DAN 0.
ALICE IN CHAINS
Ekvinocij. Prvi dan ljeta. Prvi dan festivala. Toliko je već napisano o blatu, kiši, općenito o meteorologiji da se ja odmah odričem navedene teme. Mislim da sam Alice prvi put čuo devedesetih, negdje kad se “grunge” polako počeo penjati u gadnu komercijalu. Doba doc. Martens čizama (koje su imale slavni comeback ovih dana), doba starih dedinih hlača i vesti, doba dugih kosa i teen-age depresija. Doba kada Stanley sa crnim naočalama pjeva ‘Would’ na MTV-u. U nekadašnjem Klubu Mladih (ČK), ipak su glavni grunge fanovi bili susjedi iz Varaždina. Kod nas je više punk i hardcore bio u igri u to doba. Prirodno je dakle da sam se zaputio s VŽ ekipom na Jarun. Bilo nas je dosta, dvoznamenkasti broj sigurno. Manje ili više sretno, neki su stigli tek na bis. Bivši cimer i ja smo malo potrčali i stigli na prvu stvar. Isplatilo se. Zanimljiv je taj osjećaj, vidjeti stare bendove koje si slušao sa TDK kazeta, skoro ih zaboravio i sada ih nakon toliko godina vidiš uživo. Cantrell je vidno stariji (uvijek je teško vidjet Rock zvijezde kako stare), ali mu to očito ne smeta. Puno se pisalo i o novom vokalu, možda pravim fanovima nitko ne može zamjeniti Stanleya, ali meni osobno novi je vokal sasvim pristojan. Nekad je stvarno teško prepoznati razliku. Svetogrđe? Moram priznat da još nisam skinuo novi album (evo, sad uključujem soulseek) tako da nisam upoznat s novim materijalima. Kao i većina non dedicated fanova, najviše mi je u uhu “Dirt”. Ono što sam čuo sada na koncertu tjera me da preslušam “Black gives way to blue” to još jednom u svoja 4 zida. Sviđa mi se naziv albuma.
Ekipa na koncertu u skladu s očekivanjima. 7000 ljudi kažu? Hm, da. Vjerojatno bi bilo i više da su okolnosti bile sretnije. Zahvala na dolasku unatoč “shitty weather”. Jedna pjesma posvećena starom vokalu. Nekoliko suza u očima djevojaka koje su stajale kraj mene. Pitam se kakva bi te situacija bila da je bio koncert Nirvane nekim slučajem. Suze u potocima? Kasnije 1 bis, 2 stvari, Would i Rooster (correct me if I’m wrong). Moja favorite ipak ostaje Down in a hole.
Retrospektivno, moja ljestvica bendova koje su nazivali grunge izgleda ovako: Soundgarden-Nirvana-Alice in chains-Pearl Jam. Jesam nešto propustio? Od svih, na ljetni ekvinocij vidio sam Alice In Chains. Veselo, ali bez nade.

Izvještaj: Vedran
Dan 1.
Nakon prvotne peripetije oko vremena dolaska na festival i dodatne vezane uz čekanje autobusa koji organizirano prevozi publiku do festivalskog otoka i  bendova koje žele pogledati (šteta što im vozni red nije usklađen sa festivalskim programom pa nastane panika i  bezglavo trčanje prema pozornicama jednom kad se dokopate otoka) evo nas i na Otoku mladih na Jarunu.
InMusic 2010. otvaramo sa Morcheebom. Nekima uvijek iznova zanimljivom, drugima atmosferično dosadnjikavom. Kako god, Morcheeba je privukla pozamašan broj ljudi ispred glavne pozornice, a ti isti stvarno su se dobro zabavaljali! Potežemo prema ne baš obližnjoj Tuborg pozornici na One Piece Puzzle, bend kojeg će većina okarakterizirati kao zanimljiv i provokativan. Žestok početak, provokativan. No nakon pažljivog slušanja riječi koje izgovara pjevačica koja odabirom scenske odjeće želi aludirati na habit dojam je – One Piece Puzzle odličan je bend za populaciju koja ih je na InMusicu u ne baš pretjeranom broju došla pogledati – maloljetnike koji trebaju jedan ovakav žestok bend da bi glasno i jasno izrazili svoju frustraciju maloljetničkim godinama i hormonima koji često upravljaju njihovim umovimja. Onima nešto starijima preporučamo socijalnotematski provokativni Rubikon koji nije bio dio ovogodišnjeg line-upa InMusic Festivala. Po povratku na glavnu pozornicu nalijećemo još uvijek na Morcheebu i razdragano rasplesanu publiku.  A po upijaju atmosferično laganih tonova i impresivnog vokala selimo opet na Tuborg stage i Rise Against.
