Jubilarni 10. po redu EXIT festival u Srbiji je ove godine sakupio impresivan broj posjetitelja koji su u četiri dana održavanja festivala mogli uživati u nastupima svjetski poznatih izvođača poput Mobyja, Korn-a, Manic Street Preachersa, Prodigyja i Patty Smith.
Ispred već dobro poznatih, strateški postavljenih bina unutar Petrovaradinske tvrđave koja svake godine udomljava EXIT, oko 190.000 posjetitelja se zabavljalo, plesalo, pilo i valjalo u blato (kisa je dala svoje), a ove godine EXIT je, pored svojih stalnih kampanja za ljudska prava, dao i svoj obol svjetskom zelenom pokretu. Zelena Gerila je tako na punktovima dijelila propagandni materijal i jačala ekološku svijest EXIT zajednice, posjetitelji su hrabreni da recikliraju plastičnu ambalažu i sl.
Prva noć je počela žestoko, bar što se tiče Explosive stagea, na kojem su, između ostalih, nastupile legende trash metala iz San Francisca, Death Angel, Kataklysm iz Kanade te norveški Keep Of Kalessin. Na Main stageu je dominirao britanski utjecaj, pod kojeg smo pali drugi dan festivala na Manic Street Preachersima, koji su nastup završili s već klasikom “If You Tolerate This” i savršeno se uklopili u političku notu koja se uvijek provlači kroz ideju EXIT festivala.  Korn su ponudili kvalitetnu mainstream zabavu čak i bez novog studijskog uratka, no highlight večeri su bez premca bili My Dying Bride, koji su na Explosive-u ponudili svoj već dobro poznati repertoar i srčani performans frontmana Aarona Stainthorpea – publika je bila očarana, pa je čak i kiša koja je padala skoro cijelu večer samo doprinijela čitavoj doom&gloom atmosferi. Pred jutro je ispred Main-a spontano nastao ples u blatu onih najizdržljivijih koje ni pljusak nije mogao otjerati s tvrđave, a DJ izvođači su ukorporirali i homage pokojnom kralju popa – “Billie Jean” u interpretaciji Dynamite MC-a je začudo zvučala zaista zanimljivo!
Treća noć i najveći razlog dolaska na EXIT – ponovna posjeta švedskih Deathstarsa nakon njihovog fantastičnog nastupa 2006. godine na Main-u. Ovaj put su s pravom bili headlineri na metal bini, i iako su kasnili više od sat vremena (problemi s prelaskom srbijanske granice), u trenutku kad su stupili na stage sve je bilo oprošteno i zaboravljeno. Himne s novog albuma poput “Blood Stains Blondes” i “Death Dies Hard” izmiksane s hitovima “Cyanide”, “Blitzkrieg Boom”, “Tongues” publika je uljepšala s vriskovima i ponekim grudnjakom bačenim na stage, a Whiplasher i ostatak ekipe nisu pokazali ni trunka umora, već samo vrhunsku, šljokicama i krvlju optočenu zabavu. Svakako nije štetilo ni to što je Whip jednom njihovom velikom fanu *cough* posvetio “The Mark Of The Gun” i lascivne, ultra zabavne upadice između pojedinih pjesama! Njihovi zemljaci, power metalci Sabaton su također imali izvrstan nastup, iako smo jedva preživjeli u prvim redovima od srčanih fanova, a oba banda su nakon svojih nastupa došli da se pozdrave sa svojim obožavateljima što je samo potvrdilo treću noć kao najbolju na Explosive stageu ovogodišnjeg EXIT-a.
Zadnja noć je bila u znaku američkog i grčkog metala – Walls Of Jericho su nastupili uz Comeback Kid i još nekoliko bandova iz SAD-a, a boje grčke zastave su branili The Voldera Cult i Descending. Prodigy su na glavnom stageu totalno razvalili publiku od nekoliko desetina tisuća posjetitelja svojim novim i prastarim hitovima “O”, “Firestarter”, “Smack My Bitch Up” i drugima, a šlag na kraju su predstavljali Mando Diao na Fusion stageu. Iako u pomalo čudnom intervalu u 2 ujutro (???), Šveđani su i pored poteškoća s toncem imali fenomenalan nastup i zasigurno jedan od najboljih u povijesti ove bine.
Naravno, na ovako velikom festivalu (više od 600 izvođača je nastupilo ove godine), postotak onog što stignete pogledati je nažalost sitan u odnosu na ukupnu glazbenu i ostalu ponudu EXIT-a. Uhvatili smo na trenutke i domaće i regionalne bandove poput Dredd Up-a, Hobsons Choicea, Amon Din-a, prošetali prvu noć do sat-kule i izvalili se na ogromnu napuhanu fotelju, a ovogodišnji scream je bio Silent Disco, mjesto gdje prisutni stavljaju slušalice i plešu uz elektroničke zvuke, dok slučajnom prolazniku to sve izgleda jako čudno jer se sama glazba ne čuje bez slušalica! Nažalost, na to i projekcije filmova uopće nismo stigli. Oh well, što se može.
Idući pred jutro niz tri stotine godina staru kaldrmu, podsjetili smo se još jednom na sve ono što ovaj festival čini posebnim i jednim od, prema CNN-u, 12 najboljih u svijetu. Živopisne bakanalije, službeni i neslužbeni merch na svakom uglu, mješavina jezika, kultura i glazbenih stilova koje posjetitelji i izvođači iz svih krajeva planete donose svakog srpnja u Novi Sad i njegov dragulj – Petrovaradinsku tvrđavu. EXIT je prije deset godina počeo kao protest protiv bivšeg predsjednika i haškog optuženika Slobodana Miloševića, i svoje postojanje neprestano opravdava i jakom političkom osviještenošću i željom srbijanske mladeži da speru ljagu s imena svoje zemlje i stave je na mapu puteva svjetske glazbe. Međutim, sve dok se ne zabrani prodaja domaće rakije u bocama ”ukrašenim” licima haških optuženika kraj željezničke stanice (a vjerujemo, ima ih i drugdje u Novom Sadu), i sve dok neki posjetitelji – domaćini i pojedini radnici na EXIT-u ne promijene svoje diskriminirajuće stavove, bojimo se da će nad ovim, inače izuzetno kvalitetnim glazbenim događajem u regiji, i dalje visjeti sjena mračnih 90-tih koju će biti primoran prikrivati i u budućnosti.

Izvještaj: Ilhana Škrgić
Foto: Olga, Ilhana Škrgić, Matt M.