Kada na petak 13., po završetku radnog vremena vrtoglavo krenete put Varaždina na drugo izdanje Radar Festivala najmanje što očekujete je da festival zaista i bude festival. No na kraju priče, kada se umorni vraćate kući s gorkim okusom u ustima i razmišljate što napisati da budete realni a opet ne suviše kritični pažnju usmjerite na ono što vas se zaista dojmilo na festivalu.
Budući da smo na festival pristigli kada su Majke već odsvirale dio svog seta i uvjerili se da im ovoga puta nastup nije baš pretjerano zanimlji i inspiran odlučili smo prošetati  uokolo i vidjeti što se sve nudi posjetiteljima Radara koji su osim iz Hrvatske pristigli i iz susjednih zemalja.
Ponuda je nadasve bila raznolika, od prijenosa utakmica aktulano EURA do merchandiche štandova. Na trenutak pravi festivalski feeling iako se ove godine u slučaju Radara termin festival ne bi smio upotrijebiti – za to bi trebalo još barem jedno inozemno ime i malo raznovrsniji program. Ovako se sve svelo na nastup Boba Dylana i pratećih glazbenika i njihovih “predgrupa”.
Oko 19:30 na pozornicu su izašli Manic Street Preachers. U Hrvatsku su pristigli dan ranije i u opuštenoj atmosferi  na varaždinskom gradskom trgu pogledali ogled Hrvatske i Njemačke na EURU te i usred svog nastupa pohvalili hrvatsku reprezentaciju.
Svoj su nastup otvorili sa jednom od njihovih najjačih pjesama “Motorcycle Emptiness” te nastavili u svom znanom buntovničkom duhu sa pjesmama poput “Design For Life”. Gotovo da čovjek uistinu povjeruje da mogu promijeniti svijet! Uz to odsvirali su i nekoliko obrada poput Rihannaine “Umbrelle” ili Nirvanine “Pennyroyal Tea”. Svoj fenomanalan nastup koji je potrajao  nešto više od sat vremena zaokružili su sa “If You Tolerate This Your Children Will Be Next”.

U međuvremenu stadion je popunjen do maksimuma svog kapaciteta i nestrpljivo se očekivao Bob Dylan koji je, ostavimo ovaj puta po strani analizu Dylanovog značaja za glazbu općenito i neke druge aspekte, zajedno sa svojim bendom izašao na pozornicu obučen u crno. Nastup je započeo sa “Rainy Day Woman” a videozidovi ostali su ugašeni jer Dylan ne želi da ga se cijeni zbog ičega drugoga osim glazbe. Također, fotografi su imali popriličnih poteškoća jer njegov je nastup bilo strogo zabranjeno snimati. I stoga nije preostalo ništa drugo  nego se usredotočiti na ono što je dopiralo sa zamračene pozornice.
Bob Dylan svoj je dvosatni nastup na Radaru odradio prilično monotono i rutinski. Komunikacije s publiom nije bilo, izuzev pogleda prema istoj između pjesama. A minus njegovom nastupu kojeg su mnogi očekivali pa može se reći i gotovo cijeli život je i čitav niz ne baš vrhunskih pjesama poput “Everybody Must Get Stoned” ili “Highway 61”. Iako od Dylana nismo očekivali energičan nastup njegova statičnost i glas koji, doduše iako nikada nije zvučao milozvučno, sada zvuči suviše monotono do te mjere da se na momente činilo kako zapravo uopće ne pjeva nego mrmlja u mikrofon učinili su ovaj nastup na momente dosadnjikavim.
No sve je spašeno izvanrednim klasicima “Things Have Change” te na bisu “Thunder On The Mountain” i “Like A Rolling Stone”.
Time je završilo drugo izdanje Radar Festivala, po broju publike uspješnije od prošlogodišnjeg zagrebačkog.
Ostaje nam vidjeti gdje, kada i što će nam Radar ponuditi sljedeće godine.

Izvještaj: Lilith
Foto: Radar Festival