Iako mnogo manja površinom i populacijom, Austrija je posljednjih godina ozbiljno počela konkurirati Njemačkoj po festivalskoj ponudi. Aerodrome festival je bio prvi u nizu od gomile festivala koja nas očekuje ovo ljeto, no nažalost stara poslovica “prvo pa muško”- čitaj: prvo pa najbolje, u ovom se slučaju nikako nije mogla primijeniti. S lokacijom na hobby aerodromu, par kilometara udaljenom od Bečkog Novog Mjesta, Aerodrome festival je ove godine ugostio jedva 16,000 posjetioca, iako organizacijski podaci kažu nešto sasvim drugo, tj. spominju se brojke od 30,000 i sl., no to je bolje zanemariti.
Nakon plakata s obečavajućom postavom bandova među kojima su bili Rammstein, Slipknot, The Prodigy, Incubus, Paradise Lost, The Hives, Asian Dub Foundation i naš Edo Maajka, konačni raspored, iako uključujući sve navedene bandove, se sveo na dva-tri zanimljiva banda po danu jer je organizacija “pametno” rasporedila bandove na 2 stagea, glavni, open-air stage i FM4 stage u hangaru. Zašto “pametno”? Jer je FM4 stage, npr. u četvrtak, cijeli dan ugošćivao nezanimljive, anonimne bandove, a onda za kraj tamo sviraju The Hives u isto vrijeme kad i na glavnom stageu The Prodigy???
Spomenut ću još malo razne organizacijske propuste, pa se onda mogu posvetiti najvažnijem dijelu, glazbenj slici festivala. Prva stvar koja me razljutila bilo je beskonačno traženje blagajne za novinare i goste, skoro kilometar udaljene od ulaza, pa kad smo konačno dobili propusnice, slijedilo je još jedno dugačko hodanje do festivalskog ulaza namijenjenog nama. Kad smo se napokon dokopali ulaza, slijedilo je hodanje kroz užasnu prašinu i kamenje do jos jednog ulaza – ulaza na festivalski prostor sa stageom i štandovima, gdje je također sve bilo puno prašine i užasa. Ne razumijem kako se organizatori nisu sjetili nekog rješenja protiv toga jer kad vam prašina cijelo vrijeme ulazi u oči, usta i ostala osjetila teško se možete koncentrirati na koncerte. Veliki minus je bila i stravično loša Zipfer piva, k tome još i razvodnjena i općenito ponuda pića i hrane s astronomskom cijenom od minimum 4 eura. Neljubazno osiguranje koje nije naučilo govoriti kak se spada čak ni u poznim dvadesetim/ tridesetim godinama samo je još jedan dodatak.
Dakle, nakon cijele kalvarije oko ulaza zbog čega smo propustili dobar dio bandova na open-air stageu, uletili smo taman na žestoku svirku NY HC legendi, Sick Of It All, koji su unatoč vrućini rasturili, no nažalost nisu uspjeli baš natjerati publiku na preveliko razbacivanje, što je i razumljivo jer je pretežno trula austrijska publika bila zbog sunca jos omamljenija i bezvoljnija. Nakon nekih sat vremena bilo je vrijeme za pa45 minutnu pauzu u kojoj se pripremao stage za Paradise Lost, koji su točno u 18:00, kako je i bilo najavljeno izašli na stage. Jedan dan nakon zagrebačkog koncerta i unatoč žegi, još uvijek su imali sa sobom dobri stari engleski humor, te su se cijelo vrijeme zezali što s publikom, što s helikopterima i avionima koji se nadlijetali festivalsko područje (zbog rečene blizine hobby aerodroma). Iako sam čula svakakve gluposti o lošem koncertu u Zagrebu, svirka je bila odlična, uglavnom su se usredotočili na novi album kao i prethodne “Symbol of Life” (“Erased”, “Mystify”, “No Celebration”), “One Second” (“One second”, “Say Just Words”) i “Draconian Times” (“Hallowed Land”) te su na moje veliko zadovoljstvo odsvirali jos i “As I Die” s “Icona”. Nažalost, moram ustanoviti kako Nick Holmes baš i nije bio u nekoj prevelikoj pjevačkoj formi, ali je zato ostatak banda to nadoknadio odličnim sviranjem i energijom.
