(c) Anastazija VrzinaNakon punih 27 godina zavidne karijere belgijskog nekada tria a kasnije one-woman-banda Vaya Con Dios, u petak navečer je ova glazbena priča završena, barem što se Zagreba tiče. Bend kojem je neprikosnoveni motor početaka benda bila pjevačica Dani Klein, fantastičnog i izražajnog vokala, proslavio se prvenstveno pop pjesmama, no svojom su originalnošću (točnije Daniinom) toliko dobro umiksali i jazz, blues, soul, latin, gypsy i soft rock da su kreirali jedna vrlo specifičan stil glazbe koji je bio vrlo “vayacondiosovski” a to je u glazbenom svijetu izuzetno postignuće.

Dani Klein je odlučila da je prestara za putovanja i da želi živjeti jednostavnim životom te je barem što se svirki uživo tiče odlučila da ova 2013. turneja bude oproštajna. Nakon što je Vaya Con Dios prvi i jedni puta do petka, 2007. godine dupkom napunili Lisinski i oduševili Zagreb, i dvoranu D. Petrovića je ispunila masa publike koja je znala prepoznati ne samo ovaj izuzetan “soft” bend nego i time dala podršku triu na samom kraju svog sugog i plodnog glazbenog puta.
Nadajmo se da ovaj koncert i nije bio zadnje od Vaya Con Dios, barem ne u glazbenom smislu.

Koncert je sav bio obojan smirenim, “laid back”, suptilnim aranžmanima pjesama koje su nekad sve bile hit do hita. I one brže i veselije u petak su dobile jednu notu patine i melankolije i bilo je očito da su i tempo koncerta i izričaj poznatih pjesama Vaya Con Dios prilagodio rastanku. Čak sam dobila dojam da Dani nisu nije mogla ovu turneju izvesti drugačije, jer kako je Dani u jednom trenutku rekla: “Krasno je biti ovdje sa vama, ali sam tužna jer je ovo posljednji put”. Netko je kraj mene tada komentirao: “Svi oni tako to kažu”, no poprilično sam sigurna da je ovo zaista bio kraj.

(c) Anastazija VrzinaA kraj, koncertni barem, je bio sjajan. Nije tu bilo praska, bang i buma, nego jedna fenomenalna, bliska večer, puna romantike Dani & benda prema publici i obratno. Vaya Con Dios je za ovu turneju angažirao nešto više glazbenika (truba, pjevači, piano) koji su u poprilično drugačijim aranžmanima većinu poznatih pjesmama predstavili publici i iako je bilo mirnije – bilo je prekrasno. Sjajni glasovi dvaju back vokala, muškog i ženskog te, gošće koncerta francuske kantautorice Marianne Aya Omac koja je oduševila publiku svojom verzijom gypsy glazbe (koju je izvela solo) stapali su se u jednu impresivnu vokalnu cjelinu.
No nije za zanemariti niti prateće glazbenike koji su svi odreda briljirali u svojim solažama tijekom koncerta.

Publika je glasnim pljeskom nagradila svaku pjesmu, no cijelo vrijeme koncerta bila mi je nejasno jedna stvar: kako je bilo mnogo tiših dionica, žamor koji se čuo sa stražnjeg dijela partera je na mahove bio baš iritantan, dok su istovremeno tribine pobožno kao u crkvi pratile koncert, a da je taj isti parter pratio svaku pjesmu itekako. Žamor je bio sasvim neprimjeren dinamici koncerta, a sama dvorana D, Petrovića i to betonsko zdanje je bio popriličan promašaj radi jadne akustike i pretihog zvuka. Cijelo vrijeme koncerta se nisam mogla oteti dojmu da se nalazim u sitne sate u prepunom lounge baru u kojem “tamo negdje dolje” nastupa jedan sjajan bend, dok gosti uživaju u atmosferi i opušteno čavrljaju uz piće. Možda je to loše, ali i dobro jer to samo znači da je publika uživala, i sigurna sam da je većina nakon koncerta zaspala ko’ top.

(c) Anastazija VrzinaBiser večer je bio meni jedan od najdražih covera ikad napravljenih, francuska inačica romske pjesme “Đelem, đelem” koja je zasluženo dobila veliki pljesak od publike u nekoliko navrata tijekom izvedbe pjesme. Nakon sat i pol koncerta, Dani i ekipa su se vratili na pozornicu i izveli još tri pjesme od kojih je zadnja, logično bila njihov najveći hit “Nah Neh Nah” koji je razgalio i publiku i bend.
Vaya Con Dios su se nekoliko puta poklonili publici na kraju dok je cijela dvorana stajala i pljeskala, očito upijajući u sebe impresivne dojmove s nastupa uživo, po posljednji put.

Izvještaj i foto: Anastazija Vržina