EXIT FESTIVAL, Petrovaradinska tvrđava, Novi Sad, Srbija, 06.-09.07.2006.

Najveći glazbeni festival u jugoistočnoj Europi, šesti po redu EXIT festival neslužbeno je ove godine na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu ugostio oko 150.000 posjetitelja (mada se konačne brojke vrte oko čak 250.000), mahom mladih ljudi iz europskih zemalja željnih dobre glazbe, zabave i specifičnog balkanskog ozračja, dok je prema podacima organizatora, veliki odjek bio i među okolnim zemljama.

Prvi EXIT je trajao 100 dana, bio je lociran na mjestu današnjeg EXIT Kampa i na tadašnje dvije bine nosio izrazitu društvenu dimenziju ukorporiranu u studentske proteste, istovremeno predstavljajući izvor za stvaranje metafizičke države State of Exit u unikatnom ambijentu dragulja Novog Sada – Petrovaradinskoj tvrđavi kraj Dunava, unutar koje se fest održava od 2001. i čiji zidovi i energija štite njegovu duhovnu omladinsku tvorevinu.

Tvrđava je građena od 1692. do 1780. i unutar nje se nalaze Akademija umjetnosti, Muzej grada Novog Sada, Istorijski arhiv, mnogobrojni ateljei, kao i katakombe ispod čitave građevine, no svi ti sadržaji ipak rado prepuštaju svu pažnju EXIT-u za vrijeme njegovog trajanja. Pored specifičnog smještaja ovog centralnog događaja tijekom srpnja u Srbiji (i van njenih granica), Tvrđava nudi i vrhunsku akustiku jer omogućava da se zvukovi s različitih stageova ne miješaju, iako su isti raspoređeni jako blizu jedni drugih.

Glazbeni događaj koji je iznikao kao umjetnički lijek protiv otrovnog Miloševićevog režima je odavno prerastao svoje jake revolucionarne okvire i uz svoj party-uz-savjest element i ove godine ponudio teatar, film, performanse i naravno, najveći razlog razvoja EXIT fenomena – killer line-up podijeljen na preko 25 stageova raspoređenih na tri dijela tvrđave – gornji, srednji i donji grad.

TAKE ME OUT TO….EXIT!!!

2006 je svakako bila blistava u EXIT-ovoj povijesti – dokaz da je festival itekako naučio od svog “velikog brata”, Sziget festivala u Mađarskoj.

Prvi dan je istinski započeo totalnom euforijom na Main stageu s nastupom Cardigansa, iako više zbog činjenice da počinje još jedno EXIT izdanje, što opet svakako nije umanjilo kvalitetu nastupa Šveđana i slatke Nine Person kojima je ovo (kao i mnogim drugim izvođačima) bio prvi put u Srbiji i okolnim zemljama, pa su ostali ugodno iznenađeni fantastičnim prijemom exitovaca. Pored svojih prekaljenih “Lovefool”, “Erase/Rewind”, “My Favourite Game” itd., u svom live opusu dodali su i singleove s prošlogodišnjeg izdanja “Super Extra Gravity”, od kojih je “I Need Some Fine Wine, And You…You Need to Be Nicer” djelovala posebno dražesno u predvečernjem ozračju, dok se Nina stalno smješkala publici i s ostatkom banda održavala zadovoljavaći kontakt s njom. Headlineri večeri su bili britanski Franz Ferdinand, koji su od prošlogodišnjeg Szigeta definitivno usavršili već fantastičan live nastup, uključivši i desetominutni drum performance bubnjara Paula Thomsona i basiste Roberta Hardyja, koji je okrenuvši leđa publici istovremeno razvaljivao bubnjeve i šarmirao ženski dio publike, posebno onaj kod ogromnih projektora sa obje strane bine;)… Hitovi su se izmjenjivali, “Take Me Out”, “Michael”, “Matinee”, “This Fire” koja već tradicionalno obilježava kraj seta, a između navedenih svoje mjesto su našle i izvrsno prihvaćeni singleovi s drugog albuma “You Could Have It So Much Better…”, nostalgična rockabilly “Walk Away”, vesela himna “Do You Want To” i najnoviji “The Fallen”, pored ostalih vrhunaca na ovom više nego izvrsnom uratku kojim su svakako premostili ‘prokletstvo drugog albuma’. I sami Ferdinandi su bili oduševljeni nastupom i EXIT-om (što su objavili odmah dan kasnije na službenom blogu), te su  negdje oko pola sata iza ponoći prepustili binu legendama The Cult. Prema procjenama organizatora, oko 30.000 ljudi je te noći uživalo u nastupima na Main Stageu, i slobodno se može reći da su Franz i The Cult uzeli najveći dio kolača tj. fanova. Uvodni riff za pjesmu “Lil’ Devil” otvara setlistu, sastavljenu od svih Cult hitova, od “Wild Flower”, “Witch”, “Rain”, “Spiritwalker”, Astbury pjeva i više nego dobro, a njegov poznati animozitet s gitaristom Ianom Duffyjem je očigledno bar tu noć bio razlog akustičnoj “Eddie (Ciao Baby)” koju su prigrlili ako ne svi, onda barem vjerni fanovi. Još nekoliko kultnih pjesama kojim Astbury i ekipa daju svoju karakterističan dark-rock AC/DC vibru, koju nisu izgubili unatoč privremenom raspadu banda (okupili su se ponovno 1. ožujka u San Franciscu, nakon izdanja šesterostrukog boks-seta), zatim bis sa “She Sells Sanctuary” i they’re done for the night. I više nego zadovoljavajući gig banda koji je u svoje vrijeme bio nemjerljivo popularan na ovim prostorima.

Nakon Maina, šeta se po ostatku EXIT-a, provjeravaju manji, intimniji stageovi (nakratko sam skoknula na Suzanne Vega na Fusion pozornici između nastupa Cardigansa i Franza), checkira se prašenje na Metal Hammeru, no od svega toga je najzanimljivije zadovoljno se prepustiti masi mladih ljudi koji iz sebe izvlače ono najluđe i gdje normalni uvjeti života ne postoje, jer bi vjerovatno svi posjetitelji proglasili ludim onog tko odlaze s Tvrđave prije zore. Uostalom, šetnja kraj Dunava ionako je najljepša rano ujutroJ

Poslijepodnevna struja ljudi preko Varadinskog mosta označila je i drugi dan EXIT-a, koji je bio posvećen nastupima na Metal Hammer stageu, poglavito najavljenom Jam sessionu Maxa Cavalere i Dannyja Lilkera. Uz domaće snage, Koleta i Jekija iz srpskog banda Rapid Force, nekad vodeća glava Sepulture (zli jezici bi rekli i jedina) i poznati gitarist Lilker (Antrax, Nuclear Assault…) su razularenoj publici tu noć istinski stiješnjenoj u kamenom prolazu gdje se smjestila MH pozornica, pružili zaista nezaboravan miks obrada SOD-a, Suicidal Tendencies, Death, Celtic Frost, kao i starih himni najboljeg perioda Sepulture, a stari prijatelj Srbije Max je svoju kombinaciju potpune opuštenosti, oduševljenja i klasičnog bijesnog vokala s glatkoćom prenio na sve prisutne. Prije njih srpskoj publici su se predstavili i hrvatski Father, uz iznimno profesionalno odrađen nastup, a zatim i novosadski Annathema, čiji frontman svojim izgledom neodoljivo podsjeća na ‘tipičnog’ rockera Skandinavca (aka mršav, blijede puti, duga plava kosa), dok se za Alogiu može reći da stvarno nisu imali sreće, pošto im je nakon već isprekidanog nastupa na zadnjoj pjesmi nestala struja(toliko o organizaciji). Popodnevno/večernje druženje s Pinkyjem iz Fathera nastavilo se i kasnije s ostalim članovima banda, koje smo onda do jutra sretali svuda po Tvrđavi (svijet je mali!), u pauzama između nastupa gledao se Morrissey s live-feeda na Main bini, a dan je službeno završen iznenađenjem za sve ljubitelje latino zvuka na istoimenom stageu, jer su se izvjestiteljica i ekipa tamo uputili na old skool headbanging! Odbrojavanje na španjolskom jednog od izvođača se iznenađujuće dobro uklopilo s istovremenim (našim, ne izvođačevim) luđačkim mahanjem glave.

Treći dan iliti dan D, je bio dragulj u ovogodišnjoj ponudi EXIT-a. Main Stage je pravio presedan u vlastitoj povijesti, povijesti ovog festivala i čitave Srbije. No, krenimo redom. Ovaj dan smo krenuli nešto ranije na Tvrđavu zbog očekivanog velike posjećenosti fanova HIM-a, no ni sami nismo očekivali toliku gužvu (pogotovo zbog činjenice da je sunce pržilo na nekih predivnih 38 stupnjeva, a sva moguća šminka se topila niz lice)! Naime, već prije otvaranju kapije stotinjak njih je čekalo ulaz, a kad smo sami došli pred ulaz i nakon 10-minuta pred glavni stage, dočekalo nas je nekoliko dupke popunjenih redova ispred same bine. Umjesto da sjednemo i plačemo, pokušali smo se probiti što bliže ogradi, te smo do željno očekivanog nastupa švedskog banda Deathstars bili u ponešto zadovoljavajućem drugom redu. Prije njih su nastupili splitski TBF, što je pomalo začudno s tim što se glazbeni izričaj ove grupe razlikuje 180 stupnjeva od ostatka line-upa te večeri, no to ćemo dakako pripisati nedovoljnoj promišljenosti organizatora. Totalno nezainteresirana publika, sva u crnom, je u istom raspoloženju dočekala i otpratile Splićane koji su, ipak se mora priznati, uradili solidan nastup. Uštimavanju instrumenata prije giga roadiejima se pridružio i bubnjar Bone W Machine, što kod nikog drugog ondje nije izazvalo salve oduševljenja osim u našem taboru, koje naravno nisu prošle nezamijećene od njegove strane;), a nešto kasnije mu se pridružio i Nightmare Industries (gitara i klavijature), dok se na bini vršio detaljan sound & lightcheck.

DeathstarsExit_06Negdje oko 17:45 ogromni projektori su konačno zabljesnuli s Deathstars licima, a na scenu su izletjeli kao vragom gonjeni Šveđani i pružili uistinu nezaboravan show! Iako sam bila u prilično hipnotiziranom stanju oduševljenja, ako se ne varam počeli su s “Tongues”, uvodnom numerom s aktuelnog albuma “Termination Bliss”, zatim elegantno miješali setlistu – “Synthetic Generation”, “Damn Me” s prošlog albuma i žestokim pjesmama s drugog, poput “Blitzkrieg Boom” ” Death in Vogue”, furiozne predzadnje “Play God”, a sveukupan izvrstan dojam nije pokvarila ni kiša tokom nastupa, koja je kao u inat dijametralno jačala u skladu s gubljenjem gornjeg dijela odjeće pjevača Whiplashera. Tko ih je na početku koncerta ocijenio kao skandinavsku kombinaciju Rammsteina i Marilyn Mansona nije bio u potpunosti u pravu, jer su Deathstarsi te večeri ponudili mnogo više publici koja se od apatije na početku transformirala u rulju koja traži još! Ili kao što je šeretski nadodao sam pjevač: “We are Deathstars, and you are all our slaves!” Zadnja odsvirana pjesma, single “Cyanide” je bila popraćena ovacijama, a Whiplasher je, ponesen ekstazom nadodao vruć nastup između gitarista Skinnyja i pridošlice u band Cata, što definitivno nije bilo teško gledati. Band je u nastup uložio svaki dijelić energije (pogotovu pjevač, za kojeg smo kasnije doznali od jednog od organizatora da je bio bolestan i trebao primati infuziju prije nastupa), pa je tako dokazao da želja za dokazivanjem novoj publici nikad ne može biti podcijenjena u smislu kvalitete nastupa uživo.

Nakon Deathstarsa, izvjestiteljica se jedva izvukla iz mase koja je prijetila stopostotnom zgnječenju, i uputila se pred backstage na nadasve ugodan razgovor s članovima banda, kojima je, ako nastave ovim putem, osigurana blistava glazbena budućnost.

HIM su s druge strane glavne pozornice pred oko 45.000 fanova odsvirali razočaravajući set, poglavito ako se uzme u obzir totalni nedostatak komunikacije s publikom, pa skoro i između samih članova grupe koji su očito došli tu da ugrabe pare i odu. Bode u oči razlika između ovog HIM-a sad, i onog koji je 2001. nastupio u zagrebačkom Domu sportova, a sami članovi su se sad nakon jedva sat vremena odsvirane svirke, pokupili s bine bez bisa i odjurili negdje u hotel, bez ikakvog kontakta s fanovima (što su izričito i tražili od organizatora). Netko tko ih je čekao tolike godine, a to je većina tamošnjih fanova, jedva da je imao biti razloga zadovoljan.

Na sreću, iako je šarmantni seksi fucker Billy jako težak po pitanju zahtjeva EXIT-ovim organizatorima, njegov nastup se može ubrojati u najbolje u čitavoj povijesti festivala! Počevši negdje oko 23 sata, skoro punih dva sata je ovaj legendarni Englez uveseljavao more fanova ispred Main stagea, uz nemalu pomoć majstora gitare Stevea Stevensa, pa su se redom smjenjivali hitovi koji su obilježili čitave dvije glazbene decenije , pa čak i današnje vrijeme kada Billy više nije toliko aktivan (međutim, objavio je album prošle godine).. “Rebel Yell”, “Cradle Of Love”, “White Wedding”, pa i obrada Doorsa “L.A. Woman” koju je Billy u čast svim Novosađankama prekrstio u “NS Woman”, deranje košulje, sviranje zubima, padanje na koljena…sve je to obilježilo nadasve energičan nastup pravog rock idola. Nije začudo onda da se se sve moguće srbijanske novine raspisale o tome kako je “Jedan je Billy Ajdol”.

Dan prepun predinfarktnih raspoloženja je završio daleko ujutro idućeg, zadnjeg dana EXIT-a, na čijim su se vijugavim festivalskim ulicama odavno moglo čuti “da bar traje još koji dan!”

Portugalski Moonspell je bio glavna poslastica na Metal Hammeru, koji su oduševljenu publiku prvo počastili s nekoliko pjesama s novog albuma a zatim prešli put preko bogate diskografske karijere, od “Opiuma” i “Full Moon Madness” s “Irreligious”, s “Wolfhearta” “Almu Mater”, “Vampiriu” s “Moonspella” itd., a nekoliko su pjesama započeli posvećivanjem srpskoj publici, pa se čak razdraganom pjevaču otelo i spontani izraz oduševljenja “This is for you serbian vampires!” dok je pun mjesec prikladno obasjavao Tvrđavu i njene stanovnike, a završni 10-minutni vatromet zadivio i izvođače i publiku na svim pozornicama. Nakon toga smo požurili naći dobro mjesto za nastup Newyorških Scissor Sisters, koji su apsolutno zavladali Mainom te noći svojim lepršavim glitter-gay zvukom, namjerno se poigravajući sa stereotipima vezanim za populaciju homoseksualaca (usput rečeno, ime banda je ujedno i sinonim za lezbijke). Što bi onda publika trebala misliti kad im pjevač Jake Shears razdrljene košulje i nadasve poletnog koraka poručuje “We are Scissor Sisters, and so are you!” – baš ništa, osim nabacivanja osmijeha na lice i plesa (kako bi se reklo u Srbiji, ‘đuskanja’) u začuđujuće ugodnoj dance atmosferi bez gužve ispred bine. Pored hitova s prethodnog istoimenog albuma, Scissorsi su odsvirali izvrsno primljen dio repertoara s novog albuma “Ta-Dah”, uz nevjerovatan fluid između banda i publike, poglavito glavnih vokala Jakea i Anne, pa tako Jake prpošno negdje na sredini nastupa izjavljuje “Enough of this doom and gloom shit, let’s move on to something happier!”, dok je Anna pri kraju nastupa jednostavno ‘morala’ izraziti svoju oduševljenost srpskim muškarcima, što je dakako sve podizalo euforiju raspoložene mase! Svoju jedinstvenu kombinaciju disko zvuka i maškarade Boy Georgea, rane ere Davida Bowieja i poigravanja sa seksom u stilu Frankie Goes To Hollywood, Scissor Sisters su prikladno završili neobičnom čestitkom – naime, uz desetine hiljada ljubitelja sinth melodija otpjevali su rođendandsku “Happy Birthday” Neilu Tennantu, polovici Pet Shop Boysa, koji su nastupali netom prije njih. Očigledno dobro raspoložen Neil se u toku gromoglasnog čestitanja pridružio Newyorčanima na pozornici i zahvalio exitovcima, a bis Sistersa nije bio ni manje ni više nego pravi karneval! Žene, klaunovi i space-kreature na štulama koje kao da su avionom prevezene iz Rio de Janeira plesali su zajedno s članovima banda, a nakon nastupa posjetitelji su ih hvatali po EXIT-u zbog jedinstvenog fotografisanja – između nogu tj. štula.

S pomalo tužnim okusom u ustima oprostili smo se od ovogodišnjeg Main stagea, a negdje oko 7 ujutro i od samog EXIT-a, lutajući do jutra između MTV, Fusion, Latino i drugih stageova koji su se razmilili po kaldrmi ‘ulica’, raznovrsnih kostima ravera koji su tek odlazili na Dance arenu, tv-ekipa, metalaca s Hammer stagea… gromoglasno odjekivanje s Petrovaradinske tvrđave je zamuknulo oko 10 ujutro, kad smo već bili na putu kući, a osjećaj kojeg je ovogodišnje izdanje EXIT-a ostavilo, ili bolje rečeno odluka, je ona ponovnog posjeta.J

Izvještaj: Ilhana Škrgić

Foto: Ilhana Škrgić, www.exitfest.org