Svake godine Exit festival nas iznenađuje svojim sve većim i bitnijim imenima na svjetskoj sceni pa smo tako ove godine mogli uživati u zvukovima Missy Eliot, Davida Guette, Faith No More, Placeba, Mike i mnogih drugih koji nam možda i nisu toliko važni za jedan alternativni portal, no zbog svoje veličine i ugleda na glazbenoj sceni bilo ih je čast samo promatrati kada smo za to ulovili vremena zbog fantastičnog programa kojeg nam je ove godine nudila Explosive bina.
PRVI DAN
Sunce je obasjalo prekrasnu Petrovaradinsku tvrđavu u Novom Sadu što je bilo odlično u odnosu na prošlogodišnje blato, a prisjetimo se u to doba se i širila panika zbog famozne svinjske gripe, tako da je početak prvog dana u tehničkom smislu, tj. vremenskom najavio optimističan početak još jednog Exit festa.
Budući da tog dana Main stage nije nudio ništa meni osobno zanimljivo, odlučila sam pratiti od početka program Explosive bine. Atmosferu su zagrijavali domaći Concrete Sun, Tibia, Space Eater, Smut i Hitman koji su time imali priliku predstaviti svoj rad široj alternativnoj publici koja se u tom trenutku našla tamo znatiželjno ih promatrajući, što je odličan ujedno i odličan način da se predstavi ne samo nekoliko bendova, već i cijela alternativna/metal scena bivše države koju svakako treba poticati da raste i da se razvija do mainstreama na ovim prostorima.
Jedina zamjerka cijelom festu jest ta što glavni izvođači dana izlaze na binu prilično kasno, tek oko ponoći ili čak kasnije, tako da su glavne zvijezde večeri Suicidal Tendencies izašli tek poslije ponoći. No, isplatilo se čekati. Dečki su očarali svojim nastupom i energijom koju su prenjeli na oduševljenu publiku. Pohvale Mikeu Muiru, frontmenu spomenutog benda na uloženom trudu i energiji kojom je očarao publiku koja je na trenutke skoro bila glasnija od benda. Slijede domaći Punished, Mad Goya i Decontrolled koji zaključuju prvi dan Explosive bine Exit festivala. Najzanimljiviji su mi bili upravo Decontrolled zbog njihovog specifičnog zvuka koji je nastao miješanjem raznih glabenih žanrova i upravo iz to čini zanimljivim i vrijednih spomena.
DRUGI DAN
Prva stvar koja me mučila od same najave line-upa i satnice festivala jest što Behemoth i Placebo sviraju u isto vrijeme. I tu dolazi do komplikacije. Počinje u ponoć, tvrđava je u to vrijeme krcata, znači treba bar petnaestak minuta da se čovjek probije od Main stagea do Explosive bine. Petnaest minuta znači puno ako su ti bitni bendovi u igri. Ovaj put mi se prvi dio programa Main stagea činio zanimljivim, čisto zbog imena bendova, britanskih The Horrors, njemačkih Atari Teenage Riot i meni najočekivanijih – Placebo. The Horrors. Takvu vrstu glazbe inače ne slušam, ali ovaj put sam dobila nekakvu želju da čujem malo laganijeg tipičnog britanskog rocka u suprotnost jučerašnjem odgledanom heavy repertoaru. Kako to obično biva u Srbiji ljudi se bude tek kasno navečer, kada život počinje tako je i bilo na festu, jako malo ljudi promatralo je The Horrors, večinom su to bili najvjerniji Placebo fanovi. Jedino zanimljivo od The Horrors je bila boja vokala. Ostalo…prosječno za bend koji mora otvoriti program Main stagea, odnosno probiti led. Nakon njih slijede Atari Teenage Riot. Oni su zanimljivi za podizanje atmosfere i oživljavanje iste nakon Horrorsa koji su više melankolični i uspavljujući. Podsjećaju pomalo na The Prodigy.
I napokon, Placebo. Prekrasan početak koncerta s Nancy Boy, publika u deliriju. Iznenadili su prilično dugom set listom, što je neuobičajeno za festivale i svirali skoro dva sata. Kako sam morala bježati usred koncerta da uhvatim bar trenutak Behemotha, kasnije sam vidjela drugi dio setliste i moram reć da sam požalila jer su upravo onda svirali greatest hits. No vrijedilo je i vidjeti Behemoth. Sad smo skrenuli s teme, uglavnom, kao što sam rekla publika od početka u deliriju, Brian Molko fantastičan kao i ostatak benda, kulminacija na Astray Heart, Battle For The Sun, pogotovo na Every You Every Me. Nakon Breathe Underwater pozdravljam se s Placebom i kroz tisuće okupljenih probijam se nekako do Explosive bine i hvatam poljski Behemoth pred kraj set liste. Nisam neki black metal fan, ali jednako kao i Dimmu Borgir prošle godine na T-Mobile INmusicu, jednostavno sam to morala ići vidjeti. I nisam požalila. Naišla sam na metal publiku u još većem deliriju od one na main stageu koja je s oduševljenjem pozdravljala svoje junake i s njima uživala u zvucima black metala. Meni je zanimljiviji bio sam nastup koji sam s oduševljenjem i zanimanjem promatrala a sam bend je bio toliko dobar da je od prvog trenutka provedenog u publici i mene atmosfera ponjela tako da sam još jednom uživala u čarima black metal glazbe.
