Početkom kolovoza u Mikkeliju, odnosno obližnjem Visulahtiju imali smo priliku još jednom rokati k’o dinosauri. Kao dinosauri, zato što je to obiteljsko odmaralište kao i zabavni park osmišljen na temu dinosaura pa kako bi se onda i festival zvao do – Jurassic Rock. Treći po redu. I ovaj put je imao što za ponuditi.
No, da bi se došlo do Mikkelija (inače rodnog grada nama dobro znanog Ollija Rehna) od Helsinkija do tamo potrebno je oko 4-5 sati vožnje autobusom. Ono što je za svaku pohvalu organizatorima jest da cijelo vrijeme autobusi od Mikkelija do Visulahtija voze – besplatno! Svaka čast! Čim se autobus popuni, dolazi drugi. Vožnja traje 10-ak minuta.
Oko 16:00. gužva pred ulazom uobičajena. Oni koji nisu bili zagrijani za prvi bend pili su pred festivalskim prostorom. Dosta ih je donijelo svoju hranu i piće jer je isto unutar tog prostora vrlo skupo. Pivo i cider 5 eura, pizza (i to neka minijaturna) 8 eura, krumpirići s nešto malo hrenovki 7. Moglo se toga donjeti, jer, mada je unošenje istog, naravno – zabranjeno, garderoba je bila ispred, tako da su svoje “zalihe” mogli uzimati kad im se prohtjelo.
Festival u 16:30. otvara Profane Omen. Žestoko! Neke od izvedenih stvari bile su Disconnected, Rewind, Wild Child (WASP cover), Gunshot/Mindset… Zadaću za održati dobru atmosferu nakon njih dobili su Viikate. Band koji je toliko uigran i dobar da mu je teško naći zamjerku. Jedino što se u tom trenu dalo “zamjeriti” jest da je šator sa pivom i ciderom malo predaleko od glavnog stagea pa osvježenje i gledanje banda izbliza naprosto nisu mogući.
Srećom, Sue-stage je bio nešto bliže tom šatoru pa se FM2000 dalo odande pratiti. Jedan on “bolesnijih” bendova, ali izvrstan!Svakim novim nastupom činilo se da se atmosfera sve više i više zagrijava pa je tako bilo i sa Šveđanima Sonic Syndicate,dok su Poljaci Riverside dali nešto smireniji ugođaj, a nakon njih atmosferu do užarenosti doveo je jedan od najboljih finskih metal bendova današnjice – Stam1na. Taj dan najstariji čovjek Stam1ne je navršio 30. Ostali članovi benda pripremili su mu malu feštu na stageu obukavši se svi u crvene majice s Emilovim imenom i zalijepivši brkove da bi izgledali što sličnije njemu. Lijepo je privatizirati stage i navesti publiku da sudjeluje u tome. Šteta što je brzo završilo!
Nakon njih meni smiješna imena Asa & Jätkäjätkät (frajerfrajeri) ili frajer na kvadrat, ne znam. Uglavnom, svi oni koji vole rap došli su na svoje, a mi koji ne, iskoristili smo to za odmor između izvrsne Stam1ne i Apulante, benda koji žari i pali finskom rock scenom već dugo vremena, predvođen multitalentiranim Tonijem Wirtanenom. Ovaj put su imali nastup bez svojih poznatih laganica. Najsporija je bila Koneeseen Kadonnut, mada u izmijenjenom aranžmanu.Pjevalo se uz Vasten mun kasvojani, Pahempi toistaan…
A onda opet finska wanna be Marilyn Manson inačica – Turmion Kätilöt. Sue-stage, a i prostor ispred mi se učinio premalenim za njih i njihove fanove. Ovaj put sam ih prvi put vidjela noću, što im daleko bolje pristaje od dnevnog svjetla.
I tko je uz sve ovo dočekao vrhunac večeri – Therapy? imao je što i vidjet, a i čut. Uvijek se iznova divim energiji koju bend može prenijeti na već umornu i iscrpljenu publiku i utjecati toliko pozitivno da zaboraviš da si mrtav umoran nakon cijelog dana stajanja i slušanja glazbe i da ti zapravo još uvijek nije dosta kada dođe bend poput ovoga. Set lista je bila:

