U Juvi, gradiću koji je smješten nekih 300-tinjak km sjeveroistočno od Helsinkija, po 9. put po redu održavao se pravi ljetni finski rock festival – Puustock.
Puustock, kao aluzija na Woodstock (budući da je na finskom puu – drvo). A sve je uistinu smješteno kao usred šume. Iza hotela u tom malom gradu.
Vrata festivala otvorila su se u petak u 18:00. sati. U 18:20. na stage je izašla grupa Anatomia, koja ga je i otvorila, no njihov nastup nisam vidjela budući da je moj autobus iz Savonlinne krenuo u 18:00. Kad sam stigla, primijetila sam da se okupio već solidan broj ljudi i da se atmosfera lagano zagrijava. Neki su pili pred ulazom, ali je bilo i onih unutra. Dobne granice nije bilo, tako da su Finci pažljivo promatrali da se alkohol ne unosi u festivalski prostor.
Piti se naravno moglo, ali u prostoru koji je za to bio predviđen i gdje mlađima od 18 pristup nije bio dozvoljen, ali se također cuga iz tog prostora nije mogla iznijeti van.
U 19:30. na stage izlazi dopadljivi Lovex. Momci fizički, ali i u glazbenom izričaju nalikuju na HIM. Nastup im je bio odličan, a jedino što ga je malo pokvarilo, bio je malo duži pljusak. Na sreću, bilo je i natkrovljenog prostora, mada neke kiša uopće nije smetala. No, što im je priroda “uzela” to im je i vratila za vrijeme nastupa – duga iznad stagea. Nešto što se sasvim uklopilo u njihove romantične pjesme. Publika se najviše razveselila njihovoj “Guardian angel”. Sat vremena s njima prošao je brzo.
Nakon njih u 21:00. izlazi Mokoma. Energični momci. Ovu godinu na finskoj glazbenoj sceni definitivno je obilježila njihova pjesma “Marras”. Ali ne i samo to. Dobitnici su i finske verzije “Porina” ove godine, finske Emme. Odličan, energičan nastup, publika je uživala.
A potom u 22:30. dolazi Klamydia. Institucija finskog punka. Bend koji postoji već nekih 20-ak godina, koji i dalje svira, uspijeva fanove održati zainteresiranim, ali steći i nove novim stvarima. Nisam baš veliki poznavatelj njihova rada i djela, no, dobivala sam savjete sa strane, koje su ih pjesme obilježile, što koje znače, u kojim su periodima nastale. Po reakcijama gledatelja shvatila sam da su jako omiljeni i dobro primljeni. Definitivno ih moram čut.
Da ne bi bilo dosadno za vrijeme pauza (koje su trajale po pola sata, a sve je teklo besprijekorno po rasporedu), pobrinuo se, na manjem stageu – legenda finske glazbene scene Jussi Hakulinen. Njegove izvedbe su nezaboravne, a pjesme koje je on napisao među Fincima su naprosto besmrtne.
Svi su bili u dobrom raspoloženju. U ponoć izlaze Poets of the Fall. Tekstovi su im na engleskom jeziku, pjesme dobre, atmosfera slična onoj u Hrvatskoj, no bez nepotrebnog naguravanja i sličnih ispada na koje smo navikli doma. Fanovi veselo skakuću, što je bilo potrebno, jer je već poprilično zahladnjelo (mada je još uvijek dan), pa su sve “fizičke aktivnosti” bile dobrodošle.
Prvi je dan zaključila Apulanta. Otvorili su nastup svojom žestokom “Pahempi toistaan” iliti – gori od drugih. Vjerujem da je taj nastup okupio sve pred stageom, mada se nisam previše okretala i ogledala gdje su ljudi, jer sam kao i većina, njihov nastup očekivala ponajviše. Predstavili su i neke nove pjesme kao “Paha ihminen”, ali i starije kao “Mitä kuuluu”. Mogle su se čuti i Armo, Viisaus ei asu meissä, Koneeseen kadonnut.
Završili su Popedinom starom, ali omiljenom pjesmom “Pitkä kuuma kesä” (Dugo toplo ljeto). Zaželjela sam se topline, jer u 2:30. kad su završili, bilo jako hladno. Dok su svirali, ne osjetih ništa, ali poslije. Valjalo se uputiti prema autobusu, voziti do Savonlinne sat vremena, spavati, pa sutra.
