TheBlackKeys_24062014-00654THE BLACK KEYS – Zagreb, Inmusic festival, Jarun, 24.6.2014.

Nakon podužeg čekanja, Hrvatska i Zagreb su konačno dočekali jedno super aktualno svjetsko rock (i ino) ime, i to baš bend koji se sam po sebi jedva čekao: The Black Keys, od svih hvaljeni (osim valjda od čangrizavog Jacka Whitea), fantastično talentirani dvojac blues-rock korjena, trenutno najpopularniji rock bend novijeg vala. Nakon što su tek nedavno objavili svoj najnoviji, osmi studijski album “Turn blue” (kojeg smo i mi na portalu smjestili u album mjeseca svibnja, 2014.) te odradili tek par promotivnih nastupa, krenuli su na prvi dio promo turneje Turn Blue, no za sada samo po festivalima pa su tako posjetili i naš Inmusic.

Kao što sam već znala prije lamentirati u sličnim situacijama o nastupima na festivalima: oni su istovremeno sjajna stvar ako ti se sve poklopi (izvođač sam sa sobom), ili kao totalni promašaj (u suprotnoj situaciji), a često uopće ne odražavaju stvarno stanje nekog izvođača bilo u dobrom ili lošem smislu.
Naravno da to ne vrijedi za ogromne i tradicionalno krucijalne svjetske festivale gdje se svi potrgaju da nastupi svih bendova bez razlike budu savršeni, gdje su omaške minimalne i gdje u biti jedino izvođači mogu sami sebi zeznuti stvar. Keysi nisu tamo neki “prc-knedla” bend koji mlatara instrumentima tu i tamo pa se hvataju po uglovima, baš obratno non-stop sviraju dugi niz godina, no eto baš su se na njima slomile sve grede kuće koja se umalo raspala. Alegorijski rečeno, a znači ovo: The Black Keysi su došli na Jarun, okupili do sada u povijesti Inmusica najveću publiku ikad (cca. 12.000 duša), trebali vrlo rutinski i jednostavno zakucati tu publiku u redove svojih fanova bez neke velike muke jer je većina već i bila neke vrste fana – a desilo se skoro suprotno: čudnim nastupom su ne samo ne pridobili mnogo novih fanova, nego su neke i odbili od sebe, a nesvrstane okrenuli u nevjerne Tome.

TheBlackKeys_24062014-00625Što se u utorak navečer točno dogodilo s The Black Keysima da su bili bljedunjava slika samih sebe, ne znamo, ali to nije bilo to.
Zaboravite sve njihove albume, Grammye i slično. Zaboravite i Jacka Whitea i ostale paranoične hejtere, ni oni nemaju pojma ili ne žele priznati da su The Black Keysi kvalitetan bend koji ima sjajne nastupe uživo i to ne samo uz prateće glazbenike već i kada sviraju njih dvojica potpuno sami. Ali to znaju tek oni rijetki u nas koji su ih ikad ili već nekoliko puta (poput mene) odgledali i vidjeli uživo.

Na žalost većina je vidjela i čula mlaki, čudni festivalski nastup koji nije opravdao očekivanja. A nastup je izgledao ovako: većina pjesama je zvučala i bila skraćena (što mnogi izvođači rade za velike festivalske nastupe kako bi što više stvari odsvirali pred mnogobrojnom publikom) no to se rijetko dešava i kod nas, pa je stoga mnogima bilo ono “napola odsvirano”. Pa su se Dan Auerbach i Partrick Carney “lovili po uglovima” da se uštimaju s dva prateća (nova) glazbenika, što je istovremeno zvučalo krajnje neobično a izgledalo nevjerojatno. Da bi ovakav kalibar benda poveli na turneju dvojicu “guslača” koji se ne mogu uštimati s njih dvojcom? Pa nema ih 5 u bendu. Onda je između ama baš svake pjesme bila pauza duža ili kraća ili još duža, za vrijeme koje si mogao, karikiram, otići na piš-puš pauzu, pojesti ćevape, zbariti komada i slično i još se na vrijeme vratiti na početak sljedeće pjesme. Naravno pretjerujem naveliko. No upravo takav se dojam sticao kako su se nakupljale pauzice i razmaci. Oni bliže pozornici kažu da je Dan stalno mijenjao gitare i naštimavao, što bi značilo da je neki amater koji ne zna složiti setlistu tako da ne mijenja gitaru za svaku pjesmu. I čemu stalno uštimava instrumente?
I to rade samo amateri ili neiskusni s nastupima.
I na kraju zamjerki, Dan je u nekoliko navrata nakon češćeg kretanja na pozornici (nije nimalo statičan lik hvalabogu) ostao malo bez daha dok je pjevao, što je inače radio apsolutno korektno.
Uz to je po tvrdnjama mnogih razglas bio očajan.

Nešto od gore navedenog mora biti rezultat stvarnog problema i to tehničke prirode na što Keysi nisu mogli utjecati, što je na žalost ostala ipak nama tajna jer Keysi spadaju u onu grupu izvođača koji bi radije pregrizli svoju nogu nego ispričali tri rečenice više od propisanih i na primjer objavili publici da “im je žao ali imaju tehničkih poteškoća i da se nadaju da publika neće bla bla bla”… Da se tako nešto dešavalo očito je iz čudnog slaganja setliste (pogledajte ju sami pa procjenite) jer to radiš samo ako si kreten ili amater ili si prisiljen na to da bi kao nešto “izvukao”.

