Nakon što sam mjesecima buljila u reklamu za ovaj festival s trenutno najboljom postavom bendova od svih austrijskih festivala, napokon je došao i taj dugoočekivani vikend. Nažalost, vrijeme cijelog tjedna nije ni u kom slučaju bilo festivalsko, a taj famozni četvrtak, 09.06., prvi dan festivala bilo je najgore od cijelog tjedna. Kiša je lijevala u potocima, bilo je hladno kao da smo na kraju jeseni, a ne na početku ljeta, mračno – općenito sav neki tmurni dan. No Audioslave i Sytem Of A Down kao headlineri prve večeri ne propuštaju se ni pod koju cijenu pa smo se tako i mi polako zaputili vlakom prema Nickelsdorfu.

Samim izlaskom iz vlaka, moje marte bivaju pozdravljene od fenomenalne količine blata, a iduća dobra vijest je bila da zbog vremena ne voze shuttle busevi do festivalskog područja te smo morali pljunuti 15 eura taksistu za petominutnu voznju. Ma sjajno! Na svu sreću izlazimo točno kod press kase gdje smo odmah dobili svoje press/VIP propusnice, nakon čega je uslijedilo gacanje po kaljuži do stagea na kojem su, na sreću, upravo završavali Wir Sind Helden, MTV-ovski producirani i hvaljeni band njemačkog novog vala – čista katastrofa, ali to je samo subjektivno mišljenje. Nakon neke 45- minutne pauze na stage izlazi sigurno jedan od najboljih bandova današnjice, što će reći članovi Rage Against The Machine pojačani nekadašnjim pjevačem Soundgardena, Chris Cornellom, svi zajedno naravno kao Audioslave. Počevši ravno u glavu sa “Set It Off” s albuma prvijenca, Audioslave su se zaista potrudili pokazati što znači pravi All Stars band. Chris Cornell je definitivno najbolji pjevač na alternativnoj sceni današnjice, činjenica koja je poznata jos od vremena Soundgardena, a gitarističko umijeće Tom Morella ne treba ni naglašavati. Odsvirali su više manje sve najbolje stvari sa svog prvog albuma (“Cochise”, “Like A Stone”, “Show Me How To Live”, “Gasoline”, itd.), ubacili su i novi singl “Your Time Has Come”, a i iznenađenje u obliku “Spoonman” i “Black Hole Sun” od Soungardena što je izazvalo urlike oduševljenja od mokre i blatne publike, koja je jos više podivljala na ono što je slijedilo – instrumental “Bulls On Parade”, “Sleep Now In Fire” i “Killing In The Name Of..”- naravno hitovi RATM. Za vrijeme “Killing In The Name” publici ni kiša ni blato očito nisu predstavljali nikakvu prepreku za divljanje te se može reći da je atmosfera stvarno bila odlična unatoč svim nepogodama.

Nakon jedva polusatne pauze na stage izlaze dugoočekivane zvijezde večeri, System Of A Down. S besprijekornim zvukom, činili su se malo umorni jer je komunikacija s publikom gotovo u potpunosti izostala, kao i neki spektakularni prateći performance. No, to i tako nije toliko važno jer System Of A Down su isporučili gotovo trideset pjesama besprijekorno odsviranih, a tim stvarima nije manjkalo ni energije ni melodije ni čistoce zvuka, tako da je sve ono što bi po pravilu trebalo ići uz nastup ispalo skoro nevažno. Publika je očito bila umorna od nevremena koje nije posustajalo, kišilo je i dalje bez prestanka, jer je također izostalo neko preveliko divljanje. Najveću reakciju izazvale su stvari s njihovog predzadnjeg albuma “Toxicity”- po mom mišljenju i najboljeg – “Aerials”, “Chop Suey” kao i naslovna “Toxicity”. Nakon “Suite Pee” slijedila je jos i “Sugar” s kojom su se oprostili od publike na Nova Rock. U svakom slučaju jedan od boljih koncerata, što se muzike tiče na ovom festivalu. Pokisli i mrtvi umorni uputili smo se prema stajalištu shuttle busa za Beč jer smo se zbog vlastitih glazbenih obaveza morali svake noći vracati u Bec. Shuttle bus se ispostavio fiktivnim tako da smo jos jednom platili taxi do kolodvora i čekali vlak do sitnih sati, tj. do 4 ujutro.

U petak je zasjalo sunce te se odmah popravilo i naše raspoloženje dok smo se nalazili u vlaku za Nova Rock. Na svu sreću, stigavši tamo, otkrili smo da shuttle busevi ipak nisu fiktivni nego da jučer zbog nevremena nisu vozili. Uštedjevši na novcima za taxi, ugodno iznenađenje je bila i slama kojom su organizatori posuli cijelo festivalsko područje tako da od blata više nije bilo ni traga. Treće ugodno iznenadenje je bio štand s Metom iliti medenim vinom, posebnom delikatesom s područja Austrije i Njemačke, koje se služilo toplo i hladno, a s obzirom da je temperatura bila nekih bijednih 18 stupnjeva, topli Met je bio i više nego dobrodošao.

