Jedan od najpopularnijih kantautora sa prostora bivše Jugoslavije, Đorđe Balašević, nakon što je nedavno održao tri rasprodana koncerta u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, vraća se u istu sa serijom od tri koncerta, tri večeri za redom, naziva: Đorđe Balašević – autorska večer „Pa tamburama mangupi prepreče put“.

Balasevic_baner_5_3_2014_Kišni zagrebački ponedjeljak, 03. ožujka, datum je prvog koncerta kojeg štovatelji cijenjenog kantautora iz Novog Sada očekuju s nestrpljenjem. Gužva pred dvoranom zamjetna je pola sata prije zakazanog početka koncerta, a popularni Đole u pratnji imponzantnog broja pratećih glazbenika na pozornicu izlazi svega nekoliko minuta iza 20:00 sati popraćem gromoglasnim pljeskom i uzvicima odobrenja publike. Već od prve note, a u ovom se izvještaju neću bazirati na popis odsviranih pjesama kako bi oni koji će na koncerte ići danas i sutra u potpunosti uživali, jasno je da je Balašević za svoju autorsku večer u Lisinskom priredio vrlo poseban program. Svjedoči tome i upečatljivo scensko uređenje koje je upotpunjeno pravim boemskim, kavanskim štihom, kada su prateći glazbenici zauzeli svoje pozicije.

djordje_balasevicDa je Balašević jedan od najemotivnijih i najekspresivnijih autora s ovih prostora svima je dobro poznato. No ono što me uvijek iznova obori s nogu kada je o Balaševiću riječ je njegova jednostavnost i pristupačnost. Balašević je vjerojatno jedini čovjek na planeti koji na pozornicu Lisinskog može izaći jednostavno u običnoj majici i trapericama, pristupiti mikrofonu s rukama u džepovima i publiku baciti na koljena. A, kako kaže njegova legendarna „Remorker“ koja se našla na programu i ove posebne večeri u Lisinskom, Balaševićeva je publika u naredna četiri sata ili punih 240 minuta „stavila misli u prazan hod” i ”stresla zvezde k’o dudove” apsolutno se prepustivši ne samo pjesmama već i tradicionalnim govorancijama popularnog kantautora koje uvijek iznova nasmijavaju, ali i tjeraju na promišljanje o svevremenskim temama: ljubavi i životu. A onda Đole zasvira „Lakonogu“, violina propara Lisinski, a publika plješće u ritmu. Taj jedan izuzetni spoj romskog štiha i tambure sljubljenih s klavirom i gitarom okosnica je Balaševićeva zvuka i formula koja iz svakog u publici, bez iznimke, izmami bar neku od dobro skrivenih emocija. I taman kad pomislite da Balašević iz vašeg oka ne može izmoliti još jednu suzu on zapjeva „Lepu protinu kći“ i „D-mol“, a vi ulovite još dvije-tri suze kako ih pokušavate zadržati na trepavicama. Majstor melankolije, majstor osjećaja, majstor raspoloženja, sve je ovo Đorđe Balašević. Sve do trena kad Lisinski skoči na „Devojku sa čardaš nogama“, a Đole postaje majstor zabave i atmosfere.

Redale su se pjesma za pjesmom, osjećaj za osjećajem, slika za slikom (i sam Balašević je tijekom koncerta konstatirao da pjesma vrijedi upravo onoliko koliko slika veže svatko od nas za nju) i nakon puna tri i pol sata vrijeme je za kraj. Ili se samo tako čini. Jer Lisinski gromoglasnim aplauzom vraća Balaševića i glazbenike na pozornicu i slijedi dodatnih pola sata apsolutnog spoja dvorane s glazbenicima. Kreće „Ringišpil“, dvorana je na nogama, a tako ostaje sve do finalnih „Portret mog života“ i „Odlazi cirkus“ nakon koje ostaje samo dugi aplauz u dvorani u kojoj se polako pale svjetla i označavaju kraj četiri sata duge plovidbe Dunavom i šetnje ravnicom. Još jedan razlog zašto toliko uživam u Balaševićevim nastupima su i slike Dunava i ravnice, toliko bliske slikama koje nosim u sebi iz vremena odrastanja u jednom drugom dijelu ravnice i pored jedne druge rijeke.

Đorđe Balašević, nebitno nastupao u velikim dvoranama pred desecima tisuća ljudi ili koncertnim prostorima poput zagrebačke koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, ostaje onaj skromni glazbeni karizmatik s naših prostora, a stvoriti ugođaj ‘starogradske kafane’ u srcu Zagreba doista može samo on. I to do savršenstva dovedenim balansom vedrine, melodrame i melankolije na višesatnom koncertu na kojem ni na tren nije posustao ni on, ni publika.

Do skorog viđenja u Zagrebu, Đole!

Izvještaj: Ivana Sataić – ivana@venia-mag.net