Šesnaesti po redu, kako Česi s ponosom kažu, najveći srednjoeuropski festival ekstremne glazbe, Brutal Assault održao se u češkom gradiću Jaromĕřu. Unatoč prognozama koje svake godine ne obećavaju baš puno i stalno se ljudi plaše lošeg vremena, ovog puta imali smo nevjerojatnu sreću. Sunce je pržilo sva tri dana, a kiše sveukupno nije palo niti litre, samo pokoja kap. Suvišno naoružavanje kabanicama, ali dobra priprema je uvijek dobrodošla. Svake godine line-up je predobar i na festivalu nastupaju što ogromna imena, poput primjerice ove godine Sepulture i Motörheada, što mladi underground bendovi u usponu. Mjesta za kampiranje ima kao u priči, ali potrebno je za pronalaženje što boljeg mjesta doći dan ranije jer tko prvi njemu djevojka. Dojmovi su uvijek nevjerojatni jer u tri dana vidite toliko bendova koliko možda ne stignete vidjeti ni u jednoj godini. Ali to dakako ima svoju cijenu i trening izdržljivosti, a to je stajanje otprilike dvanaest sati dnevno, uključujući headbanging, moshanje, stage-diving i mnoge druge ludorije. Pa tko je spreman na tu količinu zanosa i ispoljavanja energije, samo naprijed, mi smo definitivno bili. Bez brige, uvijek možete do obližnjeg štanda popiti fino češko pivo i malo predahnuti.  Festival ima dva stage-a, za one koji nisu s tim upoznati, i zovu se „Metal Shop Stage“ i „Jägermeister Stage“. Ispred svakog je bila ogromna pokretna kamera koja je snimala svaki nastup za DVD koji se izda nakon svakog festivala. Kad završi nastup nekog benda na jednom, počne onog sljedećeg na drugom stageu. Što se hrane tiče, ponude ima u izobilju (za razliku od primjerice Metal Campa gdje imate pizzu, hot-dog i kebab, dakle od kineskih špageta na 100 načina, ražnjića, gyrosa, kebaba, vegetarijanske kuhinje, odrezaka zatim salate od voća, povrća itd. do deserata, sladoleda, ma nema čeg nema, a pive u potocima! Meni osobno je ovo bio prvi Brutal Assault i mislim da ću rado i dalje nastaviti posjećivati, ali budući da će ubuduće izgleda biti u koliziji s Metal Campom, vidjet ćemo što nam budućnost donosi. A sada prelazim na ono što svi čekamo, a to je kakva je bila kvaliteta nastupa pojedinih bendova.

 

