Loading...

QSTOCK FESTIVAL 2010. – Finska, Oulu, Otok Kuusisaari

QSTOCK FESTIVAL
30. – 31.07.2010., Otok Kuusisaari, Oulu, Finska

U gradu iz kojeg su Eternal Tears of Sorrow, Sentenced, Impaled Nazarene, krajem srpnja održava se njihov tradicionalni Qstock. Smješten na otoku Kuusisaari vrlo blizu centra grada. Na istom otoku je i nogometni stadion, a koliko je otok velik govori i činjenica da se tu smjestilo još pet bina, od kojih jedna u zatvorenom, jedna pod šatorom, a ostale tri na otvorenom. Od popratnih sadržaja su tu naravno bile razno razne ludorije, ali je na mene najveći dojam ostavio štand sa vegetarijanskom hranom (mada nisam vegetarijanka).
Festival su u 16:00 otvorili Parisiin Kevät (Pariška proljeća), a pod šatorom Aste. Kako nisam hip-hop ljubitelj, otišla sam pogledat Pariisin Kevät. Pop bend sa impresivnim vizualnim nastupom. Odmah mi je postalo jasno da će zvuk na ovom festivalu biti jako dobar jer su oni, mada ne volim ni tu vrstu glazbe, zvučali jako dobro i uz meni iritantnog pjevača uspjeli zadržati pažnju. Kako im je to uza sve što se meni nije svidjelo kod njih uspjelo – ne znam. Valjda odlika dobrog i profesionalnog benda.
Ubrzo, nešto nezaobilazno na svim ljetnim festivalima ove godine – pljusak! Kako je festivalski prostor obilovao šatorima, klupama, nije se bio problem maknuti na sigurno i sačekati da pljusak prođe. A potom su u 17:00 na glavni stage izašli Eläkeläiset iliti penzioneri. To definitivno nije bend uz čiju ćete muziku uživati, budući da sviraju samo humppa inačice poznatih pjesama, odnosno njihove prepjeve, ali ćete se uz njih dobro nasmijati. Sjede posloženi u prvu klupu kao dječica i praše humppu.
Za nastupa Mokome, ovaj put dugotrajnija kiša. I to kiša koja je uspjela potopiti dobar dio prostora ispred glavnog stagea, vip šator, ulaz u foto pit, gotovo sve. Organizatori su dali sve od sebe i vrlo brzo “sagradili” mostiće na najgore potopljenim dijelovima.
Chisu je uz Irinu i Jenni Vartiainen bila jedna od dama ovog festivala.
Ja sam tog dana bila najviše nabrijana na Sonatu Arcticu, a budući da su oni iz obližnjeg Kemija, Oulu im je nešto poput rodnog grada. Kako ih je publika ovdje, čini mi se, previše puta vidjela, nisu odviše bili zainteresirani. Najglasniji su bili kada je Toni pjevao finsku himnu i to posebno dvaput, kada je na red došla riječ pohjoinen (sjever). Tu i tamo nešto uz Full Moon, Black Sheep, Tallulah, Don’t Say a Word. Na kraju je bila, meni već predosadna votka.
Drugi dan je sunce sjalo, neki potopljeni dijelovi su se malo osušili, neki su “premošteni”, a ja sam se smjestila u jedini zatvoreni prostor gdje je bila Koomalava i gdje se održavao Wacken Metal Battle. Svirali su Disare, No Sign Of Life, Battle Beast i Bloodred Hourglass. Mada su po stilovima bili vrlo različiti (od deatha, groovea, heavya) svi su mi bili podjednako dobri. Zanimljivo je da je pred svakim stageom prostor bio podijeljen na pola. Za one koji piju, i one koji ne piju. To me je oduševilo!
Nakon njih na istom stageu Doom Unit, a potom “domaćini” Eternal Tears of Sorrow. Imali su nekih tehničkih problema te su kasnili nekih 15ak minuta, ali smo svi na to zaboravili kada je krenula svirka. Žestoko i energično. Osobito me se dojmila kombinacija dva vokala koja je zvučala fenomenalno.
Ako ste mislili da je glam umro, varate se! Bend iz Kuopia ga je itekako uskrsnuo. Zovu se Reckless Love i doslovno žive glam. Pjevač, uz naravno natapiranu kosu, zacrnjene oči, pripijene tajice ima i sjajila na usnama. Da mu je David Lee Roth uzor postane jasno čim se vide njegovi skokovi (iako nisu svirali Jump). Skakanje, poziranje, presvlačenje… A tek trenutak kada pokaže svoj besprijekoran torzo! Vidi se da dečko provodi puno, puno vremena pred ogledalom. U svakom slučaju – prezabavno!
A onda zaokret prema glavnom stageu i Amorphisu. I opet mlak odaziv! Ali što je, tu je! Neke od izvedenih stvari bile su Silver Bride, Perkele, Alone, Silent Waters, The Smoke, a kakav bi koncert trebao biti pokazala je tek House of Sleep, koju je publika otpjevala od početka do kraja. A za kraj su ostavili My Kantele.
Stage se pripremao za Europe, a na drugom je bila meni već dobro znana Stam1na. Nisam ih odgledala do kraja jer sam se “čuvala” za Europe, ali je ono što sam vidjela na početku bilo izvrsno.
Nakon dugo godina izbivanja iz Finske, vratio se Europe. Kao dobar intro poslužila im je Last Look at Eden. Joey je natucao finski, komunicirao sa publikom većim dijelom na engleskom, ipak. Superstitious, Rock the Night, Cherokee su bile oni od starijih, a bilo je tu i onih od 2004. pa na ovamo, kada su “shvatili da ne mogu živjet bez tog cirkusa”. Naravno, koncert nije mogao proći i bez “pjesme koju svi znamo pjevati” reče Joey na finskom – Carrie. Cijeli koncert im je bio protkan energijom, štosevima, jako dobrim pjesmama i odlično raspoloženim bendom. Za kraj je ostavljena – The Final Countdown. A sa zadnjim zvucima te pjesme je uslijedio vatromet. Nije moglo upečatljivije i ljepše završiti. Sve u svemu, Oulu je prekrasan grad, festivalski prostor je odličan, kao i sama organizacija, ljudi su topli i srdačni, ako imate priliku otići – svakako otiđite. U samoj srži, festival nije obilježen kao samo i isključivo metal i rock, ali, dobre glazbe nećete ostati gladni.

Izvještaj i foto Gordana Beraković

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *