Ovogodišnji se, treći po redu i sada već tradicionalni festival u Uljaniku, održavao 11. i 12. kolovoza. Kao i dosad, imali smo priliku vidjeti mnoštvo većih i manjih imena, što stranih, što domaćih. Uglavnom se, kao i dosad, radilo o punk bendovima, no naravno, nisu bili zapostavljeni ni gothic, ni metal. Ove godine festival je imao posebnu posvetu – proslavu 30-og rođendana punka. Da bi proslava bila na razini, pozvani su bendovi koji su gotovo vršnjaci glazbe koju sviraju, The Toy Dolls, te Anti-Nowhere League, koji su bili headlineri prvog, odnosno drugog dana festivala.
Očekivano, sam početak prvog festivalskog dana, u petak, kasnio je nekoliko sati. Za to se vrijeme ispred kluba skupila impresivna gužva, kakvu ne pamtim da sam vidjela ispred Uljanika prije kakvog alternativnog koncerta. Sumorno sivilo uzrokovano kišnim vremenom razbile su vesele boje irokeza i odjeće, čiji su ponosni vlasnici doputovali sa svih strana Hrvatske, ali i mnogih susjednih zemalja. Svaki veći rockerski događaj po pravilu privuče i gomilu susjeda, tako da su se u pauzama između koncerata mogli čuti razni jezici, kao i razna glazba – pravi multikulturalni event, glazba koja ujedinjuje i razlike koje obogaćuju.
Po ulasku u klub, shvatila sam da se raspored sviranja bendova itekako ispremetao, no to nikome nije smetalo. Nažalost, većina posjetitelja je propustila prva dva nastupa pulskih snaga, Mad Face-a, te projekt Saleta iz Kud Idijota nazvan Saša 21. Najdugovječniji, ali i najomiljeniji pulski bend, Kud Idijoti, ovoga puta nisu nastupali, ali smo zato imali priliku nakon Saleta, u subotu nakratko vidjeti i pjevača Tustu u akciji na stageu s ANL-ovcima.
Ranije od predviđenog u petak su nastupili iščekivani i odlično primljeni Toy Dolls-i. Njihov zafrkantski i pitki punk zavladao je klubom i tresao ga gotovo sat i pol, uključujući i bis. Otkačeni trojac nastupio je, po običaju, sa sunčanim naočalama, jer kako rekoše i sami u intervjuu danom par dana ranije za “Glas Istre”, boje se suočavanja s publikom. Naočale su ipak do kraja koncerta pale jer publika u Puli je bila žestoka, ali i vrlo prijateljski nastrojena, kao i bend, koji se ubrzo nakon silaska s bine, pridružio fanovima u guranju na relaciji wc-šank, te prijateljskom čavrljanju na simpatičnom britanskom uz potpisivanje ulaznica i slikanje.
Njihov je nastup svakako bio nezaboravno zabavan, publika je bila oduševljena, a bend je dao sve od sebe da tako i ostane. Publika je pokazala da to cijeni, pa su na stage doletavale i šarene palestinke. Pokazali su da punkeri itekako mogu biti vrhunski glazbenici, tek toliko, nek se zna. Na vrhuncu koncerta na binu se popeo četvrti član benda, golema boca pive na napuhavanje, iz koje je ispaljen šareni vatromet papirića na publiku.
Dečki već imaju nerockerske godine, al kog bi to zaustavilo? Njih sigurno ne! Je da su turneju i album nazvali Our Last Tour?/Album?, al to je tek najava da neće svirati vječno, a kad će točno prestati, ne znaju ni sami. Pa, sad, bilo bi lijepo da nas prije toga posjete bar još jednom na svojoj drugoj možda posljednjoj turneji.
Nezgodnom igrom slučaja, najuspješniji hrvatski metal bend, Nailed, prebačeni su s petka na subotu, no ni tada nisu nastupili. Pulska publika možda nije na tome mnogo izgubila, jer će ih svakako imati prilike vidjeti u skorijoj budućnosti, no šteta je što strana ekipa nije imala priliku vidjeti i čuti bend koji je za naše prilike postigao golemi uspjeh.
Nakon Dolls-a, slijedili su Dubioza Kolektiv, bosanski bend koji sam prvi put gledala uživo, i koji mi se, moram priznati, jako svidio – bend ima i curu i dečka za mikrofonom, oboje su nabrijani, a glazba koju sviraju mix je svega i svačega, naći ćete tu i duba i reggea i žešćih hc riffova, sve skupa dovoljno da ekipu stiješnjenu u unutrašnjosti kluba dovede do usijanja i oduševljenog skandiranja. Šteta je samo što nisu uspjeli svirati vani, kako je bilo i predviđeno, nego je program ranije morao biti prebačen u sam klub. Vani je, naime, u tijeku bio potop, koji su svi prisutni uspješno preživjeli sklonivši se što bliže šanku.
Poslije Dubioze, stage su preuzeli dragi nam susjedi i prvi potpuno različiti bend od svih prije te večeri, Shanti Nilaya. Svojih su pola sata odradili vrlo korektno, no čini mi se, ne onoliko dobro koliko smo se u Zagrebu osvjedočili da mogu. Njihova je svirka bila dobrodošla promjena, dečki su se potrudili, no čuli smo ih i u jačim izdanjima. Blagi zaokret u vizualnoj pojavi benda priredio nam je pjevač u odijelu, dok se klavijaturist i dalje drži prepoznatljivog lateksa, s novim modnim dodatkom crnom kirurškom maskom na licu.
