ACCEPT – Mađarska, Budimpšeta, Petőfi Hall, 26.10.2014.

Prije pet godina legendarni heavy metal bend Accept se vratio na scenu i od onda su izdali 3 studijska albuma, a svaki od njih je dobio pohvale kako kritičara tako i fanova. Zaputili smo se u Budimpeštu na Blind Rage turneju, kojom promoviraju svoj novi album. Rekao bi većina ih je vidjela u Zagrebu, prije otprilike dvije godine, na Stalingrad turneji, no točnije bi bilo reći da ih je većina imala bolju priliku vidjeti, jer u Zagrebu u Pogonu je bilo ponižavajući malo ljudi. U Budimpešti pak su svirali u Petofi dvorani koja je ogromnog kapaciteta, a broj ljudi je sigurno bio možda i oko 1500.
No, prve stvari prvo, tako dolazimo do jedine predgrupe, australski heavy/thrash metal bend Damnations Day. Održali su pristojan koncert i ispromovirali malo svoj prvi album, „Invisible, The Dead“. Publika nije nešto pretjerano dobro reagirala i mislim da su dečki zaslužili ipak više oduševljenja. Jedino što je koncert malo kratko trajao, pošto je ipak samo jedina predgrupa, a onda sam vidio da im album traje oko 40ak minuta, tako da je moguće da su odsvirali cijeli album.
Samo da kažem jednu stvar unaprijed. Koncert bi se najlakše mogao recenzirati sa dvije riječi, a to su: heavy metal. Ovo je ono što je heavy metal, što je bio prije 30ak godina kada su kretali i što će uvijek ostati pravi heavy metal.
Nakon odprilike pola sata čekanja, njemačke legende počinju svoj koncert sa novim singlom, „Stampede“. Zvuk je bio fenomenalan, možda jedan od najboljih, ako ne i najbolji, zvuk kojeg sam čuo. Bend je bio odlično raspoložen, a gitarist Wolf Hoffmann je krao pozornost svima od prve pjesme. Nakon brzog „Stampede“ bend svira dvije pjesme sa prošlog albuma, a to su naslovna „Stalingrad“ i „Hellfire“. Publika odmah od početka jako puno sudjeluje, puno se pjeva, ruke su u zraku, a još nisu ni došli do klasičnih stvari. Nakon treće pjesme, Mark se prvi put obratio publici zapravo. Nikad nije imao naviku puno pričati sa publikom, a i ne mora što se mene tiče. Platili smo ih da sviraju, a ne da pričaju. Rekao je da imaju novi album „Blind Rage“ i da će odsvirati nešto sa njega i tako počinje, meni osobno najdraža pjesma sa novog albuma, „200 Years“. Nakon odsvirane 4 pjesme odlazimo po tri klasika: „Losers and Winners“ koja je jedna od rijetkih na kojoj Herman Frank ima solo, „London Leatherboys“ koja mi je jedna od vrhunaca večeri i „Starlight“ na kojoj ima i pokoja šutka. Nakon klasika idemo po dvije sa novog albuma, a to su „Dying Breed“ i „Final Journey“. „Dying Breed“ je himna klasičnim bendovima kao što su Saxon, Judas Priest, Deep Purple i mnogi drugi, a „Final Journey“ je uz „Fast as a Shark“ najbrutalnija pjesma u setu. Iduća, „Shadow Soldiers“ mi je jedna od najlijepših balada, tekst je predivan i izvedba fenomenalna. Očaran sam. Nakon nje dolazi još jedna sa novog albuma „From the Ashes We Rise“ i mislim da je tu prijelomna točka gdje publika zamire. Nakon toga su se izgleda umorili tako da kad su počeli svirati klasik „Restless and Wild“ odaziv je bio sramotno loš, a ni „Ahead of the Pack“ nažalost nije prošao puno bolje. Sa