PRVI DAN (četvrtak, 11. 8. 2011.)
Nakon što smo se naspavali preživivši srijedu i 14-satno putovanje vlakom i tri presjedanja, prvi bend koji sam gledala bio je Nervecell. Meni pružen death metal zvuk za jutarnje buđenje, iako o njihovoj glazbi ne znam baš puno, a čini mi se da niti ostatak ekipe nije previše odreagirao na njihov nastup. Nekoliko sati kasnije stage zauzimaju Hecate Enthroned. Ima ljudi koji o njihovoj glazbi znaju više od mene, ali kad se radi o sympho black metalu, uvijek sam za to da ga se pogleda, iako me njihov nastup ostavio hladnom. No zato su Sylosis tog popodneva totalno razvalili. Vrlo dobar britanski bend kojeg Nuclear Blast itekako promovira na veliko. Njihov drugi po redu album „Edge of the Earth“ već je zauzeo dobra mjesta na top ljestvicama. Svojih 35 minuta dečki su iskoristili kako bi isprašili svoj melodični death metal izričaj s itekako thrash utjecajem. Svakako jedno od najvećih iznenađenja tog popodneva bilo je nastup kanadskog avant-garde metal benda Unexpect. Imaju pjevačicu koja osim zanimljivog stila odijevanja pažnju plijeni itekako glasom. Uz to se osobnošću ne izdvaja od ostatka benda nego je s njima ravnopravna, hoću reći da nema stav dive koji meni inače jako ide na živce i ne bih ih ni spomenula u ovom izvještaju da je takva. Veseo i topao nastup, hrpa izmjena violinskih i gitarističkih dionica, a violinist je nevjerojatan virtuoz, dok njezin glas od clean vokala ide do dubokih growlova. Ovo je definitivno nastup koji ću pamtiti i odmah sam se bacila na preslušavanje njihovog novog albuma „Fables Of The Sleepless Empire“. Nakon njih razvalili su Nizozemci Asphyx, žestoki deatheri koje mnogi pamte, pogotovo mlađa ekipa po albumu „Death…The Brutal Way“. Svojom su brutalnošću itekako publiku pripremili za upravo ono što je većina čekala, a to je kao i uvijek impresivan nastup njemačkih thrash metal legendi Kreator, koji sam i sama gledala puno puta i nijednom me nisu razočarali. Otvorili su sa „Hordes Of Chaos“, a nizali su se i svima dobro poznati hitovi „Coma Of Souls“, „Pleasure To Kill“ i uspješnice s „Enemy Of God“, istoimena pjesma i veličanstvena „Voices Of The Dead“. Kad su zasvirali „Violent Evolution“ bio je to mosh-pit da se prašina s poda dizala dva metra u zrak, a bend je naposlijetku zatvorio s „Flag Of Hate“ i „Tormentor“. Nakon Kreatora u 20:45 slijedio je nastup jednog od američkih bendova na kojima sam odrasla slušajući albume kad je bend još bio više u thrash metal fazi, Suicidal Tendencies. Meni osobno je to bio, uz Morbid Angel, najiščekivaniji nastup tog dana. Svi koji ih cijene sjećaju se nekad vrlo slavnih albuma „How Will I Laugh Tomorrow When I Can’t Even Smile Today“ i „Lights…Camera…Revolution“. Itekako je bilo razbacivanja na stvari kao što su „You Can’t Bring Me Down“, „Institutionalized“, „War Inside My Head“ itd. gdje se bijesni Mikeov vokal orio nadaleko. Koncert od sat vremena koji me itekako ugrijao i razveselio. Iako je bend danas više orijentiran prema hard-core zvuku, ima i dalje thrash energiju kao na vrhuncu slave. Jedan od najljepših trenutaka bio je kad se oko 50 ljudi popelo na stage na kraju koncerta i pjevao zajedno s njima. Neprocjenjiv osjećaj! Nema odmora, ekstaza se i dalje nastavlja jer nastupaju neuništivi Motörhead. Svaki put kad vidim Lemmyja jasno mi je da se svom pozivu u potpunosti predaje do kraja. Sada u 66-oj godini života ne jenjava interes za oduševljavanje fanova svih dobnih skupina koji su apsolutno željni rock’n’rolla na kakvom su odrastali. Početak koncerta bio je „Iron Fist“, a nakon sat i pol nizanja hitova, među kojima „Get Back In Line“, „Metropolis“, „Rock Out“, „Just ‘Cos You Got The Power“ i naravno „Ace Of Spades“ bend se oprašta od publike s „Overkill“ na bisu. Imali su najduži nastup na festivalu, dakako jer su i glavni headlineri. Te večeri publika je imala velika očekivanja od Morbid Angela koji su ta očekivanja i opravdali. Nakon ne baš hvaljenog zadnjeg albuma „Illud Divinum Insanus“, Morbid Angel su krenuli na svjetsku turneju na kojoj ne prestaju oduševljavati fanove kvalitetom svojih nastupa. S novog albuma svirali su samo najbolje pjesme „Existo Vulgore“, „Nevermore“ i „I Am Morbid“, a ostatku set-liste nije se moglo nikako prigovoriti. Uživali smo u prvoj „Immortal Rites“, moram reći da je to bilo spektakularno otvaranje set-liste, fenomenalan osjećaj, a još kad David Vincent malo clean zapjeva svojim vrlo dubokim baritonom, eh to je neponovljivo. Pa zatim treba spomenuti „Rapture“, „Chapel Of Ghouls“ i „God Of Emptiness“ na kraju koja nas je sve bacila u delirij. Odličan scenski nastup, vrlo profesionalna svirka, potvrdili su da su veliki u svakom pogledu. Nakon Motörheada najbolji nastup te večeri. Iako sam prvi dan ostala do kraja, gledajući sve bendove do otprilike tri ujutro, spomenula bih još samo nastup Septic Flesha, meni četvrti najbolji nastup tog dana. Fenomenalni Grci, koji su po meni trenutno jedini europski bend koji može dobro spojiti death metal rifove sa simfonijskih orkestrom, a capella vokalima itd. Njihov posljednji album „The Great Mass“ pomaknuo je granice simfonijskog metala na jednu višu razinu. No nastup je imao jednu manu, a to je puštanje Sotirisovog vokala (inače gitarist i prateći clean vokal) preko samplea. Ne znam kakva je situacija u bendu i zašto povremeno izbiva iz benda, ali bilo mi je žao zbog toga jer bi njegova pojava sigurno upotpunila nastup. No nije važno jer čim sam čula „The Vampire From Nazareth“, „Pyramid God“, „Oceans Of Grey“ i himnu „Persepolis“ koja je obilježila nastup jer je bend zahtijevao brutalni circle pit, nikakva me dodatna pitanja više nisu mučila. Bend se oprostio s „Anubisom“ i pod dojmovima sam bila sljedećih tri sata. Do kraja uslijedilo je divljanje na Exhumed, iako je publika bila većinom preumorna da ih gleda, trebali su ih ranije staviti, zatim su na svoje veselje fanovi folk i viking metala došli na svoje uz Tyr, a fanovi true norwegian black metala uz Tsjuder.

