Punih 17 godina budimpeštanski otok Obudai na Dunavu ugošćuje stotine tisuće posjetitelja u sklopu jednog od najvećih svjetskih glazbenih festivala, Sziget Festivala. Pa iako je organizacijski i glazbeno iz godine u godinu festival sve glasniji i zanimljiviji ove se godine potkrala pokoja greška pa je, čini se, glavninom hrvatska medijska svita koja je izrazila želju popratiti festival ostala bez odgovora na upit vezan uz akreditaciju ili dobila odbijenicu iste. Neki od nas čak i nakon nekoliko upita nisu uspjeli saznati status svog zahtjeva. No, bez pretjerane gorčine i bez radnih zadataka krećemo, kao i svake godine, u posjet festivalu svih festivala. Jer Sziget to svojom ponudom na nebrojeno mnogo pozornica, glazbeno-tematskih barova i inim čudesima kojima privlači Europljane to uistinu jest.
11.08., prvog festivalskog dana, u Budimpeštu pristižem sa nekoliko sati zakašnjenja (unatoč redovitom polasku vlaka iz Zagreba) i zamjetno umorna i nervozna preskačem odlazak na otok pa tako i Španjolce Ska-P, The Hives ili Madness na glavnoj pozornici ili Ill Nino i Children Of Bodom na MTV-jevoj metal bini.
Sziget Festival službeno otvaram 12.08. nastupom benda Subscribe, jednog od onih s kojima se ranije nisam susreli, a i sada se susrećem isključivo zato što dijele pozornicu sa večerašnjim headlinerima The 69 Eyes. No vrlo brzo ugodnom iznenađenju nema kraja jer Subsribe su odličan mađarski metal bend koji u svom izričaju kombinira i elemente etno glazbe, punka, rocka….. i svakako su jedno od ugodnih iznenađenja ovogodišnjeg Szigeta jer atmosfera koja se stvorila tijekom njihovog nastupa u nas je gotovo neviđena kada se radi o domaćim bendovima. Prije nego sam se uspjela snaći u prštanju nota s pozornice jedan od dvojice vokalista već je stajao na zaštitnoj ogradi ispred nas, bacio se publici na ruke, penjao po zaštitnim stupovima, a publika je spremno pratila svaki njegov pokret…. Dragi naši metalci, Subscribe znaju kako izgleda metal show! Energično, iskreno, stopljeno s publikom u svakom pogledu!
U 19:30 na red dolaze Skindred, nedavni gosti zagrebačkog InMusic-a kada smo se prvi puta susreli sa ovim veseljacimaa welške metal scene. No moram li baš uspoređivati njihovu pojavu u Zagrebu sa ovom u Budimpešti dajem palac dolje domaćoj publici. Jer ono što su okupljeni ispred metal pozornice Sziget festivala priredili Skindredu bio je – urnebes. I to jedan od onih široke ruke prihvaćenih na pozornici pa je Skindredov nastup doista bio prava veselica popraćena pjesmama Stand for Something, Rat Race, Pressure, Selector, Destroy the Dancefloor (umalo doslovno shvaćena!), Trobule ili Nobody. Potoci znoja i užarena temperatura nakon njihovog su nastupa većinu otjerali  na šankove no svi su se spremno vratili na MTV Headbangers pozornicu nekoliko minuta prije 21 sat jer u 21:10  Headbangers se pretvorila u Fangbangers pozornicu, a dobro prepoznatljivu goth populaciju zbijenu u prvim redovima sa uvodnim taktovima „True Blood“ teme pozdravili vampiri iz Helsinkija – The 69 Eyes. Uvijek rado viđeni na Szigetu Finci su vrlo brzo, pjesmama sa svog aktualnog studijskog albuma, Back In Blood i Dead ‘N’Gone stvorili atmosferičnu gothic rock atmosferu kojoj su samo rijetki mogli odolijeti. Do Kiss Me Undead  negdje na polovini seta pomalo suzdržana mađarska publika potpuno se razuzdala i u potpunosti prepustila pjesmama Never Say Die, Dead Girls Are Easy, Wasting The Dawn, Feel Berlin te posebice legendarnoj Brandon Lee. Nakon gotovo sat i pol The 69 Eyes napuštaju pozornicu, a dobro zagrijana i uznojena publika dvominutnim vrištanjem, pljeskanjem, dozivanjem i lupanjem po podu bend vraća na pozornicu. Slijede Framed In Blood, The Chair i za kraj Lost Boys. I razuzdana atmosfera kojoj ni frontman Jyrki69 nije mogao odolijeti pa je za kraj fanovima očnjaka, krvi i rock’n’rolla za kraj uz zahvalu podario i osmijeh. Potpuno mokra i umorna propuštam zadnji dio Faithlessovog nastupa na glavnoj pozornici. Jer velika glupost ovogodišnjeg Szigeta preklapanje je headlinera na glavnoj i metal pozornici što se, naravno, odražava na posjećenost metal stagea…. osobito ako istovremeno nastupaju Faithless i The 69 Eyes ili 30 Seconds To Mars i Paradise Lost. Palac dolje za organizatore!