TheBlackKeys_24062014-00606Kad smo već kod tehnike, taj sound je vrlo čudna stvar. Baš sam s kolegicom s kojom sam bila na koncertu cijelo vrijeme komentirala kako je sound baš jako dobar i kako se Keysi odlično čuju. A bile smo i skroz naprijed i sa desnog boka i na kraju skroz iza. Tako da mi je skoro nevjerojatna priča da je razglas bio jako loš, no očito je da Main stage na Jarunu ima dosta zvučnih rupa a mi nismo naletjele niti na jednu.
No taj dio problema garantirano nije do benda i tonca, jer ako je na toliko mjesta zvuk bio barem vrlo dobar onda je to problem razglasa i organizatora.

Druga je priča kako je Dan gubio dah pri pjevanju i kako su malo gubili ritam. Nije mi nevjerojatno da se još nisu posve “uštimali” i ufurali u turneje odnosno došli u “formu”, iako i to je meni više izgledalo da netko od njih nije baš sasvim zdrav, ali OK neću im tražiti izgovore.
Ono što je provjerena činjenica je nepobitno: samo Dan i Patrick bez pomoći matrica i backing glazbenika mogu bez problema rasturiti cijelu dvoranu ili neki prostor tako da zvuče kao da ih ima na pozornici barem 4-5. A to ne može baš bilo tko.
Evo da se podsjetimo kako je to sve zvučalo prije dvije godine u Minhenu: http://venia-mag.net/live-report/concerts/2012-3/the-black-keys-njemacka-munchen-olympiahalle-04-12-2012/

Setlista je poprilično zanemarila stare albume, Keysi su se bazirali na novijim daleko popularnijim /komercijalnim albumima što je posve logičan izbor za neki festival u čiju regiju dolaziš po prvi put a nemaš pojma koliko te tamo publika uopće poznaje. Ideš na sigurno. Pa je tako i novi album zapravo ukomponiran u te najjače hitove, s pet pjesama.

Cijela se priča malo popravila i podigla nakon Fever i Lonely Boy – Keysi kao da su uspjeli posložiti štogod da ih je to ometalo, publika je adekvatno digla atmosferu uz jedan od najvećih hitova zadnjih par godina, pa je tako kraj njihovog nastupa ipak završio u nekom daleko povoljnijem svjetlu.

Nadam se samo da će većina prisutnih imati dovoljno želje i mogućnosti da prvom sljedećom prilikom (a to će biti uskoro kada Keysi krenu na “pravu” turneju sa solo koncertima) ponovo pročekirati kakvi su Keysi uživo. Ja sam sve svoje prve mačiće, loše naravno, pobacala u vodu i krenula ispočetka i na kraju se najčešće ustanovila da je festivalski nastup tako-tako. Sjećam se naše glavne urednice otprije tri godine na Sziget festivalu koja je tada prvi put uživo gledala Muse i zaključila da nisu bogznašto i mlaki. A istina je da su Muse dvije ili tri godine zaredom dobivali sve žive nagrade kao naj live bend u svijetu. Tko je tu onda lud?

TheBlackKeys_24062014-00595Da zaključim priču o najiščekivanijem koncertu ove godine u nas: The Black Keysi na Inmusicu su bili korektni, dapače sasvim dobri, ali ne više od toga. Izvrsno su pak odradili nove stvari što je i bila poanta nastupa. Ono što su trebali odraditi a nisu je da publici kažu čemu to neko petljanje između svake pjesme, no dobro. Kao netko tko ih ipak bolje poznaje bila sam jako zadovoljna što sam ih opet gledala uživo (hvala direktoru programa CMC televizije, Toniju Volariću!)

No ono što je mnogo važnije – The Black Keysi zaista jesu kalibar (makar ne i najteža artiljerija) na nastupima uživo te znajte da je Inmusic bio blijeda izvedba pravih Keysa. Ja imam svoje mišljenje o tome zašto je većina nastupa na ovom festivalu bljedunjava, no to nije tema ovog izvještaja.
Nije međutim istina da su Keysi bend koji “znaju smućkati dobar album čudima tehnike, a onda prčkati na nastupima užvo” – to jednostavno ne stoji.

Stoga, nikako ne odustajte od ovoga benda, ovo je jednostavno bio njihov (a očito još i nečiji drugi) nešto lošiji dan.

Setlista:
01 Dead and Gone
02 Gold on the Ceiling
03 Run Right Back
04 Next Girl
05 Strange Times
06 Same Old Thing
07 Bullet in the Brain
08 It’s Up to You Now09 Money Maker
10 Ten Cent Pistol
11 Howlin’ for You
12 Gotta Get Away
13 She’s Long Gone
14 Tighten Up
15 Fever
16 Lonely Boy

Bis 1:
17 Turn Blue
18 Nova Baby
19 Little Black Submarines
Bis 2:
20 I Got Mine

Izvještaj: Anastazija Vrzina
Foto: Ivana Lacković