Naša ekipa je uletila taman kad su negdje oko 19 h počeli svirati Weezer. Njihov simpatični američki srednjoškolski alter rock nas je sve natjerao na cupkanje i poskakivanje, ali svaka čast Weezer, mi smo svi nestrpljivo čekali God Of Fuck ili prevedeno na razumljivi jezik Marilyn Mansona. Dotični se uprizorio na stageu oko 21:30 na štulama i naravno sa svim svojim pratećim teatrom. Priznanje za koncert slijedi odmah – Manson je stvarno pravi showman, koncert je bio odličan, također s odličnim zvukom. Otvorivši koncert s “The Fight Song”, dalje su se samo redali hitovi – “The Nobodies”, “Disposable Teens”, “Mobscene”, “The Dope Show”, “Tourniquet” (yeah!!), “Beautiful People”, kao i neizostavne obrade “Sweet Dreams”, “Tainted Love” i “Personal Jesus”. Uglavnom, ekipa Venie je skakala kao luda, što zbog hladnoće, što zbog dobrih stvari. Iako mi je žao što nisam čula jos ponešto s “Mechanical Animals”, stvarno nema ničega što bi se moglo zamjeriti nastupu Marilyn Mansona. Stage show je bio festivalska verzija njegovih solo koncerata, znači nešto skromniji nego inače, ali svejedno spektakularan u odnosu na druge bandove koji su nastupili, osim Prodigy naravno, ali na to ću se vratiti kasnije.

Die Aerzte su bili posljednji band za petak, i njihov koncert mozemo nazvati svojevrsnim Nova Rock special edition maratonom jer su svirali ni manje ni vise nego puna 3 sata. Njihov ironični punk s njemačkim tekstovima nama je bio i više nego dobrodošao jer smo svi počeli luđacki skakati pošto nam je to bio jedini način da se malo ugrijemo. Nakon Die Aerzte uputili smo se tražiti shuttle bus što nam je i uspjelo te smo se nešto malo manje umorni i nešto više pijani opet zaputili prema Beču.

Nakon na jedvite jade odrađenih proba u subotu (kao posljedica svih cigareta i alkohola), imala sam tu sreću da baš samo ja zakasnim na vlak zbog taksiste koji “jako dobro” poznaje Beč. Na rubu živaca nekako sam se uspjela povesti drugim vlakom do susjednog sela u Burgenlandu, vožnju mi kondukter nije naplatio (hehe), tamo sam ustopala neke mladiće koji su išli na festival te sam također besplatno stigla na treći dan Nova Rock taman kad su počinjali Soulfly. Kako sam uvijek više voljela Sepulturu, nisam pala u trans od sreće što vidim Soulfly, ali koncert je unatoč mojoj skeptičnosti bio jako dobar, posebno me oduševilo što sam čula “Bleed” i Sepulturinu “Roots, Bloody Roots”. Posebno iznenađenje na koncertu Soulfly bio je član srpskog banda Eyesburn, Kojot, koji je gostovao u jednoj pjesmi (nažalost zaboravila sam ime) kao trombonist i guest vokal.

Nakon Soulfly slijedila je polusatna pauza kako bi se pripremio stage za Nightwish, što je izazvalo i gomilanje publike u redovima što bližim stageu. Nakon kratkog intra za vrijeme kojeg su se pojavili svi članovi banda, s uvodnim taktovima “Dark Chest Of Wonders” izlazi i Tarja. Opet je koncert bio besprijekoran glede zvuka, Tarja je svoje dionice otpjevala besprijekorno, a i svi članovi banda su glazbeno sve dobro odradili, osim basiste u ulozi muškog vokala (neka se ostavi toga). Odsviravši sve hitove publici drage, “Nemo”, “Ever Dream”, “She’s My Sin”, “Sacrament Of Wilderness”, “The Siren”, “End Of All Hope”, Nightwish su pokazali kako su se razvili u pravi stadionski rock act za mase – sa svim pretjeranim i neuvjerljivim razbacivanjem na stageu (još uvijek se čini kako ne znaju kako bi se kretali na tako velikoj pozornici) i Tarjom koja se presvlači pet puta u sat vremena. Tuomas na klavijaturama je jedini član banda na kojem se vidi kako zaista uživa u tome što svira jer nekako najuvjerljivije djeluje. No, Nightwish je brzo pao u zaborav jer smo svi znali što slijedi nakon njih – The Prodigy!!! Nakon sjajnog nastupa prije dva tjedna na Aerodrome festivalu, svi smo se nagurali u prve redove kako bi se sto bolje uživili i rasplesali. Uobičajena pauza od sat vremena u kojoj se pripremao stage nekako je brzo prošla te se ubrzo začuo “Wake Up Call” intro, za vrijeme kojeg su se pojavili Liam Howlett i Kieron Pepper. Nakon toga slijedi gitaristički uvod s “Their Law” kad na stage izlijeće Rob Holliday i napokon najviše dozivani Keith Flint i Maxim. Set lista je bila ista kao na Aerodromu, znači još i “Wake Up”, “Breathe”, “Back To School”, “Warning”, “Spitfire”, “Mindfields”, “Poison”, “Firestarter” i naravno “Smack My Bitch Up”. Zvuk je bio malo lošiji doduše nego na Aerodromu, ali je atmosfera bila jednako luda. Kad niste vidjeli Keith Flinta na stageu to je značilo da je negdje u publici ili na ogradi ili nešto slično. A publika je nakon svih metal koncerata tog dana bila zaista luda, rasplesana i divlja, što je samo doprinijelo sjajnoj atmosferi. Stvarno savršen kraj festivala što se nas ticalo, jer s obzirom na obaveze nismo mogli doći i posljednji dan, u nedjelju kad su svirali Green Day i Milencolin, nego smo samo dobili feedback da su oba banda rasturila.

Nadam se da će biti Nova Rock i iduće godine jer je ovaj festival definitivno potukao festivalsku konkurenciju u Austriji, što po broju posjetitelja, što po postavi bandova, a o gotovo besprijekornoj organizaciji da i ne pričamo. Naravno, festival ovakvih razmjera je vrlo teško uopce pustiti u život tako da cemo i te male propuste jednostavno zaboraviti.

Izvještaj: Mina