SONISPHERE FESTIVAL
7.8. – 8.8.2010., Pori, Finska

Nakon odlično organiziranog festivala u Ouluu, idući vikend posjetila sam dugoočekivani Sonisphere u Poriju. Prošle godine je bio jednodnevan i posjetilo ga je 60 000 ljudi što je bio najposjećeniji metal festival u Finskoj ikad. Pori je grad čija je populacija nekih 89 000 stanovnika. Grad s malim centrom, ali širokim predgrađima. Festival je smješten blizu centra, na poluotoku, u parku, dovoljno blizu stambenim objektima, tako da je po zakonu 22:00 krajnje vrijeme kada glazba na otvorenom mora prestati. 
Dva dana prije početka festivala imala sam dovoljno vremena da sve obiđem i ostanem impresionirana viđenim. Dva ogromna stage-a, kemijskih wc-a nizovi, prostor ogroman, asfalta, trave, svega (osim natkrivenog prostora i klupa za koje bi čovjek mogao sjesti dok jede ili pije).
Ove godine organizatori su očekivali više posjetitelja s obzirom na to da je dvodnevan, ali i s obzirom na najavljene bendove. Pored velikih svjetskih imena, tu su se našli i domaći poput Stam1ne, Mokome, Negativea, The 69 Eyes, Insomniuma, Apocalyptice, HIMa.
 Ako je za vjerovati posjetiteljima od lani, bilo je tu propusta organizatora, pa su očekivali da  će se ove godine to poboljšati, no…
 Od samog početka meni nešto nije štimalo i ne znam zašto, ali mi je sve djelovalo traljavo. Izuzet ću nedostatak meni omiljenih klupa za sjedenje, ali prostor gdje se pije je opet katastrofalno daleko od stage-a. Kako jednog, tako i drugog. Main stage je imao 2 velika ekrana, dok ih onaj drugi nije imao, ali mi je bio draži jer je bio bliže publici, tako da su trzalice mogle doletjet do obožavatelja.
 U 10:00 se otvorio ulaz, u 12:00 za kada je bila najavljena Stam1na, gužve. Raspored bendova se izmjenio zbog Behemotha koji je nažalost nastup morao otkazati, tako da su neki dobili 10 minuta više i kao da nisu znali što bi sa njima. Organizatoru je očito bio problem tiskat satnicu na papiru, pa ako je nisi doma sam isprintao, malo si teže dolazio do te informacije. A za dvodnevnu ulaznicu koju smo svi platili 125 eura (uključujući novinare) uistinu su to mogli napraviti. Ili su možda predosjećali fijasko i znali da će to bit uzaludan posao?!
I tako, u 12:10, eto nam Stam1ne. Od samog početka krenulo je žestoko i u njihovom stilu. Da su dali sve od sebe i oduševili prisutne, vidjelo se od prve sekunde. Jedina zamjerka je previše priče između pjesama. Moglo je to teči i glađe. Nakon njih na drugom stage-u Negative. Posve drugačiji od Stam1ne, ali ne i lošiji. U prvim redovima mahom djevojčice, a tko bi im i zamjerio kad je Jonne tako sladak. Trenutno se u Finskoj vrte na njihovim muzičkim programima, a veliku popularnost još imaju i u Njemačkoj kao i u Japanu. Izveli su svoje hitove poput “The Moment of our Love”, trenutnog “End of the Line” i nakon toga nestali sa festivala.
 Nakon njih na glavnom stage-u uslijedio je Serj Tankian. Kako njegove izvedbe osobno ne volim, dobro mi je došlo što sam tad imala zakazane intervjue. Ali mi nije godilo kad sam zbog čekanja istih, dogovorenih, ali i neodržanih iz ne znam kojih razloga propustila i The 69 Eyes. Samo sam iz daljine mogla čuti Death Girls are Easy, Dead and Gone…
 A onda je uslijedio fenomenalni The Cult otvorivši sa Lil’ Devil, pa Phoenix, Rain, Sweet Soul Sister… Ian je u jednom trenu ustvrdio da su oni najseksi bend na festu, ali je onda ipak tu izjavu povukao i najseksi tron predao HIMu. Da je Fince teško pokrenuti, vidjelo se za vrijeme ovog odličnog nastupa. Sam ih je Ian okarakterizirao neke kao cugere, neke kao studente, a one najudaljenije koji su sjedili ili ležali na travi je nazvao penzionerima.