Turn
Stories
Enjoy the struggle
Clowns galore
Teethgrinder
Fantasy bag
Crooked timber
Exiles
Rust
Innocent X
Die laughing
Potato junkie
Screamager
Somnambulist
If it kills me
Isolation
Nowhere
Diane

Drugi dan čast zagrijati publiku od 13:00. pripala je Francine, Tuomi, Nicole i Don Johnson Big Bendu. Budući da je bilo dosta šatora u kamp prostoru, a s time i dosta spavača, tko se nije probudio… hmm…
No, tek u 17:00. počinje sa svirkom Kotiteollisuus. Nema koga nisu privukli. Uz Kuningas Mammona, Meren mutaa, Mahtisanat, Rakastaa/ei rakasta, Taivas tippuu… Pjevač, skinuvši majicu nas je sve dobro nasmijao uz pitanje/izjavu, da tko kaže da finski muškarac nije… salast!? Dok je Risto bio na stageu, otišla sam vidjeti koliko je ljudi spremno dati 60 eura za bungee jump. Puno!
Popeda je po starom dobrom običaju skrenula svu pozornost na sebe i s njima je zapjevalo i staro i mlado. Iako je u Finskoj poznata usporedba “star kao Popeda” po onome što se dalo vidjet i čut, nikada se ne bi reklo. A onda nešto sasvim drugačije – Poljaci Vavamuffin. Jedan od njihovih vokala, inače Rus, me oduševio svojom majicom na kojoj je uz ostale zastave slavenskih zemalja bila i hrvatska. I dok je on majicom “promicao” slavenstvo, glazbom je činio nešto sasvim drugo. Reggae! Pred njima su brzo izronili reggae akviziti, od majica, kapa, frizura… Dobro se zabavljalo. PMMP su kao kraljice finskog popa. Hmm… Nisu me osobito oduševile, ali su me svojim plesom, pokretima i gestama na stageu podsjetile na Lollobrigidu. Šareno, lepršavo, energično, s određenom dozom inata. Uz pjesme se vrtjelo, marširalo… Junakinje su čak i nekoj dječici. Mene su iritirale, ponajviše njihovi piskutavi i skvičeći vokali. DJ Proteusa sam odlučila preskočiti (jer mi se početak nije previše svidio), te sjesti i nešto popiti i pripremiti za one koje sam najviše očekivala – Pain.
Ono što mi se nije svidjelo su njihove pirotehničke i konfeti (ili što već) fore koje su očito pokupili od Nightwisha. Nightwish je bend kojemu to stoji, jer vokalne nedostatke svoje nove pjevačice očito moraju prikriti vizualnim elementima, ali Pain mi je za to prežestok i preozbiljan, a posebno mi to ne ide uz ozbiljni izraz lica Petera Tägtgrena i ostatka benda. A nije da je s njih potrebno odvlačit pozornost ovim jeftinim trikovima. Zaplesali su sa smrću… On and on… I’m going in… Same old song… Završili su sa “Shout your mouth” i bespotrebnim konfetima, lametama??? Što se glazbenog dijela tiče, energije na stageu kao i u publici, mogu samo reći da: očekivala sam puno, a dobila sam još više. Nakon što je Pain doslovno rasturio festival na drugom stageu zasvirali su Ensiferum. Mada je već bilo itekako hladno, dečki su došli samo u bijelim suknjicama s plavim križem (djevojka je imala majicu). Djelovali su vrlo ratnički, što im je vjerojatno i bio cilj, a nakon njih Kanađanin Danko Jones. On je rekao nešto čime ću i završiti ovaj report, jer nakon toga je sve bespotrebno reći bilo što: “This is the only country where every festival has the word rock at the end of it. This is my kind of country!”

Izvještaj i foto: Gordana Beraković (gordana@venia-mag.net)