Ruisrock u Turku na zapadu Finske festival je koji se može pohvaliti statusom drugog najstarijeg u Europi. Ove se godine održao po 39. puta i stoga ne čudi što interes za festival, kao i njegovi posjetitetlji, dolazi sa svih strana starog kontinenta, vjerojatno i šire.
Festival koji se održava na poluotoku Ruissalo sa morske strane na ulazu u grad organizacijski je doveden gotovo do savršenstva i jednom kada se, nakon prvotne zbunjenosti na festivalskom tlu, priviknete na puteve kolanja između četiri festivalske pozornice smještene na dvije različite strane ono zbog čega ste došli – dobra zabava, može započeti!
Ovogodišnji festival potrajao je tri dana i ponudio glazbenu raznolikost jer na pozornicama se izmijenilo 50-ak izvođača a uz glazbenu ponudu Ruissalo je broju od oko 70 000 posjetitelja ponudio i zavidnu ponudu merchandisea bendova koji su nastupali tako da se bez imalo pretjerivanja može reći da je Ruisrock jedan od onih festivala koje treba označiti kao “global festival”.
Prve večeri, budući da smo tek u ranim večernjim satima pristigli u Turku, na našoj se listi izvođača našla samo svepopularna finska grupa Nightwish. Polemike o Nightwishu prije Anette Olzon ostale su iza nas u trenu kada je bend  popraćen zavidnim pirotehničkim efektima izašao na pozornicu. Anette Olzon od prvog je trenutka pokazala da se izvandredno snašla u ulozi koja joj je dodijeljena nakon što je Tarja Turunen isključena iz ovog mega popularnog benda. Odsviravši neke od svojih ranijih velikih uspješnica poput “Wishmaster”, “Nemo” ili “Dark Chest Of Wonders” te onih sa aktualnog albuma “Dark Passions Play” poput “Bye, Bye Beautiful”, “Amaranth” ili “The Islander” Nightwish su pokazali kompaktnost. Jer bend na pozornici funkcionira besprijekorno predvođen nezamijenjivim Tuomasom Holopainenom, dušom i srcem Nightwisha za klavijaturama. Anette Olzon i  Marco Hietala vokalno se jako dobro nadopunjuju a cijeli show začinjen pirotehničkim efektima publiku baca u transatično raspoloženje.
Subotu, dan koji je okupio 30000 posjetitelja, otvorili smo nastupom još jednog finskog benda – Poets Of  The Fall. Ovaj se bend u posljednje dvije godine iskristalizirao u jednog od predvodnika finskog mainstream pop/rock smjera. Marko Saaresto, pjevač i gitarist benda nesumnjivo je središnja ličnost ovog benda koji će se, ne bude li nekih neočekivanih događaja, kroz nekoliko godina zacijelo iskristalizirati u finsku inačicu velikana R.E.M. Jer osim izuzetno snažnih pjesama oni imaju i predan nastup i publiku koja ih i u 14:30 poslije podne vjerno bodri ispred pozornice pjevajući kako uspješnice sa aktualnog albuma “Revolution Roulette” kao što su “The Ultimate Fling”, “Clevermind” ili “Diamonds for Tears” tako i one sa ranijih albuma poput “Lift”, “Carnival of  Rust” ili “Overboard”.
Nakon Poets Of  The Fall na istoj pozornici nazvanoj Rantalava jer se nalazi na plaži nastupili su švedski metal velikani Opeth. Pa iako popraćeni glasnom podrškom iz publike i unatoč tome što su glazbeno ponudili zaista impresivan show odaslavši death metal zvuke uzduž i poprijeko festivalskog tla Opeth me, svojim ne suviše dinamičnim i predanim nastupom, nisu do kraja svog nastupa zadržali ispred Rantalave.
Nakon Opetha, na pozornicu nazvau Paviljonkilava, pred za Finsku pomalo iznenađujuće zbijenu i entuzijazičnu publiku izašli su The 69 Eyes. Ono što je uslijedilo bila je – eksplozija. Jer ovaj bend ne priznaje granice pa je njihov jednosatni nastup bio nabijen neprestanim movingom po pozornici. Ovaj bend doista se može nazvati rock’n’roll strojem. No ne istrošenim, nezanimljivim i već viđenim nego svaki put iznova inovativnim, energičnijim, žešćim, boljim. Gotovo nevjerojatno! Odsviravši u sat vremena svog nastupa pjesme koje su na entuzijastičnu povratnu reakciju natjerale i najtvrdokornije promatrače – “Framed In Blood”, “Gothic Girl”, “The Chair”, “Brandon Lee”, “Feel Berlin”, “Ghost”, “Rocker”, “Perfect Skin”, “Lost Boys”, The 69 Eyes su još jednom pokazali zašto su jedan od koncertno najjačih finskih bendova. I zašto im je tako lako baciti publiku u divljinu nota. Nastup su zaključili svojom vizijom legendarne “L.A. Woman”, na moje osobno oduševljenje! Pričekajmo vidjeti što će donijeti njihov novi album i nova turneja!