Odmorna i čila 13.08. na festivalskom sam tlu dovoljno rano da popratim nastup američkih rockera nove generacije Papa Roach predvđenih Jacobyjem Shaddixom. Pa koliko god Jacoby bio zanimljiv djevojčicama koje su se vrišteći gurale u prve redove nekako se čini da 16:30 nije idealno vrijeme za Papa Roach. Unatoč pomno izabranoj setlisti na kojoj su se našle Getting Away With Murder, Born With Everything Die With Nothing, Lifeline, glasno pozdravljenoj Hollywood Whore, I Almost Told You That I Love You, Forever ili Last Resort okupljena svita ispred glavne pozornice bez pretjeranog je interesa promatrala zbivanja na istoj. Izuzmu li se prvi redovi u kojima je uz neobuzdano vrištanje Jacobyjevih obožavateljica uslijedilo i naguravanje pa čak i suze u trenutku kada se odlično raspoloženi vokalist spustio u publiku, protrčao kroz istu, rukovao se s prvim redovima i tako najvatrenijim obožavateljicama pružio vrlo prisni pogled na svoje istetovirano i nabildano tijelo. Neočekivano ali svakako vrijedno hvale. Papa Roach je svakako bend koji vrijedi live doživljaja.
Nakon odličnih kalifornijskih očeva žohara kratko svraćam na metal pozornicu pa zatim  iz zagušljivog šatora (jer metal pozornica tradicionalno je na Szigetu, iz neobjašnjivih mi razloga, obavijena šatorom ) selim na obližnju glavnu pozornicu gdje u 19:45 izlazi Mika, ime za  koje sam čula negdje u prolazu ali o kojemu ne znam gotovo ništa. No ubrzo se njegov nastup u mom festivalskom vodiču okarakteriziran kao „baciti oko“ pretvara u jedan od „must see“. Jer mladi Britanac svojim zanimljivim glazbenim spojem cabareta i pop glazbe upotpunjenim izvanrednim scenskim nastupom koji također graniči sa cabaretom i pop glazbom naprosto osvaja. A tu su i pjesme We Are Golden, Stuck In The Middle, Relax Take It Easy, Grace Kelly na koju se okupljena publika raspametila a djevojčice vrištale iz petnih žila, Lollypop no i kontroverzna Billy Brown o oženjenom muškarcu s ljubavnikom koja je, čini se, ponajviše razveselila momke koji su neobuzdano plesali u našoj blizini. Zašto? Možemo i ne moramo samo nagađati. Pred kraj njegovog nastupa gužva postaje sve primjetnija i nesnošljiva što je i razumljivo jer samo nas pola sata dijeli od nastupa planetarno razvikanih 30 Seconds To Mars predvođenih ni manje ni više nego snom naših teenagerskih dana (jel tako djevojke?!) Jaredom Letom. Ok, Jared Leto nekad je možda i bio hot, hot, hot, danas to više i nije baš toliko da bi se u prvim redovima trebalo padati uslijed naguravanja ili histerično vrištati do ruba nesvjestice. Što reći? Nakon nekoliko pjesama koje me u pretjeranoj fami oko prosječnog rock benda i nisu suviše dotakle (spomenimo samo da su se na setlisti našle i Escape, Night of th Hunger, Attack, Vox Populi, Search & Destroy), Capricorn (A Brand New Name), Kings & Queens), odlučujem se ipak za veterane britanske doom/goth scene Paradise Lost na metal pozornici. Očekivano, tamo pred znatno manjim brojem publike uvijek iznova rado viđeni Paradise Lost oduševljavaju sa Erased, I Remain, As I Die, One Second, Requiem. Uglavnom muška publika oduševljeno pozdravlja svaku notu i Faith Devided Us – Death Unites Us, koja je u mom oku izmamila suzu radosnicu, stiže prebrzo. Za kraj, nakon kratkog dozivanja, Paradise Lost Sziget festival pozdravljaju sa Say Just Words. I tako stižemo do kraja još jednog festivalskog dana.
