Massimo1Sam pogled na naslovnicu Venia-Mag portala s Massimom na centralnoj slici mnogim će našim čitateljima podići obrve. Užem glazbeno-žanrovskom portalu kakav već jesmo, čini se Massimo baš nekako i ne paše.
Zaista baš i ne.
No, ona šačica domaćih (i inozemnih) autora koji po glazbenom izričaju ne “sjedaju” ovamo ima kod našeg uredništva poseban tretman: Gibonni, Đorđe Balašević, Josipa Lisac… Massimo. Kada je o ovim ljudima riječ tu pravila i ladice ne postoje. One su jednostavno nebitne. Bitni su oni kao autori i izvođači, bitne su njihove poruke i lirika, bitno je glazbeno stvaralaštvo, bitno je što glazbi doprinose i koliko pokreću umova i srdaca publike. A spomenuti su apsolutni vladari/ce.

I stoga Massimo itekako zaslužuje naslovnicu i svoje mjesto na Venia-Magu, iako će se površnom promatraču koji njegov rad ne promatra uopće ili samo kroz iskomercijalizirani pristup nastupu uživo za “lolipop” praznik, Valentinovo, činiti da je “estrada” našla put na naš portal. Istina je posve drugačija – ako je itko u stanju napraviti koncert “ljubavi” za Valentinovo daleko od ljige i isfucanih šema prosidbe na koncertu i raznih drugih otrcanih điđa i dati tom diskutabinom danu legitimitet i nivo, onda je to Massimo.
Još od onih prvih dana njegove karijere Doriana Greya i new wavea kojemu je njegov tadašnji bend pripadao, u vrijeme početaka kultnog Radia 101 – s divljenjem pratim što ovaj čovjek sve može i na koji način.
Kao i svi i Massimo je imao svoje uspone i padove, samo što njegovi padovi više liče na nečije uspone.
To je ta viša kategorija.

Možda je baš sada, ili od 2012. i albuma “Iz jednog pogleda” Massimov apsolutni vrhunac – koliko naših glazbenih umjetnika, s naglaskom na “umjetnik” (ne pričam ja o Severini) može dupkom napuniti Veliku dvoranu Doma Sportova? Brojimo ih na prste jedne ruke, zar ne?

Massimo2Ali čak niti impresivna, ispunjena dvorana i velebna i sjajna produkcija nisu u cijeloj priči tako bitne. Ono što se zadnjih godina ponavlja i onda još digne stepenicu više jest dojam nakon koncerta.
Svi Massimovi koncerti koje je posljednjih godina održao na Valentinovo, imaju onaj epitet: “Ovo je
plafon, ne može bolje” svake slijedeće godine bude: “Bolje je nego prošle godine”.
Kao da tom čovjeku nema kraja, nema granica koje ne može pomaknuti. Nema pjesme koju ne može bolje otpjevati ili je prearanžirati, a da opet zvuči mrak. Perfekcionista, a opet topao i emotivan.

Ovogodišnji koncert u Domu Sportova ponovo nije bio nikakva iznimka. Ako je koncert možda nešto izgubio na bliskosti s publikom u omanjem klubu koju neminovno nosi masovnost, onda je dobio (još) kat više na fenomenalnoj muzikalnosti.
S koncerta sam otišla prije svega pod dojmom “kako je to prokleto dobro zvučalo: odsvirano, otpjevano,
u nekom novom ruhu”. Iako svaki puta kada odem na Massimov koncert znam da će biti nešto ekstra, uvijek se pomalo iznenadim koliko on mene iznenadi s tim pomakom naprijed u nečemu. A to kod mene znači rijetkost.

Koncert je počeo sa Dorian Grey fazom i meni apsolutnim vladarem “Sjaj u tami” i efektnim Massimovim
uvodom i “sviranjem na laserske zrake”. Vrlo dug koncert od preko dva i pol sata imao je nekoliko vrhunaca: dinamika je bila fenomenalna uz “Idi” i light show, emotivnu i stvarno dušedrapajuću “Tišinu” i melankoličnu “Da mogu” Arsena Dedića, jednu od najboljih dueta ikad napisanih na našim prostorima ljubavnu “Odjednom ti” i kulminacija prvog dijela uz „Iz jednog pogleda“ iz pera, ponosim se reći čovjeka koga znam i cijenim, Peggya Martinjaka – kada se na pozornici našlo nekoliko desetaka članova zbora “Concordia Discorsa” i a capella izvedbe koja ježi.

Massimo3U drugom dijelu nečije tuđe, prerađene pjesme skoro su ukrale show. To kako je Massimo i bend izveo “Loše vino” Bijelog Dugmeta uz pomoć mraka mrakova, Igora Geržine na saksofonu, je bilo neopisivo. Uz početne skoro disco beatove a la Robbie Williams i “Let me entertain you” pretopljene u “Loše vino” bio je za nas glazbene sladokusce divota. I druga obrada je sjala: Azrina “Gracija” zvučala je meni daleko bolje nego i sam original. Druga od apsolutnih dueta na ovim prostorima Belanova “Zar više nema nas” (koju je Massimo čekao dvadeset i kusur godina da je dobije) inače ne zvuči tako dobro bez samog Belana, ali čak je Massimu i to pošlo za rukom.
A kad vam sasvim blesasto-zabavne, neozbiljne i “prizemne” pjesme poput “Ljubica” i “Benzina” zvuče posve dobro u cijelom koncertu, onda znate da je uspio.

Na prvom bisu je sjala Stublićeva “Zamisli život”, a sve skupa je zapečatio s “Krug u žitu”. Nije moglo drugačije. Direkt u srce. Bilo-ne bilo Valentinovo, uvijek jednako snažno i sa dušom. I kamen bi proplakao.

Ne želim čekati godinu dana do sljedećeg Valentinova. Simple as that.

KONCERTNA FOTOGALERIJA – KLIK OVDJE!

Izvještaj i foto: Anastazija Vržina