Nakon autorskih pjesama, za kraj su nas počastili najsvježijom obradom, Rammsteinovom Ohne Dich. Kakva pjesma, takva i obrada – dojmljiva i odlična za kraj nastupa.
Nakon stanke, uslijedili su Ashes You Leave, sedmeročlani doom metal bend iz Rijeke. Već nakon prvih pjesama, shvatila sam da, ako ste ih i vidjeli uživo i puno više puta od mene – to je i dalje premalo. Bend odlično funkcionira kao cjelina, i sva je sreća da imamo jedan takav bend koji i na prvi pogled brojem članova, a posebno kvalitetom glazbe, izlazi iz standardnih okvira žanra. Problem je jedino činila pozornica, koja je za ove tri cure i četiri dečka definitivno premala, te možda nedovoljno izraženi glas pjevačice Tamare. A taj glas zaista vrijedi čuti! Povremeno joj dečki uskaču kao back-vokali, što možda nije ništa radikalno novo, ali zvuči jako dobro. Također, veliki je plus ovog benda i cura koja svira električnu violinu, što uz klavijature, te standardne dvije gitare, bas i bubanj, daje veliko bogatstvo zvuka, kao što smo imali prilike čuti. AYL zvuče nježno, melankolično, ali vrlo profinjeno, stvaraju fenomenalne melodije, upotpunjene žešćim dionicama na gitari i muškim vokalom. Osobito lijepo i uhu ugodno iznenađenje bilo je par minuta jednostavne, gotovo vilinske glazbe na jednoj gitari koja je pratila divan Tamarin glas.
Sve u svemu, bend vrijedan pažnje i slušanja, pravi užitak za svakog tko cijeni ovakav tip glazbe. A da je veselo raspoloženje vladalo i za vrijeme ovakvog, mirnijeg nastupa, svjedoči i činjenica da je vaša izvjestiteljica, u apsolutnom duhu rock’n’rolla, uspjela biti zalivena pivom od glave do pete već na početku koncerta. Pa, drago mi je da su AYL nekog toliko uspjeli oduševiti! Jer mene jesu, iako baš nisam bila spremna žrtvovati pola litre pive u to ime.
Sljedećeg dana nas je vrijeme nešto više poslužilo, pa smo bili pošteđeni većih pljuskova. Gužva pred ulazom bila je nešto manja, no prevarila sam se kad sam pomislila da je i posjećenost manja, štoviše, oba je dana festivala klub bio pun. Prijetnja kišom oko 10 je sati natjerala i posljednje ljude u prostore kluba, no na sreću, kiše ipak nije bilo, pa smo u miru mogli pratiti nastup pulsko-vodnjanskog benda Popeye. Energični i žestoki po običaju, odradili su još jedan kvalitetan nastup u karijeri. Odsvirali su nam sve svoje pulskoj publici poznate i drage pjesme, te su nastup zaključili s najpoznatijom, zanimljivom posvetom rodnom gradu, Dignano che bella citta.
Uskoro su stage preuzele zvijezde večeri, Anti-Nowhere League. Ponovila se euforija u publici kao i večer prije s Dolls-ima, ako nije bila i veća. Oduševljeni fanovi su divljali ispod bine, ANL su, očito dobro rapoloženi, odradili svoj dio posla, a nakratko im se na bini pridružio i Tusta iz Kud Idijota. Zajedno su otpjevali svim nam dobro znanu pjesmu We Will Survive. Naravno, to je izazvalo još veće oduševljenje u publici koja je ionako već bila raspamećena od sreće. ANL su na raspolaganju imali nešto više od sata, nakon čega je program opet selio u unutrašnjost kluba, gdje se uskoro nastavio s ostalim bendovima sličnog glazbenog stila.
Oko jedan sat ujutro, na stage je stupila zagrebačka Phantasmagoria. Nastup je bio mnogo impresivniji od prošlogodišnjeg, no ne toliko zbog benda, koliko zbog publike i okolnosti. Prošle su godine svirali pred sam kraj tada trodnevnog festivala, te je klub već bio poluprazan, pa atmosfera ni nije mogla biti puno bolja no što je bila. Za razliku od prošlogodišnjeg, ovaj je nastup bio potpuniji, uz bolju podršku publike, te vrlo dobar, u njihovom već očekivanom stilu. No, priredili su nam i iznenađenja. Uz neke standardne svoje i tuđe stvari koje sviraju, među kojima je svakako i Djevojka od bronce, ovaj su put izostavili Gimme Gimme Gimme za koju smatram da im odlično leži, no počastili su nas jednom drugom obradom, koju je Tomi najavio riječima: “Ovu sigurno svi znate”. I znali su je svi. Bila je to jedna od najpoznatijih pjesama Ramones-a, Pet Semetery, ali u verziji bržoj od originala. Ipak se tu slavila 30-godišnjica postojanja punk-rocka, što nije moglo proći bez Ramones-a, čiji je Blitzkrieg Bop, također za kraj, obradio bend koji je nastupio prije Phantasmagorije. Ramones-i su se posebice prve večeri, neprestano vrtili u prostoru kod šanka.
Što s cd-a, što uživo, značajna imena punka bila su prisutna. A bili smo i mi, raznih glazbenih preferenci, odjevnih stilova i iz raznih zemalja. Svi zajedno, dostojno smo proslavili rođendan glazbenog pravca koji se u svojim tridesetima čini tek nešto malo stariji, ali jednako buntovan i nabrijan kao i u ranim danima.

Izvještaj: Sara Profeta