FAVORITI DANA: MOTÖRHEAD, MORBID ANGEL, SUICIDAL TENDENCIES, SEPTIC FLESH

 

DRUGI DAN (petak, 12. 8. 2011.):

U petak nakon klope, pive i dijeljenja dojmova s prvog dana i još uvijek prisutne euforije prvo smo gledali Ram-Zet. Avant-garde metalci iz Norveške sa ženskim vokalom koji me se nisu toliko dojmili kao Unexpect dan prije, ali imali su vrlo energičan i dobro ozvučen scenski nastup. Poslastica za mene je bio nastup sve popularnijih Šveđana Scar Symmetry. Sad imaju dva pjevača, koji solidno odrađuju ono što je nekad radio jedan čovjek, Christian Älvestam, no šutnuli su ga iz benda jer je bio umišljen do boli. Dakle izmjenjuju se međusobno u growl i clean vokalima i dobri su bili u živo, to se ne može poreći. Meni se sviđa to što rade, a kod publike bit će podijeljenih mišljenja. U pola sata koliko su imali za svirku, odsvirali su neke od svojih najvećih hitova, od kojih mogu izdvojiti „Morphogenesis“, „Mind Machine“ i „The Illusionist“. Tvrđavu Josefov tog je popodneva uzdrmao nastup poljskih Decapitated. Svaki respekt nastupu, bili su presavršeni, dinamični, glasni, uvjerljivi. Sad mi je jasno zašto ih se smatra jednim od najkvalitetnijih europskih death metal bendova. Nakon proboja s „Nihility“ albumom, bend sve više niže uspjehe. Trenutno imaju novi album „Carnival Is Forever“ koji upravo promoviraju. Ne moram isticati posebno kakav je to bio mosh pit za vrijeme njihovog nastupa. Iznenađenje koje slijedi nekih sat vremena nakon njih je nastup finskih doomera sa sludge utjecajem, Kypck (čitaj kursk jer je napisano ćirilicom). Bend je usput rečeno, opsjednut Rusijom i njenom poviješću. Odličan vokal i vrlo zanimljiv izričaj, netipičan za sve što sam dosad čula i očekivala kod finskih bendova. Na ovaj bend u budućnosti treba više obratiti pozornost. Istina, izdali su tek dva albuma, ali puno obećavaju. Nakon njih malo prije sedam navečer nastupaju punkeri The Exploited, koje sam isto vidjela uživo prije, a koji ne prestaju biti omiljeni među metal publikom. I u potpunosti mi je jasno zašto, zbog nevjerojatne dinamike i dobre komunikacije s publikom. I ne samo to, ne gleda ih samo hard core ili punk rock publika nego i industrial metalci, deatheri, thrasheri, mislim da je samo takva činjenica dovoljna potvrda kvalitete benda. The Exploited ujedinjuju sve klanove. Neumorni Wattie Buchan mogao bi bez problema pjevati i u brutalnom thrash metal bendu po energiji, iako mu hc ipak više leži i po glasu i po pojavi. A zatim oko pola 8 nešto potpuno drukčije. Veličanstvena Katatonia oduzima mi dah, ne samo atmosferom koju su stvorili, već predivnim clean vokalom Jonasa Renske-a. „Nephilim“, „Liberation“, „Ghost Of The Sun“ i „Forsaker“ su apsolutni vrhunci nastupa. Ne razumijem ekipu koja je odlazila usred njihovog nastupa, ali eto bilo je i takvih. Nakon Katatonie opet se stapam s drugim žanrom i u meni se budi duh thrash metala formiran još u djetinjstvu jer dolaze Exodus. Gary Holt je tehnički toliko dobar gitarist da se većinom samo u njega gledalo tijekom nastupa, a u mosh se išlo kad je Rob Dukes na to poticao. Što se njegovog vokala tiče nikad mi nije sasvim legao, ali moram priznati da on bendu sa svojim više hard core vokalom daje posebnu energiju. Nastup je trajao 45 minuta što je daleko prekratko za jedan ovakav bend, ali na set-listu nemam prigovora. Urlalo se uz „Iconoclasm“, „Bonded By Blood“, „War Is My Shepherd“, „Strike Of The Beast“ itd. U 21:20 nastupaju razorni The Dillinger Escape Plan. E, da biste voljeli ovaj bend u njihov se zvuk morate ufurati. Izuzetno su kompleksni, do te mjere da se i meni dogodilo ne samo kad sam ih slušala nego i sad na ovom nastupu da sam se zapitala, „Pa kog Boga vi svirate?