Čini se da se brojem ljetnih festivala Austrija ove godine definitivno odlučila približiti Njemačkoj. Između mnoštva događanja koja su ili će tek obilježiti ovogodišnju austrijsku festivalsku sezonu ne smije se izostaviti ni po prvi puta održan Carpe Noctem festival.
Kada sam se nakon nekoliko različitih kalkulacija vezanih uz dolazak i odlazak s festivala koji se održao u poznatoj Zipfer Zone Wiesen u Burgenlandu napokon našla na festivalskom tlu prvo što nas je sve i više nego neugodno iznenadilo bilo je vrijeme. U petak je, prvog festivalskog dana, kiša gotovo neprestano lijevala kao iz kabla a temperature su nas hladile na, u tim uvjetima, prilično neugodnih 10-11 celzijevaca. Među neugodna iznenađenja svakako moram uvrstiti i više nego zamjetne organizacijske propuste. Jer, do sada se nisam susrela sa situacijom u kojoj akreditirani novinari prilikom preuzimanja akreditacije ne dobiju istu nego ulaznicu za koncert i foto pass. No dobro, pravila su takva i svi su ih novinari prihvatili, iako nevoljko. Slijedi još jedno neugodno ali ipak očekivano iznenađenje – vrlo malo ljudi samog festivalskog organizacijskog teama (a ovdje isključujem osiguranje ispred pozornice ili VIP prostora) govori engleski tako da sam se svojski namučila i našetala s jednog kraja na drugi legendarnog wiesenskog koncertnog šatora kako bih u dogovoreno vrijeme stigla na intervju sa Lacrimas Profundere a ni kada sam se napokon našla u backstageu prvih nekoliko minuta nije nam preostalo ništa drugo nego se međusobno gledati i sporazumijevati svim poznatim načinima komunikacije, ne zato što momci iz benda razumiju engleski po prilici koliko ja njemački, nego zato što na Wiesenu ne postoji press prostor gdje biste mogli razgovarati i pritom se međusobno čuti ili razumijeti dok istovremeno neki od bendova nastupa pred wiesenskom publikom. No, usredotčcimo se rađe na glazbu jer zbog nje smo i bili ondje.
Prvi bend koji je u petak izašao na pozornicu bio je domaći Floodland. Iako sam prvo pomislila kako većina publike nije još pristigla pod festivalski šator zbog lošeg vremena ta je misao ubrzo pala u vodu. Floodland iako imaju mnogo potencijala po mom ga sudu ne iskorištavaju na adekvatan način što rezulitra brojem od kojih 20-ak do 30-ak ljudi ispred pozornice i ostatkom svuda okolo. Nakon Floodland izlaze Lacrimas Profundere. Već nakon prve pjesme koju su odsvirali osjetio se znatni dotok publike pred pozornicu što nikoga nije trebalo iznenaditi s obzirom da su Nijemci i ovoga puta (a meni je bio drugi puta da ih gledam uživo) pokazali koliko su kvalitetan bend uživo koncentrirajući se i ovaj put uglavnom na pjesme s posljednja dva albuma među kojima su prednjačile najpoznatije “Sarah Lou” ili “Amber Girl”. Odlična mješavina doom metala i Gothic Rocka na kraju je izmamila dug pljesak okupljenih i dodatno zagrijala atmosferu za apsolutno fantastične Apotygmu Berzerk koji su nastupili nakon Lacrimas Profundere. Pa iako biste nakon što u prvi tren bacite pogled na vokalista benda pomislili da pred vama stoji Brian Molko (Placebo) glavom i bradom jasno vam je da svjedočite nastupu jedne u potpunosti drugačije priče koja je nesumnjivo ostavila jedan on najvidljivijih pečata što se tiče ovog festivala. 30-ak minuta nakon Apoptygme Berzerk na pozornicu su izašli The 69 Eyes. Pa iako sam ovaj bend vidjela na pozornici većine festivala koje su odsvirali u našem susjedstvu kao i koncerata u sklopu posljednje dvije turneje pomalo me iznanadio broj ljudi koji se nagurao u prve redove ne bi li čuo i vidio trenutno, čini se, jednu od najvećih eurposkih Gothic rock atrakcija. Svoj tradicionalno odlični i insprirani nastup finska je petorka ovoga puta zacinila i za publiku u ovom dijelu Europe malim iznenadenjem, pjesmom “Wrap Troubles In Dreams” sa istoimenog albuma dok su svoj jednostatni nastup zaokružili legendarnom “Brandon Lee”. Subway To Sally koji su nastupili nakon The 69 Eyes nažalost nisam vidjela ali u šator sam se vratila na vrijeme da vidim jedan od najgenijalnijih bendova koje sam do danas imala prilike gledati uživo �Lacrimosu. Besprijekorna karizma Tila Wolffa i cjelokupna gotovo savršena live izvedba cijelog benda u sekundi je okupljene ispred pozornice bacila u trans. Lacrimosa je, kao i većina bendova, svoj nastup koncentrirala na zadnji album naprosto oduševši blagom savršenošću i jednostavnošću svojih izvedbi dok je najupečatljivija od svih pjesama meni osobno bila “Letzte Ausfahrt: Leben” sa spomenutog albuma “Lichtgestalt”. Prvu večer zakljucili su najpoznatiji svjetski čelisti Apocalyptica naprosto oduševivši pjesmama “Life Burns!”, “Quutamo” ili “Somewhere Around Nothing”.
