Andrea Bocelli razgalio srca u Areni Zagreb

abocelli

Kad bi Bog pjevao, zvučao bi gotovo kao Andrea Bocelli!” izjavila je jednom prilikom Céline Dion ne skrivajući svoje divljenje vokalnim mogućnostima slavnog talijanskog tenora. Ovaj slavuj iz Toskane je u subotu, 29. studenog, po treći put posjetio Hrvatsku, a drugi put Zagreb. Našoj publici se predstavio 1999. uz orkestar Opere iz Cagliaria i dirigenta Lorina Maazela, potom je 2005. održao operni gala koncert u pulskoj Areni, a 2014. ga je opet ugostila Arena, ali ona zagrebačka.
U koncertnu atmosferu nas je uvodio talijanski crossover gitaristčki dvojac imena Carisma, a tijekom njihovih izvedbi na videozidu smo se upoznali i s radom zaklade Andree Bocellija čiji je cilj slomiti barijere, smanjiti siromaštvo i zagarantirati bolji život. Po završetku svog repertoara Carisma je pozdravila prisutne na hrvatskom i zahvalila se svom mentoru Andrei Bocelliju na mogućnosti koju im je pružio. Uslijedila je najava organizatora kako je koncert podijeljen u 2 dijela sa stankom od 20 minuta te kako je zabranjeno fotografiranje s korištenjem blica i video snimanje.
Prvi dio koncerta je otvoren sa “Vedi le fosche notturne” iz Verdijevog Trubadura koju su maestralno izveli Zagrebačka filharmonija i akademski zbor „Ivan Goran Kovačić“ i zaslužili gromoglasni pljesak. Potom na pozornicu uz pratnju maestra dirigenta dolazi Andrea Bocelli i poprima velike ovacije. Utišavanjem pljeska započinje s “Donna non vidi mai” iz Puccinijeve Manon Lescaut. A potom zajedno sa zborom u savršenoj harmoniji izvodi „Di quella pira“ ponovno iz Trubadura. U prvom dijelu koncerta koji je trajao oko 40 minuta Andrea je dijelio pozornicu s našom sopranisticom Lanom Kos i gošćom sopranisticom Allesandrom Marianelli. Lani je pripala čast solo otpjevati „O mio bambino caro“ iz Puccinijeve Gianni Schicci, a u duetu s Andreom je izvela „Brindisi“ iz Traviate te su u jednom trenutku čak i zaplesali pa je Andrea pokazao i zašto je osvojio publiku i žiri kao gost u talijanskom Plesu sa zvijezdama.
Allesandra Marianelli i Andrea su otpjevali „Ange adorable” iz Gounodove opere Romeo i Julija, “O, soave fanciulla” iz Puccinijeve La Boheme. Također u prvom dijelu konceta su se na pozornicu vratili i gitaristički dvojac Carisma i izveli “Les Toreadores” iz Bizetove Carmen gdje su dobili pratnju publike koja im je davala ritam pljeskom.
Lana i Andrea su sa zdravicom „Brindisi“ zatvorili prvi dio koncerta obilježen opernim arijama. Nakon 20 minuta odlazimo u malo novije vode. Koncert otvaraju 2Cellos s prvom od dvije samostalne izvedbe i to „Andante for two cellos“ iz Moriconove Misije. Kasnije se vraćaju i izvode Oblivion a s Andreom “Musica proibita“. Bilo je zanimljivo vidjeti i čuti 2Cellos u ovom izdanju. Odmaknuli su se od svog standarnog crossover izričaja i vratili iskonskoj klasici i pritom poprimili ovacije publike.
Andrea se vratio na pozornicu s „Vienu sul mar“ koju je kao i „Canto de la Terra“ na videozidu pratile panoramske slike Italije. Iznio je ove dvije pjesme s toliko energije, ljubavi i strasti da je cijela Arena osjetila koliko voli svoju Toskanu, a ja sam se na kratko vratila u sjećanja na svoje posjete Italiji i ljepotu kojom ona odiše. Poznat kao sramežljiv i povučen tako je i pozdravio publiku. Rekao je kako je sretan što je opet u Hrvatskoj i što može podijeliti to s hrvatskim umjetnicima.
