Drugi dan druge godine Vip InMusic festivala protekao je u odličnom raspoloženju – ono što je dan ranije predastavljalo problem, poput redova za hranu i piće, sada je riješeno, i konačno je sve profunkcioniralo. Mnogim posjetiteljima, a ni meni osobno, se ne sviđa taj način prodaje, pri kojoj prvo treba stajati u redu za bonove, a zatim u redu za cugu koju se kupuje bonovima, ali očito ćemo se svi morati pomiriti s tim – tako se to radi “vani”, tako se radilo na svim ljetnim festivalima na kojima sam bila ove godine, tako da mi se čini da možemo prigovarati na to koliko god želimo, ali ostat će tako. Organizatori vjeruju da je tako praktičnije, pa neka im bude. Dakle, u prostoru festivala se, osim dva glavna stagea – Vip stagea i Nokia stagea – moglo naći još koješta – nekoliko sponzorskih šatora, jedan od kojih je bio stage Radija 101, štandovi, među kojima je osim standardne ponude hrane i pića postojao i jedan s kineskom hranom, jedan s vegetarijanskom ponudom, zatim štand s majicama, bedževima i pripadajućom opremom, a i male prijenosne kabine u kojima se moglo telefonirati u tišini (odlična stvar!). Zapravo je sve bilo na mjestu te večeri, jedino vrijeme nije obećavalo – no unatoč grmljavini, večer je prošla bez kiše i nevremena – pokisli jesmo, ali tek na povratku kući.
Prvi značajniji bendovi koji sam vidjela, pošto sam došla tek oko 8 sati, a festivalski program je počinjao već oko 5, bili su The Hold Steady i Letu štuke – no njih sam odlušala tek usput, dok sam obilazila festivalski prostor i čekala da počnu oni zbog kojih sam tu večer bila na Vip InMusic-u: legendarni britanski jungle/punk/dub bend Asian Dub Foundation.
Dečki, u poprilično izmijenjenoj postavi od one iz razdoblja najveće popularnosti, na binu su izašli doslovce u minutu na vrijeme. Krenulo je odmah žestoko i na stageu i u publici koja je s prvim riffovima počela skakati i plesati. Odmah su na početku odsvirali “Tank”, a uslijedile su “Take Back The Power”, “Riddim I Like”, “Flyover”. Broj članova na bini se stalno kretao između pet i sedam, pošto se mijenjaju pjevači na određenim pjesmama, ali konstanta je da se sve odrađuje vrlo energično. Većinu koncerta je za mikrofonom ipak odradio Ghetto Priest. Imala sam sreću da sam stajala ispred Chandrasonica (gitarist), te imala mogućnost vidjeti izbliza koliko se oni unose u glazbu, vidi se da uživaju. Koncert se nastavio s “Taa Deem”,”Warring Dhol”,  a odsvirali su i jednu novu pjesmu, “Superpower” – koja je odlična, govori o ekonomskom jačanju Indije, zvuči snažno i vjerujem da će biti njihov novi hit u stilu “Fortress Europe”. Chandrasonic je nakon najave ove pjesme zaneseno i idealistički poručio publici: “We don’t want more superpowers, we want equal powers!”.
Fenomenalnu “Oil” su odsvirali za kraj, no naravno uslijedio je bis i najžešće skakanje u publici – bilo je vrijeme za “Fortress Europe” i fanovi su, naravno, bili u deliriju! Nakon toga su se dečki povukli s pozornice, ostao je još DJ koji je nastavio puštati mix nekih pjesama. Odmah nakon toga puštena je vječna himna Clash-a “London Calling” – savršeno prigodno nakon nastupa benda kao što je ADF i koji se na svoj poseban način nadovezuju na tradiciju buntovničkog, politički osviještenog rocka koju su Strummer i ekipa počeli prije 30 godina.
Nakon ADF-a tražimo predah za šankom i selimo na drugi stage. Stigle smo čuti zadnjih par pjesama hvaljenog kalifornijskog benda !!! (iliti: chk chk chk) – ako i niste čuli njihovu glazbu, pretpostavljam da vam je poznato neobično ime benda. Ono što sviraju neki nazivaju disco punkom, a ja se neću upuštati u neke definicije jer ih jednostavno nisam dovoljno slušala. Iz zadnjih redova, otkud sam ih gledala, vidjelo se da imaju čisto pristojnu bazu fanova u Hrvatskoj, na njihovu se glazbu da plesati i sve to skupa je ostavilo sasvim pristojan dojam.
Nakon uskličnika, preselile smo se opet na Vip-ov stage, gdje se spremao nastup Iggyja i njegovih Stoogesa. Odsvirali su od svega pomalo, što starih hitova poput “I Wanna Be Your Dog” “1969”, “No Fun”, što pjesama s novog albuma “The Weirdness” koji je izašao ranije ove godine. “No Fun” je otpjevao zajedno s hrpom ekipe iz publike koja mu se pridružila na stageu. Ono što svima ostaje najviše dojmljivo je Iggyjevo nevjerojatno skakanje po bini, naprosto je neumoran. Do te mjere, da su ljudi nakon koncerta više komentirali njegovo izvijanje nego glazbu.
Time su veće zvijezde festivala završile, ali nešto nakon ponoći, nakon što smo obišle stage Stojedinice, ostalo nam je za poslušati bend možda i zanimljiviji od nekih headlinera – multikulturalni multižanrovski multienergični bend, vrlo jasnog naziva Kultur Shock. Za njih ste sigurno čuli, ali nije to ništa dok ih ne vidite uživo – ruše sve pred sobom, ne samo kulturalne, već i glazbene barijere koje si ljudi često sami nameću. Dakle, na koncertu Kultur Shock-a vidjet ćete zajedno hrpu različitih ljudi koji zajedno skaču, ma šta skaču, divljaju do iznemoglosti, a u ovom slučaju nije ih smetalo ni mjesto događanja – šator u kojem je zaista bilo užasno sparno. No, nitko se nije dao smesti, a red pred ulazom u šator je govorio samo jedno – Kultur Shock su trebali nastupati na kojem od glavnih stageva. Ono što sviraju čini se nespojivo – sevdah, punk, rock svakakvih neočekivanih žanrovskih nijansi. Osim glazbeno, zanimljivi su i izgledom – ima tu svega, dredova, suknji s dukatima u kojima plešu trbušne plesačice, majica na Iron Maiden. Vjerojatno nekima ovakav bend ne može nikako leći, ali čini se da se mnogima ovaj bogohulni glazbeni mix zaista sviđa, a pošto se i sama odnedavna ubrajam u one koji se oduševljavaju Kultur Shock-om, mogu samo reći da ih se ne smije propustiti!
I tu se negdje ovogodišnja priča s Vip InMusic-om završava, bar što se mene tiče. Festival od samog početka pokazuje ambicije da postane vodeći hrvatski ljetni open-air – pa, ako nastave dovoditi dobre bendove (s tim da prigovor da je ove godine nedostajalo bendova koji su sad aktualni i na vrhuncu slave definitivno stoji) i ako nauče nešto na ovogodišnjim organizacijskim greškama, odlično, publika ovime može samo dobiti – šarenije i ispunjenije glazbeno ljeto.

Izvještaj i foto: Sara Profeta