. Žestoki i energični šveđani koji sviraju power/heavy metal, a gotovo svi im se tekstovi vrte oko ratne tematike. Imali su ravno sat vremena svirke, a ni ovaj koncert, kao ni jedan drugi nije mogao proći bez njihove najpoznatije, možda bi se moglo reći i himne „Primo Victoria“. I poslije toga na drugom stage-u ostao je još Watain, švedski blackd metalci sa vrlo zanimljivom scenografijom, no navodno puno manje zanimljivom izvedbom. Iako mi je želja pogledati ih bar jednom uživo, svaki put ih nažalost uspijem propustiti.

 

Zbog kiše koja je stalno padala, do slijedećeg dana kamp, a i cijelo festivalsko područje izgledalo je kao ogromno blatno jezero. Budući da mi nismo bili najbolje pripremljeni za tako jaku kišu, većinu prijepodneva proveli smo pred drugom pozornicom koja je u velikom šatoru, ili pod natkritim štandovima koje smo sve detaljno proučili, jer, nismo imali drugog izbora. Istaknula bih death metal bend Post Mortem kao jedini bend koji mi se svidio na second stage-u, dok mi ostali nisu bili previše zanimljivi. Prvi bend koji sam vidjela na glavnoj pozornici taj dan je Primordial, Irski celtic-folk-black metal bend koji sam prvi put gledala uživo i mislim da su bili sasvim solidni, ništa specijalno, ali nije loše. Nakon njih slijedi The Black Dahlia Murder, a u to vrijeme se čak i sunce malo pokazalo. Odlična atmosfera, publika je cijelo vrijeme divljala i skakala, a bilo je i circle pitova. The Sorrow propuštam i vraćam se na Rage, njemački heavy metal bend kojeg nikad nisam slušala, niti sam mu ikad dala priliku, ne znam iz kojeg razloga.  No nakon što sam ih čula uživo mogu reći da su stvarno dobri, nastup je bio odličan, atmosfera u publici još bolja,a refreni su im lako pamtljivi pa sam zapamtila da su, između ostalog, svirali „Empty Hollow“ i „The Edge of Darkness“.  Slijedeći na glavnou pozornicu dolaze Cradle of Filth, a zbog preklapanja rasporeda morala sam propustiti Scar Symmetry na drugoj pozornici istovremeno. Cradle of Filth je bend koji sam intenzivno slušala kao osnovnoškolka, i zbog toga, iako ih već dugo ne slušam, volim ih pogledati na koncertima. Kad sam ih prvi put vidjela uživo zvučali su užasno loše, ni približno kao na albumu i ostala sam totalno razočarana. Iz tog razloga sam bila jako skeptična prema ovom nastupu, ali ovaj put su me jako ugodno iznenadili. Nije ni ovaj put bilo savršeno, ali daleko bolje nego onda. Nije bilo nikakve specijalne opreme, scenografije ni efekata čega obično bude, no imali su i dosta kratko vrijeme nastupa. Na set listi su se našle i neke od njihovih najpoznatijih stvari kao npr. „From the cradle to enslave“, „The principle of evil made flesh“, „Her ghost in the fog“ i „Nymphetamine“. I polako već dolazi kraj i drugog dana, no također i meni dugo očekivani Amon Amarth, jedan od glavnih headlinera festivala. Jednostavno su razvalili festival. Atmosfera fenomenalna, publika je divljala, vatra na pozornici. Neki kažu da su ih vidjeli i u boljem izdanju, da pjevač ima problema s glasom, no budući da sam ih ja prvi put gledala uživo, meni su bili predobri. Neke od pjesama koje su svirali: „Runes to my memory“, „Guardians of Asgaard“, „Death in Fire“, „Cry of the black birds“ i za kraj „The Pursuit of Vikings“. Jedina zamjerka je što je prekratko trajalo, svega sat i pet minuta. Nakon toga završavaju konceti na glavnoj pozornici, a mi smo taman stigli popiti koju pivu i lagano odšetati do druge pozornice u pauzi čekajući Entombed. Svake pohvali Entombedu, dobri su, i jedini na festivalu koji su se vratili na bis.

Dva dana kiše napravili su svoje, na kraju smo bili svi blatni do vrata, no to nas nije spriječilo da ostanemo na aftershow-u do ranih jutarnjih sati.

I došli smo polako i do zadnjeg dana festivala. Prvi zanimljiv bend taj dan bio je Misery Index,  američki deathgrind bend, a nakon njih dolaze austrijanci, blackened death metal bend Belphegor koji sam imala prilike vidjeti prošle godine u Hrvatskoj. Prepoznatljivi su po umjetnoj krvi kojom su obliveni, nastupali su nekih 45 minuta pred mnogobrojnom i energičnom publikom. Vremenske (ne)prilike su se malo popravile, pa je čak zasjalo i sunce. Slijedeći su njemačke metal legende Sodom. Iskreno, ja ih nisam nikad previše slušala pa mi i nisu zanimljivi. Wintersun puno bolje paše mojem glazbenom ukusu, melodični death metal, no prepoznaju se utjecaji folk metala, blacka i powera. Sviđaju mi se njihove melodije i solaže. A neke od pjesama koje su svirali su: „Beyond the dark sun“, „Battle against time“ i  „The way of the fire“. Kao predzadnji na red dolazi svima poznati, engleski heavy metal bend Saxon koji su odlično odradili nastup, no ja ih ne volim. I na samom kraju – Arch Enemy. Pravi spektakl, Angela žestoka kao i uvijek, publika divljala i skandirala cijelo vrijeme. Izveli su neke stvari s novog albuma, a i neke starije. „No Gods, no masters“, „Blood is on your hands“, „We will rise“, „Revolution begins“, „Nemesis“, i meni posebno dobra „Yesterday is dead and gone“ samo su neke od pjesama koje su svirali i time na najbolji mogući način zatvorili ovogodišnji Metalfest.  Nadamo se da će slijedeći biti jednako dobar kao ovaj, ali pravi ljetni, bez kiše i poplava.

 

Izvještaj i foto: Elena Crnković