14.08., subota. I dan koji bi svaki metalac nazvao najvećim. Jer na festival stižu ni manje ni više nego Iron Maiden promovirajući svoj netom objavljeni album The Final Frontier. I ujedno dan kada se u Budimpešti na svakom koraku susreću Iron Maiden majice. Na sam festival stižem kasno, neposredno pred izlazak Maidena na pozornicu. Atmosfera? Netipično mirna kada je u pitanju najveći (ili jedan od tri najveća) heavy metal bend na svijetu. Točno u 21.00 izlaze i praše sa The Wicker Man. Atmosfera još uvijek netipično mirna. Ekipa neprestano hoda uzduž i poprijeko prostora ispred glavne pozornice, a čini se da ni prostor predviđen za gotovo 100 000 ljudi nije dupkom pun. Recesija je, čini se, učinila svoje. Unatoč činjenici da je vikend na otok donio zamjetnije veći broj ljudi nego ostalih dana. No unatoč tomu jedni i jedini Iron Maiden nastavljaju žestoko sa Ghost On The Navigator, El Dorado, Dance of Death, Blood Brothers, Wildest Dreams, No More Lies, Fear of the Dark, Iron Maiden te na glasno dozvanom bisu The Number of the Beast, Hallowed By Thy Name, Running Fire. Atmosfera i dalje mirna, ne suviše nabrijana….
Nakon Maidena žurim na Kamelot na metal pozornici. I sva očekivanja od američkih power metalaca uskoro padaju u vodu. Bezlični, beskarakterni nastup uništio je svu ljepotu pjesama poput Rule the World, Ghost Opera, The Great Pandemonium, When the Lights are Down ili March of Memphisto. Publika suviše nu-metal nabrijana za ovaj bend….. i vrlo brzo, da ublažim sva negativna strujanja u glavi i srcu izlazim iz metal šatora i selim u A38-wan2 stage šator gdje nastupa istinska diva i glazbeno-modna ikona – Nina Hagen. Profil okupljene publike sve je osim onoga što bi se na nastupu Nine Hagen očekivalo no dama na pozornici, u svom prepoznatljivom osebujnom stilu – besprijekorna u svakom pogledu. Nina Hagen, osim svojim osebujnim glasom i pomalo akustičnom izvedbom na Szigetu oduševljava i svojim karakterom. U jednom trenu sjela je na stolicu, odložila gitaru, izula cipelu i pjevajući izmasirala stopalo. Neponovoljivo! Impresionirana istinskom glazbenom divom napuštam pretposljednji dan Sziget festivala.
15.08., zadnji festivalski dan otvaram nastupom Kanađana Danka Jonesa na glavnoj pozornici u 16:30. Bend koji će nastupiti  kao predgrupa Guns N’Roses u Zagrebu glazbeno je uvjerljiv no vokalist Danko uistinu bi se trebao ostaviti suvišnih  i nadasve neprimjerenih komentara koje je sipao između pjesama i koji su me vrlo brzo udaljili od pozornice. No vraćam se na Billy Talent koji karakterom i izvedbom oduševljavaju sa Devil In A Midnight Mass, Try Honestly, Saint Veronika, The Dead Can’t Testify…. Billy Talent jedan su od ugodnijih izvođača ovogodišnjeg Szigeta, barem kada je o glavnoj pozornici riječ.
