Ono što je ove godine TUSKA fest razlikovalo od svih prethodnih je to što je na istom mjestu, na istoj bini, dan prije početka festa održan koncert benda Nightwish, uz warming bendove Amorphis i Epica.
Organizator oba događaja je FME (Finnish Metal Events) pa stoga ih možemo promatrati kao cjelinu, a zahvalnost na razumjevanju za naše zahtjeve zaslužili su Tuula Salminen (Spinefarm Records) i Niklas Nuppola (FME).
TUSKA fest je i ove godine trajao tri dana (27-29.06.), na tri bine, uz sudjelovanje 32 benda. Da ih ne bi sve nabrajali, listu bendova možete vidjeti na www.tuska-festival.fi. Naravno, 33000 ulaznica koliko se pušta u prodaju svake godine, bilo je rasprodano dosta ranije.
Zanimljiv je običaj na ovom festivalu da je dozvoljen besplatan ulaz mlađima od 7 godina i starijima od 65. Tako se mogu vidjeti mladi roditelji sa vrlo malom djecom koja na ušima naravno imaju štitnike, a posebno zanimljivo je to da je ove godine zabilježena rekordna posjeta starijih, preko 250 ih je bilo tijekom tri dana.
Nešto je ipak nedostajalo, a to su gothic djevojke. Prošle godine smo to primjetili, a ove je to baš bilo uočljivo u odnosu na ranije TUSKA festivale. Šta je uzrok? To da su prošle a i ove godine Gothic fest u Tampereu i TUSKA u isto vrijeme, tako da su se one uglavnom “preselile” tamo. TUSKA fest i nije namijenjen baš fanovima gothic muzike jer nje ima najmanje, ali moram priznati da mi njihovo prisustvo nedostaje jer su bile ukras ovog festivala. Nadam se da će ova dva festa iduće godine biti opet u različito vrijeme kao prije.
Epica i Amorphis su dobro obavili svoj dio posla i fanove Nightwisha pripremili za novi ispit Anette Olzon u Helsinkiju. Kažem ispit zbog toga što već svako zna da od glazbenika ovog benda može dobiti samo maksimum, ali sa Anette to nije još uvijek slučaj, ona se mora dokazivati u teškoj ulozi koja joj je pripala.
Set lista je naravno bila bazirana na posljednjem albumu “Dark Passion Play”, jer je ovo bio samo još jedan u dugom nizu promotivnih koncerata na svjetskoj turneji. Nastup je trajao jedan sat i 40 minuta, pa je jasno da su izveli i dosta starih hitova.
Kada pjeva pjesme sa albuma u čijem snimanju je i sudjelovala Anette se dosta dobro snalazi, ali problemi su za nju još uvijek pjesme koje su snimljene ranije. Njihovo izvođenje dosta zavisi od toga kakav Anette ima dan, a na ovom koncertu je to bilo ok. Očigledno je da je dobila na sigurnosti u odnosu s publikom, kao i to da su je fanovi na domaćem terenu prihvatili.
Ja bih joj stavio dvije primjedbe,  ponekad suviše priča između pjesama a druga se tiče njene garderobe za nastupe koja je po meni neadekvatna. Neću biti oštar kao neki koje sam čuo, ali mislim da bi stvarno trebala tome dati malo veći značaj, kao o važnom dijelu scenskog nastupa.
Uz uobičajeno veliku količinu pirotehnike koju Nightwish koristi, ovo je bio uspješan koncert jer su fanovi jasno pokazali da su bili zadovoljni prikazanim.
Sada ćemo reći nešto i o nekim sudionicima samog festivala. Čast da prvi nastupi je dobio domaći trash bend Mokoma, koji već ima solidnu reputaciju u Finskoj pa je otvaranje prošlo u prisustvu većeg broja publike nego ranije, kada su u toj ulozi bili new comer bendovi.
Sljedeći su se na main stageu pojavili Amon Amarth iz Švedske, gromoglasni death metalci. Dobro odrađen nastup i naravno završni broj njihov najveći hit “Runes to my memory”.
