Ok, šesnaesti Sziget po redu. Sve je navnodno počelo ranih devedesetih kao studentski happening, besprofitno i jeftino. U 15-tak godina festival je prerastao u najveći glazbeni festival u Europi, sa preko 350 tisuća prisutnih i nadobudnih posjetioca koji su gledali/slušali sve moguće glazbene stilove na dvadesetak službenih stejđeva (+ još više manje službenih) na kojima je sviralo više stotina izvođača….. Trajanje 5 + 2 dana, što je jedan dan više nego prošle godine, ali 2-3 dana manje od uobičajenog. Uz glazbeni program, na ogromnom prostoru otoka na Dunavu, Sziget nudi kino, kazalište, balet, operu, izložbe, razne preformance, kabare, kazalište lutaka, bazene, sportove, bungeee, logical games, dječje igralište, mnoštvo radionica (od afričkog pletenja kose do lončarstva), stado koza, poker tent, restorane svih mogućh nacionalnih kuhinja (od srpske i grčke do tajvanske i kineske), i stotinjak NGO štandova. U 5 dana bivanja na otoku nemoguće je sve to obići i pogledati (nije moguće ni za 8 koliko se tamo maximalno bivalo) što je, jelte, izvor frustracija. Kao i koncerti omiljenih bendova u isto vrijeme na različitim stranama otoka (što je jedne godine rezultiralo suludim trčanjem sa Sick of it All-a na Gorana Bregovića po najvećoj mogućoj gužvi preko pola otoka)
Kao i Exit, Sziget je postao mašinerija za zarađivanje novca, preko milijun Eura profita korporaciji Sziget i još toliko svima ostalima koji su uključeni u biznis. Moj prvi posjet Szigetu bio je sigurno prije nekih 5-6 godina i odonda se štošta promjenilo. Nagore. S obzirom da se festival danas organizira isključivo zbog profita, a ne zbog entuzijazma, cijene SVEGA su udvostručene naspram 2006. Nekad se bez problema mogao unositi alkohol na otok, sada je to (gotovo) nemoguće. Dnevna karta onomad koštala je nekih 10-tak Eura, ove godine 40, a što se usluge tiče nema nekih značajnijih pomaka nabolje. Načuh da su zbog recesije zaposlili ove godine puno manje ljudi što je rezultiralo poprilično lošim održavanjem sanitarnih čvorova, koji su prije 2 godine bili besprijekorni. Iz istog razloga, jutro nakon zadnjeg dana festivala otok je izgledao kao golemo smetlište, al nema veze, idemo malo na pozitivne stvari.
Zbog poslovnih obaveza, od 5 dana festivala posjetili smo samo zadnja tri. Kako se bliži trideseta, puno željenih bendova na mnogim pohođenim festivalima je već viđeno, ali u ta dva propuštena dana definitivno žalimo za Calexicom, Block Partyem, Fatboy Slimom, Buena Vista SC, Trickyom….. Manje smo nesretni zbog Lilly Allen (viđeno malo prije na InMusic i Exit), Snow Patrol (slušali u parku kraj maksimirskog stadiona), Nouvelle Vague, Pete Tongom itd.
Prvi dan za nas, treći za sve ostale, petak 14.8. Pakleni je plan uključivao Primal Scream na početku na koji smo naravno zakasnili zbog prošvercanog gina i vodke koje je trebalo ispiti. Odgledanim smo bili relativno zadovoljni, kao loši poznavaoci opusa navedenog benda (osim pjesme Kill all hippies) nismo imali prevelika očekivanja. Nakon njih Pendulum koje je predobro slušati live i koji su napravili neviđeni paty na main stageu i više nego dostojno napravili uvod za zvijezde večeri – Prodigy. Meni je osobno, njihova verzija Voodoo People daleko bolja od originala (konzultirati Youtube za dokaze). Ogromna gužva na Prodigyu u kombinaciji sa mnoštvom pijanih, golih i napornih Mađara koji su skakali po nama natjerala nas je u VIP kavez pokraj stejđa gdje smo u miru mogli odslušati ostatak koncerta. Kao i obično, dečki su svoj posao odradili kako spada i svi su bili sretni i zadovoljni. Pišemo minus što u međuvremenu nismo otišli na Amadou&Mariam koji su svirali paralelno na World music stageu. Večer smo nastavili u Party areni gdje je bila drum&bass večer, htjeli smo malo skakati na Grooverideru i Dilinji. Navedeno smo i učinili; bez prevelike gužve, ljudi taman kolko treba, atmosfera totalno pozitivina i nabrijana, setliste sjajne. Tamo smo dočekali jutro.