“. No to nije u negativnom kontekstu. Energije imaju kao u priči, preotkačeni su i iz vas će isisati i posljednji atom snage. Poslije ovog nastupa opet za sve blackere samo njihovi Satyricon, predvođeni uvijek markantnim i elegantnim, na jedan hladan i jeziv način Satyrom. Uvijek je super osjećaj kad ponovo čujete moćnu „Wolfpack“, pa onda „Black Crow On a Tombstone“, „The Pentagram Burns“, „Fuel For Hatred“, a na kraju himnu „Mother North“. Set lista je nekako bila predvidljiva, ali sve je bilo savršeno izvedeno. Ali ipak, bez obzira na različitost u žanru koncertu koji je uslijedio dat ću prednost po kvaliteti. Tim više što sam ih prvi put vidjela uživo, konačno, a već ih godinama propuštam. Radi se o jednom od najutjecajnijih švedskih melodic death metal bendova, Soilworku. Speedov glas je bio u punoj formi, tu nisam bila razočarana i bolje da nisam jer sam od njega jako puno očekivala. Same pohvale za njegovo nevjerojatno stabilno prebacivanje iz growla u clean i obrnuto. Moje poštovanje su zaslužili izvedbama primjerice „Follow The Hollow“, „As we Speak“ i čak recimo „Let This River Flow“ koja mi je u studijskoj snimci totalno mlaka i dosadna, a uživo su je izveli fantastično. Jedan od najboljih nastupa drugog dana! Malo iza ponoći na pozornicu se penju veliki britanski doomeri Cathedral. Nažalost prije nekoliko mjeseci objavili su da prestaju s radom. Ovaj nastup potvrdio je da su veliki. Glas Lee Dorriana bio je na mjestu, iako se nekako činio premiran i distanciran tijekom nastupa, vjerojatno mu je nažalost bilo loše. Sve u svemu drago mi je da sam ovaj bend vidjela uživo prije nego što su prekinuli s radom jer bi vjerojatno nepovratno žalila. Bilo je benganja, a bome i čage uz stvari poput „Soul Sacrifice“, „Midnight Mountain“ (meni osobno favorit na set-listi, najdraža stvar) i „Ebony Tears“, a na kraju su isprašili „Hopkins-a“ svoj vjerojatno najveći hit. U 1 na tamom ovijen Jägermeister stage izlaze legendarni blackeri Mayhem. Pioniri norveškog blacka, kojima se klanjaju svi punokrvni fanovi ovog žanra. Nastup je bio doista impresivan i vizualno i auditivno, osim presmiješnog Attillinog mahanja dvama lubanjama i antikršćanskog pseudorituala na pozornici. Uz to što je popljuvao sve religije koje drže, prema njegovim riječima, ljude u neznanju tisućama godina, Attila je dobro odradio posao pogotovo u pjesmama ”Pagan Fears”, ”Cursed In Eternity”, ”Deathchrush” i zadnjoj vrlo uvjerljivo izvedenoj ”Pure Fucking Armageddon”. Ne moram isticati da na kraju njihovog nastupa skoro da više nismo imali energiju za Dew-Scented koji su meni uvijek izvrsni, ovo mi je bio treći put da sam ih gledala, ali imali su samo pola sata. Još su se na kraju morali i izboriti da odsviraju posljednju pjesmu. Umor je brzo nestao jer kad čujete “Arise From Decay”, ”Never To Return” ili ”Acts Of Rage” ne možete biti statični. Petak je završio nastupom Einherjera koji su budući da su vrlo kasno svirali, nažalost na malo ljudi ostavili dojam.
FAVORITI DANA: EXODUS, SOILWORK, CATHEDRAL, MAYHEM

 

TREĆI DAN (subota 13. 8. 2011.)

