Što se dogodilo sa Brodskim rock kampom, prvim, a očito i posljednjim? Prvi dojam je bio baš onako, slavonski – čašica rakije na ulasku u kamp – svim (punoljetnim) gostima. Nema bolje dobrodošlice. Da organizacija ne štima, shvatila sam odmah jer akreditaciju dobila nisam, pa sam tako završila kao VIP od benda Venus. Zahvaljujem djevojkama!
Unutar kampa dočekalo nas je blato, što i nije neka novost jer je Poloj bio poplavljen par tjedana prije ali i natopljen kišom koja se napadala to poslijepodne. Blato, kada se opustiš i postaneš ravnodušan na njega i nije neki problem, ali milijuni komaraca… to već jesu! Najtraženiji proizvod je definitivno bilo sredstvo za zaštitu od njih.
Oko 20:00 sa svirkom su krenuli Požežani We Come One. Na njihovom repertoaru našlo se i covera i autorskih stvari, no kada sviraju i jedno i drugo ostaju posebni i originalni zbog instrumenata na kojima sviraju i žestokim izvedbama.
U 21:00 slavonskobrodski cover band Prorock. Korektno odsvirane hard rock i heavy metal stvari, ali ništa posebno.
Santos Brothers su krenuli prepotentno s “Highway Star”. Dečkići, pa niste vi Deep Purple! Za one koji nisu čuli za njih, ti dečkići imaju 13, 15 i 17 godina i pobjednici su glazbenog show-a OBN Televizije “Rat bendova”. OK, sviraju odlično i tu zamjerke nemam, no, ja se naprosto ne mogu uživjeti i prihvatiti da mi dječarci njihovih godina pjevaju od Alice Coopera Poison, od Psihomodo popa Fridu. Autorske stvari? A što da pjevaju? Izašao sam jučer iz vrtića? Djeco, kad odrastete, formirate se kao muškarci, kad uistinu nečiji otrov bude potekao vašim venama, tada stanite na stage i to otpjevajte uvjerljivo i muški jer ovako ste, uz ponavljam, izvrsnu svirku – neuvjerljivi i smiješni.
Nakon njih, oko 23:00 uslijedio je cover bend od AC/DC – Problem Child. Odlična svirka, no malo kolegijalnosti naspram ostalih ne bi im škodilo. Čemu još jednom svirati ono što je bend prije njih svirao dok su toliki čekali svoj red?
Očito je vrijeme na stageu predragocjeno i prevažno da bi se i sekundu skratilo i prepustilo nekom drugom, npr. djevojkama iz izvrsnog benda Venus. Umjesto toga, pored njih je skakutalo djevojče… Bolje da to pustim…. Završili su oko ponoći.
I onda, duuuuuuuga pauza do 1:20. Ne zna se hoće li ičega više biti, hoće li itko svirati… Ono što se događalo za to vrijeme je potpuni kolaps organizatora. A kao posljedica toga je odlazak Opće opasnosti i Električnog orgazma. Zašto? Ne želim nagađati. Ljudi je bilo 500tinjak od kojih su neki došli baš zbog njih. Da spomenem da je tu bio i izvrstan bend Sabbatka, ali ni oni nisu zasvirali, naravno, ne svojom krivnjom. Želja i volja su bile tu, ali ne i organizator koji bi to izveo.
I onda, napokon nakon neizvjesnosti hoće li uopće svirati – Atlantida. Oni su isto sudjelovali u već spomenutom show-u, ali uživo puno bolje zvuče. Za divno čudo publike je još uvijek bilo i šteta da je nije bilo više. Odsvirali su koji cover, a njihove autorske stvari poput “Sve ti opraštam” zvuče zarazno, pitko, ali ne i patetično. Imaju sve što dobar bend može poželjeti: dobre pjesme, muzičare, energiju ali i volju da sviraju pa makar im nastup i ne bio plaćen. Da, curice će vrištati za njima jer na stage-u znaju pozirat i privlačit vanjštinom, a kada s njega siđu vrlo su pristupačni i dragi. Mene je očaralo to što su u to vrijeme svirali i dali sve od sebe. Svaka im čast!
Još više su me ugodno iznenadile djevojke koje su izašle iza njih – Venus. Četveročlani sastav, 4 djevojke koje uz uobičajene gitaru, bas gitaru i bubnjeve imaju i violončelo koje daje poseban štih njihovom nastupu. Došle su iz Mostara da bi nastupile – posljednje. Zar nitko, ali baš nitko nije preuzeo inicijativu i dao djevojkama da sviraju u neko pristojnije vrijeme? Coveri su im odlični, njihove stvari još bolje, a od zvuka violončela se onako fino naježite. Ili od njihovog entuzijazma da u pola 3, već prohladno jutro uz Savu sviraju. Budete li igdje vidjeli i čuli da sviraju We come one, Atlantida i Venus, obavezno ih otiđite pogledati.
Najavljeni drugi dan kampa nije održan. Već ujutro stage se rastavljao. Što reći? Držat ću se onog pozitivnog – dobrih bendova. Još jednom izvrsni We come one, te Atlantida i prekrasne Mostarke – Venus. Zbog njih mi nije žao pregaženog blata, uništenih tenisica, tijela prepunog uboda od komaraca, prehlade i razočaranja organizacijom kao i slabog i sramotnog odaziva mještana Slavonskog Broda i okolice.

Izvještaj i foto: Gordana Beraković