Osim tih “penzionera”, publika se seli pred Apollo stage gdje starta Apocalyptica. Kako je i sam Paavo ustvrdio (za vrijeme intervjua) finska publika ponekad zna bit dosadna. Ajde, ovdje su se bar mali iskazali. I unatoč energiji koja je žarila pozornicom, opet su ostali mlaki. Imali su i gostujući vokal, koji je bio dobra zamjena Gavinu Rossdaleu u najnovijoj pjesmi End of Me. 
Ono što mi nije bilo jasno zašto se događa, su bile pauze između izvođača. Neke od njih su znale potrajat i po 15 minuta i duže.
Alice in Chains – meni dosadnjikav bend. Tko ih voli ih je imao prilike vidjet u Zagrebu. Sve izvrsno izvedeno, bez zamjerke, ali prelagano za moj ukus, muzika za zbližavanje na plesnom podiju.
 Zato ih je Volbeat sve pomeo! Definitivno najbolji nastup tog dana. Bend koji je sve uspio dić na noge, pokrenut. Ne samo muzikom, već i štosevima koji su frontmenu predobro uspjevali. Animirati Fince – svaka čast! Nastup izveden besprijekorno do u detalje. A ono što nisu zaboravili jest zahvaliti se Fincima što kupuju njihove albume jer su u Finskoj “zlatni”. Nakon nastupa obećali su Fincima izać s njima i pit. Da li su obećanje ispunili, ne znam, nisam obilazila šatore gdje prodaju alkohol već pratila headlinera večeri – HIM.
Da su još uvijek jako voljeni u Finskoj vidjelo se i za vrijeme svirke Volbeata jer su neki (kako djevojke, tako i dečki) svoja mjesta brižno čuvali. Nešto iza 20:00 HIM se pojavio. Da djevojčice još uvijek plaču na njihove laganice, vidjelo se na velikim ekranima. A vidjelo se i da se Ville odrekao ne samo alkohola već izgleda i cigareta. Do nedavno cigarete su mu bile uobičajeni asesoar, no sada – ništa.
Join Me in Death, Poison Girl, Right Here in my Arms, The Funeral of Hearts, Heartkiller, When Love and Death Embrace, Burried Alive by Love, coveri Wicked Game i Rebel Yell samo su neke od izvedenih, bez previše priče i praznog hoda. Dan prvi nije mogao završiti bolje tek nešto iza deset sati.
 A onda je došao dan drugi, osunčan, topao, ma predivan. Točno u podne – Insomnium. Bend koji u listopadu dolazi sa Dark Tranquillity, a imali smo ih prilike vidjeti u Zagrebu prije 4 godine sa Satyriconom. U Finskoj im je popularnost porasla, a osvojili su i dosta finskih prestižnih metal nagrada. Nakon njih Profane Omen, a zatim je počela ludnica – Anthrax!
Caught in a Mosh, Got the Time, Madhouse, Antisocial, Indians, Metal Thrashing Mad, Efilnikufesin (N.F.L.), i nezaobilazni I Am The Law  učinili su ovaj energični nastup nezaboravnim. Izvrsna komunikacija su publikom je k tome ostavila još bolji dojam.
Dok se main stage pripremao za Slayer, na drugom je nastupila Mokoma kojoj se, kako su i sami rekli, ostvario san svirajući između Anthraxa i Slayera.
Slayer je svirao World Painted Blood, Hate Worldwide, War Ensemble, Spirit in Black, Dead Skin Mask, Beauty Through Order, Mandatory Suicide, Chemical Warfare, Raining Blood, Aggressive Perfector… Mada je nastup bio silovit, Anthrax mi je bio nekako žešči i upečatljiviji, a time i bolji.
A onda je oko 16:00 je uslijedilo ono što je od organizatora proglašeno „olujom svih oluja“. Ma nešto najžešče, najgore, najveće ikad. Da, još bih i povjerovala da nisam bila tamo. Ne znam kako je to meni uspjelo promaknuti, ali svega što se ja sjećam je petominutni pljusak popraćen vjetrom. A u tih 5 minuta jedan stage je uništen do kraja. OK, nešto je kvrcnulo. Ne razumijem se u tehniku, ali koliko sam vidjela, prebrzo je utvrđeno da je neupotrebljiv. Šator sa official merchandise se srušio (gornji dio, na kojemu su bile izložene majice), ali, kako sam vidjela poslije, majice su se uredno prodavale. Nakon toga uslijedila je kratka poplava, tisuće pokislih metalaca s pitanjem: „što dalje“?
Opća zbrka, nezadovoljstvo, isfrustriranost mokrom odjećom. Nije nam preostalo ništa drugo nego sjesti na natopljenu zemlju na kabanice i čekati. Sretnicima koji žive u Poriju su roditelji, prijatelji, donosili suhu odjeću i obuću pa su kroz ogradu (uz budno oko osiguranja) izmjenjivali stvari, a mi ostali koji smo proputovali kilometre i kilometre smo se sušili na suncu koje je, eto, opet granulo.