Čikaška melodic hardcore četvorka nakon nekoliko turneja po Europi konačno je došla i do Hrvatske, na svekoliku radost domaćih fanova. Bend trenutno promovira još uvijek aktualni album „Appeal to Reason“ iz 2008. Jest da je hardcorea nekako nestalo po putu od nastanka benda prije desetak godina do danas, no većini njihove publike to očito ne smeta. Od prve pjesme pa do kraja seta od sat i pol vladala je poprilična euforija pod stageom. Započeli su s „Collapse (Post-America)“, pjesmom kojom otvaraju sve koncerte na „Appeal to Reason“ turneji. Sasvim razumno, budući da se radi o jednoj od jačih pjesama s albuma koji je poprilično dobar, ali ipak osjetno slabiji od svoja četiri prethodnika. Pjevač Tim McIlrath je od početka uspostavio dobru komunikaciju s publikom, na posebno žestokim dijelovima nekih pjesama činilo se da je spreman ostaviti dušu na stageu. Čulo se prigovora na njegov napukli glas, no to je njegov stil pjevanja na koji su fanovi navikli. Čovjek možda nema fantastičan raspon glasa, ali u njihovom žanru je to ionako sporedna stvar, a više od glasovnih mogućnosti na cijeni je spremnost da se pokidaju glasnice na koncertu. Rekao je kako je bendu drago da su po prvi put došli u Hrvatsku. Sa sobom su poveli i par prijatelja koji su sa stagea snimali koncert za, kako je Tim pojasnio, novi DVD, na što je publika oduševljeno reagirala. Dobrih pola set-liste Rise Againsta sastojalo se od pjesama sa zadnjeg albuma, iako bi mnogi stariji fanovi voljeli da je bilo više pjesama s ranijih albuma. Čini se da „Appeal to Reason“ puno bolje prihvaćaju mlađi fanovi koji su s možda baš tim albumom zavoljeli bend, dok je starijoj ekipi falilo malo više pjesama s ranijih albuma. Odsvirali su „Re-Education (Through Labor)“, „From Heads Unworthy“,  „Audience of One“, koju je Tim posvetio svima prisutnima, zatim zabavno-kritičnu stvar „Entertainment“, „Savior“, koja je izazvala odlične reakcije, te pred kraj koncerta „Hero of War“. Potonju je, kao i „Swing Life Away“ koja joj je prethodila, Tim odsvirao na akustičnoj gitari, a publika je s njim pjevala svaki stih. Jest da je „Hero of War“ najslabija pjesma sa zadnjeg albuma, ali emotivna suradnja Tima i publike učinila je to nebitnim, je bilo važno samo biti tamo i uživati u trenutku. Nove pjesme su povremeno ispresijecane odličnim starijim stvarima uglavnom s albuma „Siren Song of the Counter Culture“ i „The Sufferer and the Witness“ – „Chamber the Cartridge“, „Survive“, „State of the Union“, „Injection“, „Drones“, „Prayer of the Refugee“, „The Good Left Undone“, „Give It All“. Nakon kojih sat i dvadeset su pozdravili publiku, no ubrzo su se vratili na traženi bis. Završili su s produženom verzijom „Ready to Fall“, na kojoj je publika ispucala ono malo energije što joj je dotad ostalo. Oduševljenje koje su Rise Against izazvali kod svojih fanova bilo je zaista iskreno, i dečki su to morali osjetiti. Tim je na kraju najavio da će se bend vratiti u Hrvatsku. You do that, guys. You do that.