TREĆI DAN
Subota je započela nastupom britanske grupe Klaxons, još jedna invazija britanskog rocka na glavnu pozornicu, odradili su svoj solidan set prilično dobro. Odlazim malo do Explosive bine da vidim što se tamo događa, na sceni su Vox Populi i Dozer iz Bosne nakon njih. Nakon njih šetala sam se malo po festivalskom prostoru, bacila oko na ostale bine i primjetila da se velika večina njih sastoji od elektronske glazbe i DJeva.
Opet ista stvar kao i u petak – Missy Eliot i Exploited u isto vrijeme. Ovo sigurno zvuči smiješno, no odlučila sam ostati na prvoj pjesmi Missy Eliot, eto, isto zato samo da nju vidim jer je „big“ ime svjetske scene, premda inače uopće ne slušam hip hop ili rap ili koja je to već vrsta glazbe. Brzim korakom opet do Explosive bine gdje već na veliko svira Exploited, zvijezda alternativnog dijela festivala. Atmosfera tipična za jedan odličan punk koncert – veliki mosh pit i puuuuuno poganja. Unutra bi se usudila jedino pod utjecajem opojnih sredstava. Budući da takve stvari ne rabim, divila sam se ljudima u pitu i gledala izvrstan koncert uživajući u energiji punka i najvećim hitovima Exploiteda.
A glavno ime festivala ove godine je zasigurno bio David Guetta koji je svoj set počeo tek oko pola 4. Nisam ga imala prilike vidjeti u Areni i uvijek mi su se ti DJevi činili na neki način fascinantnim, pogotovo njihovi live nastupi. Eto, nisam navikla. Ali sam otišla do jednog od najpoznatijeg stagea s tehno i dance glazbom u Europi – Dance arene da vidim o ćemu se to priča proteklih godinu dana, tj. tko to stvara tako velike hitove koje svi znaju bez obzira jesu li metalci ili poperi ili hip hoperi. A da nije Lady Gaga. Ali dok si u društvu, zabava ti je zagarantirana, tako da je Guetta uspješno pustio svoje najveće hitove i uratke.
ČETVRTI DAN
Zadnji dan Exita. Odlazim na Main stage pogledati Elvis Jackson jer znam da će napraviti lijepu fešticu kao i na MAK festu 2008. ili 2007. ne sjećam se više koja je to godina bila, no bilo je jednako fenomenalno i zabavno kao i ove. Taj isti dan bio je obilježen finalem svjetskog nogometnog prvenstva, ali ipak, to nije previše poremetilo stvari pošto smo svi ovdje zbog glazbe a ne zbog nogometa. Čeka se Faith No More. Kada su došli na pozornicu, to je bilo to. To je jednostavno bilo to. Nema drugog načina na koji bih opisala atmosferu. Ono što nas je sve iznenadilo jest izvedba narodne „Ajde Jano“. Pohvala Mikeu Pattonu na naučenom tekstu i pohvala na tome što je pozdravio Jugoslaviju, tj. jugoslavensku publiku. Premda je ista država prestala formalno postojati prije dva desetljeća time uzburkala međusobne odnose članova iste, Exit festival je mjesto gdje se svi poštuju i vole i najviše je publike upravo s prostora bivše Jugoslavije, tako da je Mike potpuno u pravu pozdravivši sve okupljene. Jako lijepo od njega. Set lista im se sastojala od nekoliko obrada i njihovih največih hitova. Bilo je fenomenalno. Svoj posjet jedanaestom Exit festivalu zaključila sam na Explosive bini gdje sam ulovila dio seta grupe The Cathedral nakon kojih su izvrsni talijani The Way Of Purity i domaći Sweet Sorrow i Tamerlan.
Sve u svemu još jednom četiri dana izvrsne glazbe i zabave do kasno u noć. Opraštam se od tvrđave i razmišljam o slijedećem, dvanaestom Exit festivalu slijedeće godine.

Live izvještaj: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)
Photo: www.exitfest.org