Prvi bend koji nas je oduševio bio je Absu. Odlična svirka, svaka čast Proscriptoru koji je jedini bubnjar u blacku koji bubnja tehnički izvrsno i usput ništa manje izvrsno pjeva prateće vokale. Tehnički odličan bend, ali pobogu, zašto ih staviti u 11:45 i još im dati 35 minuta za svirku? To mi nema logike. Oni su bili u sva tri dana od svih bendova koje sam prve vidjela nakon što sam otvorila oči i izašla iz šatora onako za dobro jutro najbolji i nisu bend samo za zagrijavanje. Trebalo im je dati dužu satnicu. Dagoba je nažalost bila pomaknuta na 3 ujutro zbog problema na granici. Stoga smo nastup ovog izvrsnog francuskog benda gledali napola jer nismo mogli niti gledat niti stajat na nogama. Za njih mi je izuzetno žao jer jako preferiram njihove albume, između ostalih „Poseidon“. Draconian su unatoč kvaliteti zvuka i lijepom sympho gothic izričaju bili po meni vrlo loši taj dan. Ženski vokali jako neizražajni i ekipa je masovno išla raditi nešto drugo, konkretno otišla po pivo ili na štand sa merchandiseom jer toliko patetike malo tko je mogao gledati. Žao mi je što je tako ispalo jer je bend inače dobar, ali i oni su imali prekratku satnici, 35 minuta. Od popodnevnih bendova koji su podigli atmosferu treba svakako spomenuti Skyforger. Kombinirati folk metal s tradicionalnim latvijskim napjevima,a sve to potpomognuto tradicionalnim puhaćim instrumentima zvuči vrlo kompleksno. Definitno jedan od nastupa koji će se pamtiti. A nakon njih za mene posebno kao thrash metal fana slijedi poslastica. Forbidden, koji trenutno imaju na tržištu vrlo hvaljen i ne bez razloga razvikan album Omega Wave, imali su jedan od najboljih nastupa tog dana. Bili su mi čak, iako kraći po satnici za nijansu bolji i od Sepulture. Russ Anderson je imao glasa ko u priči, a Steve Smyth (mnogi ga znaju iz Testamenta i Nevermorea), svoje je solaže svirao s tolikom strašću da ga je bila milina gledati. Doista nastup za pamćenje i nadam se da ove velikane Bay Area scene možemo očekivati i u Hrvatskoj. Za vrijeme primjerice „Step By Step“, „Forsaken At The Gates“, „Omega Wave“, „Twisted Into Form” zaradila se I pokoja masnica u moshu. Nekih sat vremena kasnije gledala sam nastup benda supruge Davida Vincenta iz Morbid Angela, Genitorturers. Žena ima jaki glas, dobra je frontwoman i bilo ju je zabavno i ugodno gledati. Pjesme su ok za poslušati, ali da su spektakularne za industrial metal i nešto inovative, bome nisu. Popodne se nastavilo ugrijavati uz legendarne Poljake Vader. Puno puta su bili i u Hrvatskoj, a sad na Brutal Assaultu nisu nimalo zaostali po kvaliteti. To se ne može reći i za Turisas. Svaka čast glazbenim idejama, ratničkim motivima, ali za mene je to bila predstava. Matthias Nygĺrd dobar je frontman, da se ne maže po licu s crno crvenim prugama, žene bi bilo lude za njim, ali glasa bome nema. Barem ga nije pokazao uživo. Na mene njihov nastup nije ostavio dublji dojam i žao mi je ako se netko neće sa mnom složiti. Ima i boljih folk metal bendova, daleko čvršćih i uvjerljivijih. Ali zato su Cryptopsy pokorili festival i pred njihovim nastupom rep je moglo podvinuti barem 15 bendova koje sam gledala, a nisam spomenula. Uz „Worship Your Demons“, „Benedictine Convulsions“, „We Bleed“ i „Phobophile“ publika je vjerojatno na momente napustila vlastita tijela. Vrlo glasan i brutalan nastup na kojem čepići nisu pomogli onima koji su ih imali! Vrlo razvikani Amerikanci As