idućom pjesmom sam u svađi. Na Stalingrad turneji su svirali 4 pjesme sa Blood of the Nations, a na ovoj turneji 3. Te tri su iste kao i na Stalingrad turneji, samo su izbacili „Bucket Full of Hate“. Sad neka mi netko kaže zašto sviraju „No Shelter“, a ne „Bucket Full of Hate“? Koji je to misteriozni fan koji ih je nagovorio, i rekao im da je „No Shelter“ bolje live pjesma od „Bucket Full Of Hate“. Naravno, postoje ljudi koji to misle, a oni su manjina. Usred pjesme su Wolf i Peter imali „borbu“, gdje je Wolf nešto odsvirao na gitari, a Peter to isto ponovio na basu. To su mogli premjestit na neku drugu pjesmu i svirati „Bucket Full of Hate“. Ovo je moj jedini prigovor na cijelom koncertu. Slijedi meni osobno njihova najbolja pjesma, a to je „Princess of the Dawn“. Savršena izvedba, mogao bi slušati tu pjesmu cijeli dan. Publika je puno surađivala na ovoj. „Dark Side of My Heart“ je šesta i poslijednja pjesma koju sviraju sa novog albuma. Došli su ga ispromovirati i bome su ga fino ispromovirali. Inače, „Dark Side of My Heart“ je prošla možda sa najmanje pozornosti, publika je bila mlaka. „Pandemic“, definicija heavy metala sa Blood of the Nations albuma je uz „London Leatherboys“ i „Princess of the Dawn“ meni jedan od najdražih trenutaka na koncertu. Stvari se zaključuju sa najbržom pjesmom na koncertu, vječnim klasikom koji je inspirirao stotine speed metal bendova, „Fast as a Shark“. Udbri, ubi, brzina, brzina i još brzine. Nakon kratke pauze bend se vraća na bis sa klasikom „Metal Heart“, „Teutonic Terror“ kojeg je možda sad prerano nazvat klasikom, ali sigurno će bit i sa vječnim „Balls to the Wall“. Bis je dakle isti onaj kakav je bio i na prošloj turneji. Što reći o izvedbi pjesme „Metal Heart“? Možda samo opet dvije riječi: Wolf Hoffmann. „Teutonic Terror“ je uz pjesmu „The Abyss“ bio povratni singl prije 4 godine, i to s pravom. Fenomenalna izvedba fenomenalne pjesme. „Balls to the Wall“, ne moram ni spominjat kako je to dobro prošlo.
Dva sata pravog heavy metala. Accept je još jednom pokazao zašto su oni jedan od onih bendova što je služio kao inspiracija stotina drugih bendova. Neki mogu biti nezadovoljni setlistom, jer ima 6 novih pjesama, 6 sa prošla dva albuma, tako da je više od pola setlista, pjesme koje su izašle u zadnje 4 godine. Vidio sam setlistu prije koncerta, što inače ne prakticiram, tako da sam znao šta očekivati, i mislio sam da ću biti razočaran. Krivo sam mislio, jer su odlično odradili svoj posao i nije bilo dosadnih trenutaka. Što se tiče klasika, tko zna? Možda na godinu se vrate na turneju da sviraju cijeli Metal Heart album, ipak će biti 30 godina albuma. Tko to ne bi volio čuti?

1. Stampede
2. Stalingrad
3. Hellfire
4. 200 Years
5. Losers and Winners
6. London Leatherboys
7. Starlight
8. Dying Breed
9. Final Journey
10. Shadow Soldiers
11. From the Ashes We Rise
12. Restless and Wild
13. Ahead of the Pack
14. No Shelter
15. Princess of the Dawn
16. Dark Side of My Heart
17. Pandemic
18. Fast as a Shark
Bis:
19. Metal Heart
20. Teutonic Terror
21. Balls to the Wall

GALERIJA

Izvještaj: Alen Žižak
Foto: Zlatko Vlašić (zlatko@venia-mag.net)