Prvo razočaranje je bio Iggy Pop koji je izveo svega 4 pjesme. Hvala mu na tomu i na njegovoj dobroj volji, ali to nije bilo to. Sa samo Raw Power, Search and Destroy, Gimme Danger i I Wanna Be Your Dog nismo nešto dobili. Pratio ga je samo gitarist, a na kratko mu se pridružio i saksofonista.
Razočaranje broj 2: Mötley Crüe otkazuje nastup! Jer im je stage uništen. Nemam riječi kojom bih opisala svoju ogorčenost jer su mi oni uz Alice Coopera bili najveći razlog dolaska. Da bi se situacija malo smirila, izlazi voditeljica koja potom dovodi glavom i bradom Bruce Dickinsona koji obećaje da će Alice Cooper kao i Iron Maiden izvesti full set. Ne preostaje nam ništa drugo do čekati. Redovi za vodu, redovi za hranu, redovi, redovi, redovi….
Tisuće umornih, iscrpljenih, razočaranih. Oko pola 8 izlazi Alice Cooper otvarajući sa School’s Out, No More Mr. Nice Guy, I’m Eighteen. Izvodi svoj prepoznatljivi show sa giljotinom i mađioničarskim trikovima. Publika mlaka, većina poprilično udaljena. Čak i na izvedbu Poisona situacija gotovo ista. Ono malo snage što je ostalo, čuva se očito za Maidene.
Billion Dollar Babies, Feed My Frankenstein, sve se odvija vrlo osmišljeno, profesionalno, ali komunikacije sa publikom uopće nema. Sve što je Alice Cooper bio rekao je: Thank you Finland“! Taj full set je trajao koju minutu više nakon sata.
Tada opet duuuuuuuuuga pauza do Maidena. Dobar dio ljudi je već otišao, a da nisam to morala popratit zbog ovog reporta, otišla bih i ja. Nikome se više nije stajalo, zujalo, pilo. Od gradskih vlasti je dobivena dozvola da se koncert produži, Maiden vlak za Helsinki je odgođen. Tek u 10 do 10 Maideni izlaze. Dickinson je oduševljen ljudima, njihovim strpljenjem, razumijevanjem. Da se isto dogodilo u Hrvatskoj, reakcije bi vjerojatno bile burnije, no, organizator ima sreće da se to desilo u zemlji mirnih ljudi gdje nisu glasno negodovali. Zanimljivo je da se slična situacija dogodila i u Italiji na Heineken Jammin Festivalu gdje je zbog oluje otkazan nastup Green Daya, a posjetiteljima je ponuđeno pola iznosa od karte nazad. Do danas, na službenoj stranici od Sonispherea nisam našla nikakve informacije o tome, za što osobno mislim da bi bilo u redu. Priroda jest nepredvidljiva, ali je organizator trebao bit spremniji i ne prenapuhati to nevrijeme u prestrašnu oluju. Nevrijeme je poslužilo samo kao izlika, čini mi se za ne održavanje koncerta.
Da se vratim Maidenima. Publika stoji, gleda, kao u bunilu. The Wicker Man, Ghost Of The Navigator, Wrathchild. Onda Bruce 5 minuta ručnikom briše stage i priča, priča… Mogao je to prepustiti i nekom drugom, jer ja ga nisam došla gledati kako „izvodi kućanske poslove“ i zabavlja se time, a nakon toga taj isti mokri ručnik baca na kamermana i zabavlja se. Meni to nije bilo zabavno već mučno. El Dorado, Dance of Death itd. itd…. Nešto prije ponoći, meni jedan od najiscrpnijih festivala je završio. Napokon! Nikakvog užitka nakon Maidena. Samo teške noge! Zaključak nakon svega? Iako je većina medija, organizatorovom informacijom ovo proglasila jednim od najnevjerojatnijih festivala, gdje su svi zadnje atome energije dali da bi se nešto od najavljenog ipak održalo, meni je ostala samo ogorčenost i razočaranje. Mötley Crüe vidjela nisam, kao ni set Iggya. Ništa nam u zamjenu za to nije ponuđeno, osim najave da će idući Sonisphere u Finskoj biti najbolji ikad. Hvala! Ja sigurno više niti na jedan Sonisphere neću doći. Festivali u Finskoj – da, uvijek, jer je to nešto prekrasno, ali sam Sonisphere bilo gdje na kugli zemaljskoj, još jednom, hvala – ne!
Izvještaj i foto: Gordana Beraković