Nastavaljam sa Monster Magnet na metal bini. Unatoč izvanrednom nastupu urešenom pjesmama Dopos to Infinity, Crop Circle, Twin Earth, Radiation on Day, Spacelord definitivno mogu ponijeti titulu benda sa najlošijim zvukom na metal pozornici koju je od prvoga dana karakterizirao uistinu loš zvuk. To je, naravno, ostavilo traga i na atmosferi no unatoč svemu okupljeni su uživali u energičnom nastupu  žestokih američkih metalaca. Istovremeno na glavnoj pozornici nastupaju Kasabian pa negdje na polovini seta napuštam metal stage i selim na glavni. A tamo izrazito dosadni Kasabian ubijaju u pojam sa Shoot The Runner (shoot Kasabian!!!), Where did all the love go?, I.D., Take Him, Fast Fuse, Empire Club Foot…..
A onda u 21:30 bend koji se čekao sa nestrpljenjem – Muse! Gužva ispred glavne pozornice, čini se, veća nego jučer kada su na istu pozornicu izlazili Iron Maiden. Show kreće sa 10-ak minuta zakašnjenja pjesmom „Uprising“ sa aktulanog albuma. I publika u prvim redovima u transu. Slijede Super Massive Black Hole, Map of the Problematique, New Born….. Publika koja se u prvim redovima bez nekog pretjerano opravdanog razloga laktari i nagurava u redovima udaljenijim od pozornice besciljno tumara gore-dolje. Oni koji su ljubitelji Sumrak sage nakon Super Massive Black Hole koju je proslavila polako napuštaju prve redove, oni koji zapravo vole ovaj britanski bend s euforijom pozdravljaju Undisclosed Desires ili, čini se, nenadmašnu Resistance. Muse su, kako odabirom tipično stadionske set-liste, tako i svojim rezerviranim nastupom bez ikakve interakcije sa publikom na Szigetu bili ništa više od stadionskog benda koji će zadovoljiti mase i mase poklonika svega i svačega što se danas uz njih veže. Nažalost, u stadionskom okružju (a glavna pozornica Sziget festivala svojom veličinom ne zaostaje) teško da ćete Muse pogledati okruženi onima koji ih doista vole i razumiju. Sve će se svoditi na desetak tisuća „okorijelih“ fanova zbitih ispred pozornice i nekoliko desetaka tisuća onih koji će uporno šetati uzduž i poprijeko tijekom cijelog koncerta. Pa vi onda uživajte! A u tako hladnoj atmosferi s pozornice i ona podno nje ne zaostaje pa nakon uvodne „Dobra večer, Mađarsko. Lijepo se vratiti, predugo nas nije bilo“ na kraju slijedi rezervirano „Hvala“. I pomalo gorak okus u ustima jer unatoč besprijekorno odsviranom setu, impresivnom video zidu i svjetlosnim efektima koji prate svaku pjesmu Muse su Sziget festivalu pružili sterilan i mehanički odsviran „svemirski“ rock.
I tako smo stigli do kraja još jednog Sziget Festivala. Organizacijski, festival je doista na nivou jednog od najvećih europskih glazbenih festivala. Bez izgreda, sa iznimnom ponudom kao glazbenom tako i popratnih sadržaja, besplatnim internetom za posjetitelje festivala i, primjećujem, volonterima koji konačno svi od reda govore engleski. I sa iznimnom gastro ponudom, popratnim sadržajima tipa bunjee jumping, edukacijski HIV šator na kojem se može i testirati na virus, bogatim merchandiseom, nacionalnim kuhinjama i tko zna čime sve ne. No Sziget je ove godine ispoljio i neke negativnosti. Na stranu to što je metal pozornica pod šatorom (a najbučnija i najtoplija pozornica iziskuje abnormalno mnogo zraka i manevarskog prostora!) zvuk koji se prezentirao posjetiteljima iste bez iznimke je bio ispod svakog nivoa. Nažalost. Jer svi bendovi koji su nastupili vrhunski su i zaslužuju najbolje! No ipak, najveći  minus organizatorima ide za preklapanje headlinera na glavnoj i metal pozornici, osobito stoga što su često stilski srodni i dijele publiku koja tada izbezumljeno trči između bina želeći uloviti dio od svakog nastupa. No kako god, sa svim svojim prednostima i nedostacima, Sziget festival ostaje jedan od „obaveznih“ na popisu ljetnog plana i programa!

Izvještaj i foto: Ivana Sataić
ivana@venia-mag.net