Po završetku fantastičnih Rise Against povratak na glavnu binu na kojoj nalazimo LCD Soundsystem. Bend koji su mnogi očekivali, mnogi gledali i na čiju su glazbu razdragano plesali kod nas je, naklonjenih alternativnijim zvucima probudio nesnosnu dosadu. Što su svirali – ne znamo niti se želimo prisjećati. A po odlasku LCD Soundsystema s pozornice nestrpljenje ispred glavne pozornice iz minute u minutu raste, kiša koja je počela padati još dok su LCD bili na pozornici jača, vade se kabanice, kapuljače, kišobrani ali nema odmaka ili odustajanja. Valjda je i kiši dosadilo prisustvovati svim bitnim glazbenim događajima u Hrvata pa posustaje, a u 23:15 na pozornicu izlazi jedan i jedini Billy Idol! Možda ne toliko glazbena koliko modna ikona 80.-ih već samom pojavom izaziva vrisak publike i od prve minute je očito – ženska populacija u prvim redovima se raspametila. Doslovno! Energičan nastup ovog 55-godišnjaka s tijelom koje bi mogli poželjeti i neki njegovi nekoliko desetljeća mlađi kolege sa zanimanjem su promatrale sve generacije, srednjoškolke koje su stajale pored nas izbezumljeno su vrištale na same najavne taktove pjesama „Dancing With Myself“, „White Wedding“, a budimo iskreni, na „Rebel Yell“, „Eyes Without Face“, „Catch My Fall“, legendarnu „Sweet Sixteen“ i istinski antologijsku „L.A. Woman“ i mi smo se pridružili oduševljenim vriskovima. Tim više što Billy, unatoč tomu što godine ostavljaju traga na njegovom licu, još uvijek izgleda vrlo primamljivo. Osim najvećih hitova svoje karijere Billy Idol nas je počastio i sa nekoliko pjesama sa aktualnog albuma i uistinu stvorio atmosferu iz svog velikog hita „Hot In The City“ jer na Jarunu je tijekom njegovog nastupa bilo uistino „hot“ – u svakom pogledu. A s Billyjem u mislima nije bilo lako ni zaspati jer, da, Billy je „Flash For Fantasy“. ;))
Dan 2.
23.06., radni dan… no ipak, stižemo na Skindred, welški rock bend. Iako nazvati Skindred rock bendom i nije nešto jer oni su svašta nešto – rock, metal, reggae, punk, samo imenujte i nećete pogriješiti. Skindred su ujedno i jedan od najzanimljivijih bendova koji su nastupili na ovogodišnjem InMusicu i šteta je što umjesto na Tuborgovoj pop-rock bini nisu dobili priliku svoju specifičnu glazbenu mješavinu predstaviti na glavnoj pozornici. Jer rasplesali bi i izvukli smješak na lice svakome. Ako ne svojim specifičnim glazbenim stilom onda imageom jer pjevač Benji Webbe uistinu je zanimljiva pojava (oni koji nisu upućeni više će dokaza pronaći u našoj foto galeriji). Skindred je privukao zavidan broj publike na pomalo distancirani rock-metal stage i svi koji su između teatralnih The Flaming Lips na glavnoj pozornici i Skindred odabrali welšane nisu pogriješili! Provod je bio vrhunski! Po završetku kratka šetnja do glavne pozornice. A tamo pred uistinu impresivnom gomilom The Flaming Lips, baloni, kolutovi, svakva čudesa na pozornici. I mnogočlani bend. Glazba, kao i u slučaju Morcheebe prethodnog dana, pomalo atmosferična i dosadnjikava za festivalsko okruženje koje zahtjeva moving. Povratak na Tuborg pozornicu i Flogging Molly!
Pred točno godinu dana irish punkeri Flogging Molly po prvi su put svirali u Hrvatskoj. Tada je na kraju inspirativnog koncerta pjevač Dave King oduševljeno obećao publici da će se stvarno, ali stvarno ubrzo vratiti. Mnogima je ta rečenica dio muzičkog repertoara koji ponavljaju svake večeri u drugom gradu, ali Flogging Molly je druga priča. To je bend istinski posebnih emocija i iskrenosti i kad je Dave to rekao, ja sam mu vjerovala. Na sveopću radost, obećanje se ispunilo i godinu kasnije, eto njih opet. Znala sam da će to biti odličan koncert, i stvarno je ispunio sva očekivanja. Osobno mi je bio i bolji od prošlogodišnjeg, ali to je stvar nijansi. Flogging Molly sviraju s toliko davanja sebe u cijeloj priči da ne vjerujem da ikad imaju loših koncerata. A i ako imaju, Zagreb je dosad vidio samo najbolje od njih. Mislim da je ovo bend koji ne može dosaditi i da su