Drugi dan (službeno četvrti) je počeo posjetom Auchanu. Mala digresija, za one koji ne žele plaćati ogromne cijene hrane i pića na otoku, isplati se otići 10tak minuta hoda od mosta desno do ogromnog supermarketa gdje su cijene i više nego prihvatljive. Ionako se partaj preko dana događa ondje, a oni malo spretniji mogu nešto od cuge unijeti na otok mimo osiguranja. Plan za koncerte bio je slijedeći, prvo Editorsi i Woven hand (oba benda dalo se nedavno vidjeti u Zgb). Editorsi po danu mi nekak ne pašu, isto kao i na InMusicu, no odsvirali su solidan koncert sa solidnim brojem zainteresiranih ljudi na Main stageu, posebno ako se uzme u obzir da ih je zadesilo to da moraju počet u šest popodne kad još poprilično piči sunce. Setlista ko u Zg. Šator smo ubacili među neke spaljene Engleze (koji zadnji dan nisu odnijeli šatore kući nego su ih izrezali mačetom), što je bilo vrlo blizu World
Stagea tak da smo njih odslušali u kampu ispijajući prošvercanu cugu. Išli bi i na Notwiste na Wan2 stage, al bili su oni (vec ih vidjeli 2-3 puta) ili Crystal Method u Party areni kao prvi gig večeri. U 19:30 dočekala nas je puna Pary arena sa odličnom glazbom, malo je doduše čudno partijat u pol 8 navečer, ali probali smo ovaj put i to, mogu vam reći da je ispalo sjajno. Još od “Trip Like I Do” i prvog albuma veselimo se ovom bendu/dj-ima, a oni su ispunili sva naša očekivanja. Veliki plus. Poslije Pary arene, zaputili se na main, propustili smo Manic Street Preacherse (kao i na Exitu, nikad nisam shvatio ovaj bend) i stigli na Placebo. Opet prepuni Main, stali smo se pristojno sa strane i u miru odlušali koncert. Preformance kao i zadnji put na Szigetu, red hitova, red novih stvari, ispunili su očekivanja. Kratki povratak u Party arenu na Erica Prydza, vrlo kratki, a onda obilazak blues bara i ostalih popratnih sadržaja. Preuranjena kapitulacija (gotovo 2 noći bez išta spavanja su ipak malo previše).
Zadnji dan festivala primamio je ogromnu količinu svijeta na otok zbog Faith no More. Mnogi naši prijatelji su došli samo na zadnji dan zbog njih. Iz puke radoznalosti smo išli pogledat Danka Jonesa na Main, on nas je poprilično zagnjavio sa previše glupe priče, totalnog hejtanja elektoronske muzike i širenja apsolutno negativne atmosfere. A ni glazbenim dijelom nas nije oduševio, minus Danku. Sad kad ovo pišem, nije mi odmah bilo jasno zašto nismo otišli na Coldcut, a onda vidim da se poklapao sa Offspringom. Ipak je to bend koji svi pamtimo od osnovnjaka, a Dexter i ekipa zaslužuju dužnu pažnju. Koncert je odrađen tenički vrlo dobro, puno stvari s prvog albuma, hitovi sa ostalih, nešto malo novih stvari. Na kraju očekivano Self-Esteem na što je prisutna ekipa doslovno poludila. Zamjerke vokalu koji se udebljao 20-tak kila, i sa majcom matičnog benda izgledao kao totalni teletabis, nekoliko puta je pokušao skakati na stageu, al se ubrzo uspuhao od silne kilaže. Razočarnje za jednog teen idola. Na kraju smo dočekali Faith no More, koji su napravili preopaki spektakl. Deseci tisuća ljudi u deliriju. Vokal se nije puno promijenio u zadnjih 20 godina. Stari talijanski mafiozo look, sa mnogo briljantina u kosi i crvenim odijelom. Bilo je prezanimljivo gledat što je sve taj hiperaktivac radio na stageu. Izdvojit ćemo samo nekoliko stvari. Na bačenu tenisicu je reagirao tako da je skinuo vezice s nje te ih pojeo. Velik dio koncerta proveo je sa mikrofonom u ustima, jedan valjda nije imao dobar okus pa ga je bacio u publiku. Nezadovoljstvo toncem iskazivao je bacajuci na njega sitne predmete koji su bili u blizini, a u jednom trenutku je i krenuo razbijat monitor. Crvene gaćice koje su također doletjele na stage spremno je obukao na glavu. Divota jedna. Koncert iznad očekivanja. Za kraj smo otišli na Headbengers ball stage na Life of Agony. Zbog jedne jedine stvari koja se zove Let’s pretend. Odslušali smo prilično dosadan koncert, u jednom trenutku sam skoro zaspao, željenu stvar čuli nismo. Ujutro, prije spavanja posjetili smo ponovno Party Arenu, Paul Oakenfold nas se nije dojmio pa smo otišli na zasluženi počinak.
Nakon nekoliko Szigeta i Exita ipak glasam za Exit.

Izvještaj: Vedran Velagić

Foto: www.szigetfestival.com, www.flickr.com