Drugi festivalski dan, subota, dočekao nas je u podjednako kišovitom raspoloženju kao i prethodni i s još jednim neugodnim iznenađenjem koje me dočekalo na pultu na kojem se preuzimaju press akreditacije. Naime, bili smo akreditirani samo za prvi dan (??) i na kraju mi nije preostalo ništa drugo nego izbrojati izvjesnu svotu eura i ući na festival. Drugi i ujedno posljednji dan festivala koji ce do sljedećeg ljeta, nadam se, prebolijeti dječje bolesti i iskristalizirati se u jedan od boljih europskih otvorili su dobro nam znani Autumn Clan. Bučni fan-base i znane nam pjesme poput “New Gothicism”, “6.66 p.m” ili “Let The Darknes In” ubrzo su podigle naše raspoloženje. Autumn Clan na pozornici su zamijenili Leaves’ Eyes odsviravši većinu materijala sa posljednjeg albuma “Vinland Saga” i iako me njihov nastup nije pretjerano impresionirao ne može im se osporiti energičnost koja je Austrijance nagurala u prve redove. Slijede Covenant. Švedski electro-pop pioniri vrlo su brzo rasplesali poklonike svoje glazbe predstaviviši i ponešto pjesama sa nadolazećeg albuma a vrhunac njihova nastupa definitivno je bio trenutak kada se vokalist Eskil našao iznad prvog reda publike na iznenađenje ne samo preostalog dvojca na pozornici nego i securityja podno iste. Slijede odlični Project Pitchfork i presjek albuma “Kaskade”. Jednostavan a ipak vrlo inspriran i predan nastup i glasna podrška iz prvog reda učinili su njihovih sat vremena jednim od upečatljivijih na festivalu. Project Pitchfork zamijenila su braća Cavanagh tj. Anathema. Nakon zagrebačkog koncerta bila mi je ovo druga prilika vidjeti ovaj bend na pozornici. Dojmovi koje sam ponijela sa njihova nastupa identični su onima sa zagrebačkog koncerta i Anathema je u mojim očima ostala jedan od najboljih bendova koje možete poželjeti vidjeti na pozornici. Iako su i Vincentu i Jamieu pucale žice na gitarama, i iako su im kako su se potužili, na aerodromu oštetili klavijature ništa ih nije moglo zaustaviti da pjesmama “Fragile”, “One Last Goodbye” ili “Flying” sa posljednjeg albuma “A Natural Disaster” oduševe okupljenu publiku. Posljednja dva benda koja su nastupila na ovogodišnjem Carpe Noctem festivalu bili su In Extremo čiji me nastup oduševio jedino time što je glazba koju su odsvirali bila i više nego pogodna za skakutanje i zagrijavanje promrzlih prstiju na nogama te Within Temptation koji me ni inače ničime ne impresioniraju pa sam pogledala samo početak nastupa te odala Sharon priznanje za, eto po mom mišljenju, možda pomalo pretjeran scenski nastup.
Sve u svemu, jasno je da jedan ovakav festival hrvatski fanovi mogu samo priželjkivati unutar granica svoje zemlje stoga ću oprostiti sve organizacijske propuste koji su se mogli zaobići i dati svoju glas za Carpe Noctem i sljedeće godine.

Izvještaj: Ivana Sataić – Ivy