Dolaskom sopranistice Illarie de Bidie na pozornicu koncert se približavao svom vrhuncu. U duetu su izveli „La vie en rose“ koja je na albumu „Passione“ složena kao duet Andree i Edith Piaf. Iako je glas Edith Piaf jedinstven i nezamjenjiv Ilaria je taj teret iznijela i više nego dobro te su prešli u vrlo emotivan „Can’t help falling in love with you“ koja je zamjenila na repertoaru uobičajeniju „Love me tender“.
Na albumu „Passione“ nalazi se pjesma „Quiszas Quiszas“ koju je izveo u duetu s Jennifer Lopez za koju je izjavio: “I am honored I have performed ‘Quizas Quizas Quizas’ with Jennifer Lopez, an eclectic artist who thanks to the charismatic power of her voice and to her soft sensuality, has managed to make this song particularly convincing“. Inače mi je među najdražim pjesmama sa zadnjeg albuma i uživo u maestralnoj izvedbi Ilarie della Bidie originalnu u potpusnoti baca u sjenu. Za to je vrijeme na video zidu bila projekcija izvedbe te pjesme prošle godine u Portofinu i bilo je prekrasno za vidjeti savršenu sinkronizaciju slike i tona.
Iako sam većinu koncerta sjala od sreće i nisam skidala osmijeh s lica, ono što je uslijedilo me bacilo u ekstazu. Izvedba „Vivo per Lei“ u cijelosti na talijanskom jeziku. S obzirom da je snimio nekoliko dueta u kombinaciji talijanskog i njemačkog, francuskog, španjolskog, portugalskog i engleskog teško je ponekad predvidjeti koja će biti na repertoaru. Dok je većini obilježje Andree Bocellija „Con te partiró“ za mene je to „Vivo per lei“. To je bila pjesma preko koje sam se zaljubila u glas ovog toskanskog tenora i imati ju priliku čuti uživo na talijanskom u meni je probudila velike emocije. Nemojte me krivo shvatiti, ja volim „Time to say goodbye“ i istina je da sam i ja kad se Allesandra vratila na pozornicu i kad su krenuli prvi taktovi „Con te partiró“ bila u ekstazi kao ostatak Arene Zagreb. Samo što se ta ekstaza proširila iz prethodne pjesme. No sad bi se moglo reći da je atmosfera u dvorani došla do usijanja. A prilikom izvedbe posljednje skladbe „Nessun dorma“ došlo je do eksplozije glazbe i savršenstva harmonije Andree Bocelija, zagrebačke filharmonije i zbora odavši tako i počast pokojnom velikanu Lucianu Pavarottiju kome je ova arija bila zaštitni znak.
Kako kaže Antoine de Saint – Exupery: „Bitno je očima nevidljivo. Samo se srcem dobro vidi“. Upravo se tako može opisati veličanstvena subotnja večer koju smo dobili. Iako se moram osvrnuti na ozvučenje koje nije bilo tijekom večeri na nivou. Ne smije se dogoditi da dolazi do pucanja mikrofona i interferencije zvuka. Također ako je već zabranjeno fotografiranje s blicem onda bi i osvjetljenje trebalo biti dosljedno tome. A i ovaj koncert potvrđuje pomalo već i pravilo da koliko god Arena bila dobra ona nije namijenjena vrhunskim koncertima. No to nas dovodi do pitanja: „Što bi bilo pravo mjesto za koncert jednog Andree Bocellija?“ Lisinski nema dovoljan kapacitet i tu zapravo stajemo s razmatranjem prostora. Ako nemamo zadovoljavajuće uvjete ne možemo ni očekivati koncerte ovakvog karaktera. No sve u svemu bio je ovo koncert za pamćenje s kojeg su svi otišli puni duha i nasmijanih lica, a Andrea Bocelli ostaje inspiracija mnogima i da bez obzira na svoj hendikep nije odustao od svog sna i postao je ne samo dobar, nego jedan od najboljih.

Izvještaj: Anita Stojanović