Scorpions (3)SCORPIONS – Italija, Piazzola Sul Brenta, 18.7.2014.

Moj prvi i zadnji koncert Scorpionsa u Italiji do sada je bio na Gods of Metal festivalu u Milanu. Tad su bili relativno nisko rangirani, ispod Motley Crue i Velvet Revolver koji niti ne mogu na europsku turneju.
Mislio sam da Scorpions tržišno nisu toliko jaki na apeninskom poluotoku (kao i kod nas), pa me je prvi pogled na lokaciju koncerta iznenadio jer u dvorištu ove stare plemićke vile ima mjesta za možda i 20 tisuća ljudi.

Već na početku nastupa grupe Heat bilo je jasno da su veterani iz Hannovera i u Italiji, kao i velikom dijelu svijeta, ogroman bend. Prostor je bio uglavnom ispunjen.
Heat su mladi švedski bend koji promovira svoj četvrti studijski album i ovo im je drugi nastup uz Scorpions i prilikada se pokažu pred većim brojem ljudi. Svoju su šansu maksimalno iskoristili. Čak su počeli svirati 15 minuta ranije, pa im je i nastup bio duži. Izuzetno energičan nastup s naglaskom na pjevača koji je odličan frontmen i dosta dobar pjevač. Zvuk je bio vrlo dobar, a bend se fokusirao na pjesme sa zadnja dva albuma. „Point of no return“, „Mannequin show“, „Breaking the silence“ su bile dočekane ovacijama standardno hladne talijanske publike. „Beg“ je jedina pjesma odsvirana iz perioda prije dolaska novog pjevača. Odličan nastup je završen velikim hitom „Living on the run“. Da su se pojavili prije 30 godina, ogroman uspjeh bi im bio zagarantiran. S ovakvim glazbenim tržištem je ovako nešto teško prognozirati, ali Heat su i studijski i koncertno nesumnjivo vrh melodičnog hard rocka.

Scorpions (1)Scorpions su počeli točno u deset s pjesmom „Sting in the tail“. U međuvremenu se prostor za publiku kompletno napunio. Nastup, pozornica i izbor pjesama su gotovo identični onom s početka oproštajne turneje prije par godina. Jedina bitna promjena je nedostatak James Kottaka, bubnjara i njegovog egoističnog i samodopadnog sola. Ne znam jel ovo stvarno pravi oproštaj ili marketinški trik, ali Scorpions još nisu za penziju.
Rudolf Schenker pretrči više od većine mlađih kolega, Klaus Meine još uvijek pjeva odlično i cijeli bend je pun energije. Odsvirali su hrpu klasika kao što su „The zoo“ , „Blackout“, „Big city nights“ ili instrumental „Coast to coast“. Zvuk je bio savršen, odnos s publikom idealan.
Zadnji studijski album je zastupljen s tri pjesme a ostale su sve starije od 1991.
Tu su bili nezaobilazni solo na gitari i zajednički na basu i bubnju. Ja nisam ljubitelj istih, ali kod starijih bendova to pripisujem prilici da se pjevač malo odmori.
Jedina nejasna stvar mi je treći gitarist na pjesmi „The best is yet to come“. On se pojavio i nestao bez ikakvog objašnjenja.

Scorpions (2)Za kraj su ostavljeni mega hitovi koje su svi prisutni u publici pjevali: „Wind of change“, „Still loving you“ i „Rock you like a hurricane“. Iz setliste je nažalost ispala „Bad boys running wild“, a umjesto nje se pojavila „Hit between the eyes“.

Nakon točno sat i 45 minuta bend je napustio pozornicu. Činjenica da je to možda posljednji put da gledam jedan od najvećih bendova na svijetu mi je izazvala čudne osjećaje. Kako god, to je bila „A night to remember“.

Izvještaj i foto: Nino Alić