Nakon njih na redu su bili Turbonegro koji su poznati po tome što rade nevjerojatno zabavan i žestoki show, ali sam ovom prilikom ostala totalno razočarana jer je koncert bio mlak, band skoro pa totalno nemotiviran i još je sound bilo loš.
Oko 21:00, također točno u predviđeno vrijeme, na stage izlaze Incubus. Melodični alter rock ovog banda mi je uvijek bio drag jer su stvarno dobri muzičari. To su i ovaj put dokazali, jer je svirka stvarno bila odlična. No, i kod njih je unatoč tome falilo energije i atmosfere te se band činio poprilično razočaran malobrojnim festivalskim posjetiteljima. Pokušavši još malo podignuti atmosferu obradom od Duran Duran “Hungry Like The Wolf” nakon jedva pedeset minuta koncerta napuštaju stage.
Slijedila je jednosatna pauza kako bi se pripremio stage za zvijezde prve večeri The Prodigy. Koncert koji je slijedio izbrisao je, barem nakratko, svu nakupljenu gorčinu oko festivala. Nakon intra “Wake Up Call” za vrijeme kojeg su se na stageu pojavili Liam Howlett i bubnjar Kieron Pepper, sa sljedećom stvari “Their Law” s gitarom na stage izlijeće ni manje ni vise nego Rob Holliday, donedavno poznat kao gitarist grupe The Mission, između ostalih. Nakon njega odmah dotrčavaju Keith Flint i Maxim koji su odmah podigli atmosferu otprilike 100 stupnjeva više nego svi ostali bandovi. Koncert je imao tako dobar sound i toliko dinamike, da ga je stvarno teško opisati. Ne mogu se odlučiti koji mi je dio bio bolji jer su svirali samo dobre stvari, “Breathe”, “Warning”, “Poison”, “Firestarter”, “Smack My Bitch Up”, “Back To School” i jos ponešto. Energija s kojom Keith Flint i Maxim raspolažu cijeli koncert je još uvijek nevjerojatna, stvarno je kad ih čujete uživo, odmah jasno zašto su The Prodigy kultni band. Kako ne bi slučajno pomislili kako je koncert ipak bio dosadan treba još samo dodati kako je Keith Flint skočio u publiku, i praćen osiguranjem protrčao je cijelu. S obzirom da je ovo ipak festival, publika ih je uspjela dozvati na samo jedan bis, te smo se nakon sat i pol super doživljaja lagano zaputili natrag prema Beču.
Drugi dan jedina stvar koja je bila vrijedna gledanja bio je Rammstein, nažalost podršku našem Edi Maajki nismo mogli pružiti jer je svirao prerano, a mi smo se malo uspavali. Rammstein uopće ne iziskuje puno riječi i opisivanja -koncert je bio jednostavno genijalan, sa svim pirotehničkim efektima (zbog čega je bilo još više vruće, ali to je tako nevažno kad ih čovjek gleda uživo) i showom koji inače priređjuju. Uopće ne treba ni spominjati genijalan sound i izvedbu, takvo nešto se podrazumijeva. Stvari koje su se našle na repertoaru bile su zbilja za svačiji ukus jer su odsvirali presjek svih albuma. Ako se ikome ukaže prilika da uhvati Rammstein igdje u blizini, idite obavezno bit će nezaboravno.
Nažalost nisam puno uspjela vidjeti od FM4 stagea u hangaru jer je postava tamo bila tako glupo raspoređena da su se zanimljivi nastupi samo preklapali s onima na glavnom stageu, a zbilja mi se nije propuštalo Prodigy ili Rammstein zbog Hives ili Asian Dub Foundation. Nadajmo se da će Aerodrome 2006. biti nešto bolje organiziran, a ja ne sumnjam da će mi iduci festival koji slijedi, Nova Rock itekako popraviti festivalske dojmove.

Izvještaj: Mina