Mnogi su sa zanimanjem očekivali melodični death metal bend iz Ujedinjenog Kraljevstva Carcass, da bi se uvjerili kako to sve zvuči sada poslije promjena u postavi. Oni koji su pratili ovaj bend ranije bili su zadovoljni prikazanim, a pošto se ne ubrajam u njih mogu samo da potvrdim to.
Na završetku prvog festivalskog dana je došlo i mojih 75 minuta, kada su na glavnu binu izašli norveški black metalci Dimmu Borgir. Kao i prije tri godine kada sam ih gledao na istom mjestu, gazili su maksimalno kako se od njih i očekuje, a set lista je bila sastavljena od materijala sa posljednja dva albuma. Ono što je ovoga puta bilo bitno drugačije je to što su bili mnogo opušteniji. Dva sata prije svog nastupa imali su signing session za brojne fanove, gdje su se pojavili bez svojih kostima za stage i bez šminke na licima. Druga razlika je Shagrathov kontakt sa publikom između pjesama (koje gotovo da nije bilo prošli put), bilo je tu osmijeha i poneka šala, sasvim izvan uobičajenog Borgir rituala.
Drugog dana se na main stageu prvi pojavio domaći melodični death metal bend Kalmah, za koji sam ranije čuo mnoge pohvale i koji sam sa nestrpljenjem očekivao. Potpuno su opravdali očekivanja i dobro zagrijali atmosferu na samom početku. Isto vrijdi i za domaći power metal bend Kiuas koji je poslije toga nastupio na sporednom stageu.
A onda su se na main stageu pojavile black metal ubojice iz Poljske, Behemoth. Uopće mi više nije čudno zbog čega su baš oni bili supporting bend Dimmu Borgir na posljednjoj sjevernoameričkoj turneji. Silovitost u najboljoj black metal maniri i izuzetno dobar kontakt sa publikom karakteriziraju nastup Behemotha.
Prava histerija u publici je nastala kada je Adam (gitarista i vokal) pokazao knjigu i rekao da su mu kazali da je to sveto pismo, ali da on ne zna o čemu se tu radi jer je sve na finskom. Zatim je počeo trgati listove, gužvati ih i bacati u publiku, sa pitanjem što  je to uopće, da bi na kraju i knjigu bacio u publiku.
Bio je to odličan nastup vrlo dobrog benda i po meni i sam vrh ovog festivala, ali kao i u slučaju Dimmu Borgir i ovdje se gubi dio mistike jer se cijeli festivalski program odvija po danu.
Fields of the Nephilim su imali jako lijep nastup ali kao da publika ispred main stagea nije baš bila raspoložena za to. Kao da je željela samo najžešću žestinu pa je dosta mlako reagirala na njih i gotovo da se osjetilo olakšanje kada su završili koncert. Šteta!
Zatim se pojavio njemački tash metal bend Kreator i napravio pravo veselje, a Miland (gitarist i vokal) se baš potrudio animirati publiku što je i uspio.
Treći dan festivala je počeo velikim razočaranjem za mene ali i za fanove benda Korpiklaani. Trebali su nastupiti na jednom od dva sporedna stagea, ali njihov nastup je bio otkazan jer su im na nekom od europskih aerodroma zalutali instrumenti. Tako da su u Helsinki sletjeli bez njih. Kasnije mi je Sonata Arctica malo popravila raspoloženje svojim furioznim nastupom na koji sam već navikao.
Tuska Open Air Metal Festival je i ovoga puta imao listu bendova za gotovo svačiji ukus. Bili su zastupljeni bendovi različitih metal pravaca, a organizatori su kao i ranije uz provjerena imena dali šansu i manje poznatim bendovima.
TUSKA je nekako prošla u znaku bendova iz SAD-a (bilo ih je 6) a ja moram priznati da generalno nisam baš njihov fan i da na TUSKA fest idem prvenstveno zbog bendova iz Skandinavije.
Long live metal!

Izvještaj i foto: Miloš Ristić