im nastupi i upola dobri od ovog što smo vidjeli na drugom danu InMusic-a, vrijedilo bi ih gledati jednom mjesečno. Dvanaest puta godišnje, svake godine. Da mogu, zaista bih. Dakle, naš divni sedmeročlani bend sastavljen od Iraca i Amerikanaca irskog podrijetla  odsvirao je svoj više-manje standardni set od dvadesetak skakutavo brzih i nevjerojatno energičnih stvari, s iznimkom prelijepe laganice „Float“. Prva pjesma je bila „(No More) Paddy’s Lament“ s kojom otvaraju sve koncerte s „Float“ turneje. S tog albuma sviraju polovicu pjesama, a ostatak seta se sastoji od po četiri-pet pjesama s preostalih albuma, s tim da su ovog puta svirali nešto manje pjesama s pretposljednjeg „Within A Mile Of Home“ nego pred godinu dana. Sve u svemu, jako dobro izbalansirana set-lista. Naravno da svatko ima svoje favorite koje ovog puta nisu odsvirali, a čovjek bi ih rado čuo uživo, ali to su detalji. Navedimo samo neizostavne „Swagger“, „Selfish Man“, „The Worst Day Since Yesterday“, „Drunken Lullabies“, „Devil’s Dance Floor“, „Salty Dog“ te „What’s Left of The Flag“, koju Dave uvijek posvećuje svom preminulom ocu. Pjesmu „Factory Girls“ najavio je posvetom svojoj majci koja upravo navršava 89 godina, ali kako je Dave u šali rekao, još uvijek je sve što joj treba šteka cigareta i dobar viski. Negdje na sredini koncerta odsvirana je „Float“, koju je Dave posvetio svakom pojedinom fanu u publici. Pjesma je došla u pravom trenutku jer je svima, barem u redovima pred stageom, trebala mala pauza od silnog poganja. Naime, u početku je sve bilo na razini laganog naguravanja bez kojeg je ovakav koncert nezamisliv i koje definitivno podiže adrenalin, ali nakon nekog vremena je zaista ogroman broj ljudi uključen i tko se našao unutra, nije više lako mogao van. S druge strane, moglo se vrlo lako dospjeti u prve redove, so there you have it. Nastavilo se žestoko kraja. Dave nam je predstavio bend, od supruge Bridget na violini i tin whistleu sve do basista Nathena Maxwella, kojeg su Zagrepčani ove godine već imali prilike vidjeti u travnju s bendom The Original Bunny Gang. Bend je pozdravio publiku, ali su se ubrzo vratili na bis s pjesmom „Seven Deadly Sins“. Emotivni pozdravi, dijeljenje palica, boca vode i papira sa set-listom za kraj. Bendu je ovo bio zadnji nastup na ovom dijelu turneje, a nama zadnji od nekoliko fizički zahtjevnih i emotivno ispunjavajućih koncerata s ovogodišnjeg InMusic-a.. Ne znamo sprema li se novi studijski album, ali dok čekate nove pjesme i novu turneju, možete prizivati feeling njihovih koncerata slušajući najnovije izdanje – „Live At The Greek Theatre“. Sláinte!
Za kraj, Massive Attack na glavnoj pozornici. Mrak na pozornici, pomalo suhoparan početak, pa malo impresivnog video zida sa političko-socijalnim porukama na hrvatskom (da nitko ne može reći da nije razumio, pa opet malo mraka i, činilo se, besciljnog muvanja po pozornici. Nakon 10-ak minuta čekanja velikog praska ekipa u redu do nas uzvikuje: „Ajmo življe!“, a mi polako ali sigurno odlazimo s jarunskog Otoka mladih.
5. izdanje T-Mobileovog InMusic Festivala zaključili su Massive Attack. Uspoređivati njihov nastup sada sa onim u Domu sportova krajem prošle godine bilo bi bespredmetno. Baš kao i ovogodišnji festival sa ranijim izdanjima istoga. Sve u svemu, proveli smo se dobro, oduševili su nas Rise Against, Skindred, Flogging Molly i Billy Idol, bilo nam je drago vidjeti Morcheebu i gomilu prijatelja i znanaca…. I za kraj, nadamo se još jačem i boljem InMusic-u sljedeće godine koji će, osim line-upom drugim europskim festivalima konkurirati i ponudom, kako ugostiteljskom, tako i merchandisea i inih rekvizita jer to je stavka koja je na InMusicu slaba karika. Uz previsoke cijene koje će vas dobrano opaliti po džepu odlučite li na festivalu jesti i piti. Do tada se okrećemo festivalskoj ponudi diljem Europe.

Izvještaj: Sara Profeta (sara@venia-mag.net) i Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)
Foto: Ivana Sataić