I Lay Dying imaju jako dobar vokal, ali osim toga nisu me se previše dojmili. Prvi album „Beneath The Encasing Of Ashes“ bio mi je solidan, ali nakon toga sam ih sve manje pratila jer su slabili i sve su više imali emo refrene koje ja nisam mogla podnijet. Nastup je bio više nego solidan, to moram reći i nadam se da su njihovi istinski fanovi uspjeli uživati u njemu do kraja. Oko pola 10 apsolutni genijalci Anathema, i opet ću reći konačno! Pratim ih od Alternative 4 albuma i sve su kao što su i sami rekli progresivniji. Navest ću neke od najboljih izvedbi „Summernight Horizon“, „Closer“, „A Simple Mistake“ i „Fragile Dreams“ na kraju. Ma, ne znam koji je od tih trenutaka bio istovremeno emocionalan koliko i žestok. Nakon kratkog odmora od 10-ak minuta nastupa Sepultura. S moje strane to je bio drugi najiščekivaniji i najbolji koncert te večeri. Vokal Derricka Greena uživo ima čvrstoću kojoj bi mnogi pozavidjeli, pa je na stvarima „Arise“, „Refuse/Resist“ pa izvrsnoj interpretaciji Ministryjeve „Just One Fix“, zatim „Territory“, „Innerself“ i „Roots Bloody Roots“ kao zadnjoj nastao metež kakav se rijetko pamti. Biti u prvom redu na Sepulturi nešto je što sa zadovoljstvom pamtite. Večer se primiče kraju i imamo priliku svjedočiti u čvrstom i atmosferski mračnom doom metalu projekta Thomasa Gabriela Fishera, Triptykon. Dobro je da su nastupali navečer jer je to bila idealna atmosfera za takav tip glazbe. Osim stvari s njihovog albima „Eparistera Daimones“ čuli smo i slavne stvari Celtic Frosta „Procreation Of The Wicked“ i „Circle Of The Tyrants“. Kataklysm su također odradili solidan nastup, iako bi osobno bilo bolje da su nastupali ranije. Publika je već bila, a moramo uzeti u obzir da je to ipak bio treći dan na rubu snaga za vrijeme nastupa kanadskih deathera. Atmosfera se nije podigla niti za vrijeme nastupa izuzetno glasnih 1349 i Kholda, za sve fanove norveškog blacka prava poslastica. No ipak, bilo je prekasno pa unatoč buci, brzini i žestokoj atmosferi na oba benda ljudi nisu bili pretjerano zainteresirani. Ahab i Dagoba bili su zadnji bendovi festivala. Dagobu sam odgledala do pola, iako bi sve izgledalo puno bolje da su svirali ranije kad su trebali, a Ahab me ugodno iznenadio svojim doom izričajem i impresivnim death growlom frontmena. Eto, još jedan bend koji nisam toliko pratila, a bili su odlični na festivalu pa zaslužuju pažnju publike.

FAVORITI DANA: FORBIDDEN, SEPULTURA, CRYPTOPSY, ANATHEMA


Nakon tri dana kad vam je tako dobro poželite da festival traje duže, što je razumljivo jer je atmosfera, ljudi, hrana i vrijeme bilo odlično. Na kraju bih samo rekla da kad se ide na takve festivale treba paziti da se ne nose skupe stvari poput laptopa, i-phona i slično te da se isti ne ostavljaju u šatoru jer može doći do krađe, a to je neizbježno svake godine. Vrlo je važno nositi lijekove jer nikad ne znate kad će vas ćopiti prehlada, alergija i nešto slično. Važno je paziti na sebe i dovoljno se naspavati. Biraju se bendovi koji će se gledati, nikad ne možete pogledati sve. Evo ja sam odgledala 48 od 70 bendova i to je mislim jako puno. Kad skupite ekipu, obavezno otiđite i zabavite se na ovom festivalu jer nakon što doživite atmosferu odličnog line-up i organizacije festivala za koju sam čula da je svake godine sve bolja, sigurno nećete otići nezadovoljni.

 

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić
Foto: Elena Crnković