Nakon The 69 Eyes na Rantalavu su izašle legende finske ali i svjetske glam/rock scene – Hanoi Rocks! I još jedna eksplozija! Jer Hanoi Rocks teško da se mogu opisati drugačije nego eksplozijom energije, blještavila i svega onoga što glam čini toliko primamljivim. “A Day Late, A Dollar Short”, “The Devil In You”, “Teenage Revolution”, “Street Poetry”, “Fashion”, “Love’s An Injection”, “Lost In The City”, “Malibu Beach”, “Oriental Beat” … sve su te pjesme natjerale publiku na totalno ludilo. Prava je šteta što su Hanoi Rocks tako rijetko u našim krajevima jer ovaj bend naprosto treba vidjeti uživo da bi se shvatilo što je srž glam rocka!
The Ark su nešto kasnije zasvirali na Nittylava pozornici. Šveđani hrvatskoj publici najpoznatiji po svom nastupu na Eurosongu predstavili su svoje viđenje glam rocka u punom sjaju. Nekoliko mijenjanja kostima, puno blještavila i duha 70.-ih…. i jedna zamjerka – pjevač Ola možda se malo previše uživio u ulogu Isusa Krista koju pjeva u švedskoj inačici popularne rock opere Jesus Christ Superstar pa su i The Ark pjesme pomalo zvučale kao uradak A.L.Webbera i Tima Ricea.
Drugi festivalski dan zatvorili su još jedni velikani finske glazbene scene – HIM. Već sat vremena prije njihovog nastupa bilo je gotovo nemoguće prići pozornici nazvanoj Niittylava jer fanovi su se zbili ispred iste nestrpljivo očekujući svoje idole. Budući da HIM nisam imala prilike vidjeti nekoliko godina i ja sam se pridružila nestrpljivoj gomili, za početak u photo pitu. Glazbeno i više nego solidni, kada su izašli na pozornicu i kada je Ville Valo sa smiješkom na licu zauzeo svoje mjesto ispred mikrofona publika je doslovno izgubila razum na pjesme “Right Here In My Arms”, “Wings Of The Butterfly” i posebice “Join Me” koja se, čini se, iskristalizirala, u apsolutnu himnu sljedbenika ovog benda. Oduševivši okupljene svojim nastupom, mene nešto  manje jer na momente je, budući da Ville kao da je nešto mrmljao u mikrofon, bilo teško u prvi mah razaznati o kojoj je pjesmi riječ HIM su nas uveli u treći festivalski dan – nedjelju.
Bullet For My Valentine bio je prvi bend koji smo vidjeli u nedjelju. Fenomenalni Britanci na Ruisrocku su prezentirali najbolje od sebe. I odsvirali uvjerljivo najjači nastup  na festivalu! Publika koja se, kao i u slučaju HIM-a večer prije, pred Rantalavom okupila i nekoliko sati ranije izgorjevala je za vrijeme energičnog i bučnog nastupa ovog fenomenalnog britanskog benda. Ekstaza koja je zavladala završila je sat vremena kasnije u litrama znoja, izgubljenih glasova od bučne podrške bendu te modricama koje su imali svi koji su stajali u prvim redovima jer naguravanje i banganje glavama bilo je, iako pomalo neuobičajeno za mirnu finsku publiku, sastavni dio nastupa Bullet For My Valentine. “Scream, Aim, Fire” naziv je njihovog aktualnog albuma a njihov je nastup uživo upravo to!
Apulanta,  finski rock bend čiji su stihovi na finskom, izašla je na Paviljonkilava pozornicu nakon Bullet For My Valentine. Iako poznati po svojim energičnim nastupima, onaj koji je bio prezentiran na Ruisrocku bio je pomalo monoton pa u našem timu nisu pobudili prevelik interes njihova je mješavina punka, ska i metala dobrano protresla okupljenu publiku.
20-ak minuta nakon Apulante na Niittylavu izlazi švedski Kent. Bend koji odlično zvuči na albumima jednako tako zvuči i uživo. Unatoč činjenci da im je  nastup suviše monoton i nezanimljiv.
Nakon Apulante na Rantalavu je izašla Apocalyptica. I pitam se treba li reći išta drugo osim Apocalyptica? Jer ovaj je bend svaki put iznova sve energičniji, predaniji i uvjerljiviji u poruci koju prenosi a publika ih prati podjednako energično i predano. Povezanost između benda na pozornici i publike podno iste stvorila se u momentu kad su momci stupili na pozornicu i trajala je do posljednje sekunde. “Somewhere Around Nothing”, “Helden” Davida Bowiea, “I’m Not Jesus”, “Bittersweet”, “Life Burns”, “Inquistion Symphony” i “Seeman” samo su neke od pjesama s kojima je Apocalyptica dogrijala tada već gotovo usijanu atmosferu na Ruisrocku.
Apocalytpica je ujedno bio posljednji bend koji smo popratili na Ruisrocku jer trebalo je stati u red i pričekati brod koji press i VIP predstavnike na festivalu prevozi nazad u srce Turkua.
Festivalski dojmovi su, sada kada je festival zaključen, i više nego pozitivni. I to ne samo zbog profesionalnosti kako organizatora tako i bendova koji su nastupili i dali svoj maksimum na pozornici već i zbog osjećaja koji je došao sa festivalom i notama koje su se tijekom tri dana širile Ruissalom. Sada ne preostaje ništa drugo nego pričekati i vidjeti što će ponuditi jubilarni, 40. Rusirock 2009.!

Izvještaj i foto: Ivana Sataić