Dan drugi! Počeo je za mene veću 14:00. sati na autobusnoj stanici. Ovaj put stižem na vrijeme tako da mogu vidjeti nastup Himanesa. Ljudi više negoli prvog dana. Vrijeme odlično, sunčano, temperatura idealna, oko 23c. Finci “divljaju” jer im je prevruće. A to je isti narod kojima je u sauni na 90 celzijusevih čisto OK.
Uz Himanes se publika lagano zagrijavala, a u 16:20. na stage izlaze momci iz Kuopia, Turmion Kätilöt ili na hrvatskom – propale babice. Za njih do tad nisam nikad čula, tako da nisam imala pojma što slijedi. A sve što sam mogla reći na početku bilo je “wow”. Bend sa dva vokala, od kojih je jedan totalno raspamećen i lud, ali i odličan u toj svojoj ludosti. Glazba, meni odlična, tekstovi na finskom, što je ustvari i posve nebitno. Ono što je bilo bitnoje da su moju pozornost uspjeli održati tih sat vremena jednakom. Oči od stagea nisam odvajala, a uši su upijale što im je dano. Ne znam sa kim bih ih usporedila, jer su mi do sad jedinstvena pojava (neki će reći M. Manson, no.).
Iza njih, u 17:50. izlaze Viikate. Vrlo lijepo i melankolično, no u mojoj glavi se i dalje vrte Turmion Kätilöt. Ljudi je sve više i više, svatko pronalazi svoj interes, vrijeme brzo prolazi.
U 19:20. izlazi domaći bend, Juvljani (valjda se tak piše), Ruoska iliti bič. Vizualno vrlo dojmljivi, s vrlo markantnim pjevačem. Oni pak po izričaju nalikuju, nekima na Rammstein, meni na Laibach. Vrlo snažno, vojnički, dojmljivo, ali i provokativno (posebice dok su izvodili pjesmu Liha vasten liha – meso protiv mesa, kada su “iskoristili” jednog od pjevača Turmion Kätilöta). Publika je bila oduševljena, što time što su domaćini, ali i time jer su bili ponajbolji, ako ne i najbolji. Meni svakako! Da mogu birati koga bih od svih voljela vidjet u Hrvatskoj, to bi sigurno bili Ruoska i Turmion Kätilöt.
Poslije njih – nešto sasvim drugačije. Finska rock institucija – Yö (noć). Bend čije pjesme vole i mladi i stari. Bend na koji goth djevojke ostaju raspamećene. Bilo je poprilično neobično vidjeti ih u njihovom goth izdanju, znajući da su sigurno provele dva sata pred ogledalom – najmanje, kako pjevaju Jussijeve pjesme. Jussija Hakulinena, prije navedenog. Uz njih sam i ja morala zapjevat jer su mi Tie sydämeeni, Rakkaus on lumivalkoinen, Joutsenlaulu i druge, jako drage. Trenuci koji se pamte cijeli život!
Nakon njih – YUP i CMX. Svaki dobar na svoj način, no teško je biti “veći i bolji” nakon Yö. Vrijeme je bilo odlično. Sunce, sunce i sunce. Idealno.
Festival je zaljučila grupa Hanoi Rocks! Još jedna od legendi finske rock scene. Malo stariji dječaci, na stageu dojmljivi i upečatljivi. Njihov frontman svakako. Čovjek koji puno ulaže u svoj izgled, ali i performance.
Festival je priveden kraju oko 2:30. Bilo mi je žao što je kraj. Iz njihovih medija sam pročitala da je bilo 8500 prodanih ulaznica. Za festival usred šume. Pamtit ću ga ne samo po dobroj glazbi i organizaciji domaćina, već ponajprije po njihovoj srdačnosti, susretljivosti i gostoprimstvu. I nadati se da ću ga posjetiti i iduće godine, jer za razliku od ostalih festivala, Puustock ima nešto što ga čini drugačijim. Puustock je festival koji ima dušu.

Izvještaj i foto: Gordana Beraković