Nick Cave1Uspavanu prohladnu večer jučer su prodrmali veliki Nick Cave i nimalo „bad“ The Bad Seeds u rasprodanoj maloj (?!) Hali Tivoli. Publika je većinom bila domaća i nije tajna da je ovaj umjetnik vrlo cijenjen među Slovencima, ali se našlo tu i podosta Hrvata. Malo je čudilo što je koncert održan u maloj a ne velikoj dvorani Tivoli jer bi zasigurno i ona bila dupkom popunjena. Naime, koncert je već neko vrijeme prije koncerta bio rasprodan a u posljednjem se tjednu ne samo tražila karta više, nego su se za kartu u preprodavača davali i poprilično veliki novci.
Možda Dark Lord nije bio zainteresiran održati koncert u velikom prostoru, jer ako smo ičemu svjedočili sinoć to je bila nevjerojatna sinergija i bliskost koju Nick stvara s publikom, naročito s “prvim borbenim redovima” iz kojih se micao samo na dvije (možda) brze pjesme i onih par laganica kada je sjeo za klavir.

Sve je započelo na vrijeme točno u minutu zvučnom „We No Who U R“ preoblačeći dvoranu u ugođaj kakav samo Cave može stvoriti. Uslijedile su „Jubilee Street“ s novog albuma, snažni „Tupelo“, te neizbježni klasik „Red Right Hand“. Publika se odlično stopila s glazbom, ali na posve drugačiji način kako to čine drugi velikani poput primjerice Springsteena ili Pearl Jama. Nije tu bilo euforije i ludovanja, ali bogme nije bilo ništa manje snažno samo jako drugačije. Nije nedostajalo ni fizičkog stapanja naročito sa već spomenutim prvim redovima s kojima se Nick skoro pa doslovce “skompao”, gestikulirao, pojedinačno komunicirao, držao se za ruke, pružao ruke, naslanjao se… u tolikoj mjeri da nam se učinilo da cijeli koncert i ne radi ništa drugo.
Ako smo očekivali “depra” raspoloženje, to nismo dobili – ne, nije izostala negova legendarna mračna lirika koja kako god da se izvede pljeni sva osjetila svake sekunde, no prevladavala je pozitiva. Bilo je toliko očito da je bio dobro raspoložen, kao i publika, cijeli koncert. A sve je započelo pri njegvom ulasku iz tamnog monovolumena u prostore Tivolija kada je spremno kratko pozirao fotografima, čak se nasmiješio i mahnuo.

Nakon prve trećine koncerta dobili smo sjajnu „Mermaids“ te „The Weeping Song“ koju naravno, više ne pjeva sa Blixom Bargeldom – bivšim članom The Bad Seedsa, što definitivno jest određena šteta. Šteta je i što Mick Harvey više nije s The Bad Seedsima, no koga nema bez njega se može.
Nastavio je s nekima od omiljenijih starih pjesmama „From Her to Eternity“, „West Country Girl“. „Into My Arms“ izvabila je sve moguće emocije u publici, a nije rečeno da nije i u njemu.

Za kraj udarnoga tj. regularnog dijela koncerta odabrao naslovnu pjesmu novog izvrsnog albuma, „Push the Sky Away“ kojeg na ovoj turneji i promovira.Nick Cave2

Na bisu nam je dao čak četiri pjesme za razliku od ostalih koncerata, čime bi se dalo naslutiti da Cave za Ljubljanu ima posebno mjesto u srcu. Inače vjerojatno ne bi zapjevao „Stranger Than Kindness“ koju nigdje drugdje nije. Uz nju bile su tu „God Is in the House“ koja je doživjela opće stapanje s publikom, „Deanna“ i za sam kraj dvosatnog prašenja „Papa Won’t Leave You, Henry“.

Koncert Nicka Cavea je definitivno posebno iskustvo gdje melodičnost nije u prvom planu. On je jedan od rijetkih koji postižu skoro ravnomjernu istaknutost teksta i glazbe. O samom geniju Nick Cavea bespredmetno je i govoriti.
Što se The Bad Seeds-a tiče – taj njegov kvazi prateći bend jer ekstra klasa za sebe, nešto poput Springsteenovog E-Street Banda: vrhunski usklađeni i koordinirani, vrlo su izražajni i iz njih neprestano izviru emocije bilo snažne poput udara groma ili nježne poput zraka sunca. Iako, Warren Ellis je i dalje klasa za sebe, sa svojom neuračunljivom energičnošću zaista i u ovim godinama opravdava onu “wild child”.

Ako si čovjek dopusti širiti duhovne i senzualne horizonte, teško da će naći nešto bolje od Caveovog koncerta s ciljem postizanja te svrhe. Koncert je i više nego zadovoljio očekivanja – hvala Nick – i do sljedećeg, nadajmo se skorog i u Hrvatskoj – puta!

Za predgrupu smo slušali pjevačicu porijeklom iz New Yorka – Shilpu Ray, odabranu od samog Nicka. Njezina glazba se uspoređuje onom od Blondie dok joj se glas zna uspoređivati čak i s Nickovim ili pak glasom Patti Smith, te Ellom Fitzgerald. Svrstavaju je pod punk rock sa dozom goth-a, a kako to obično danas biva pripisani su tu još i garage rock, blues, indie rock i punk blues. Nas nije specijalno impresionirala, ali bila je dobar support.

Setlista:
1. We No Who U R
2. Jubilee Street
3. Tupelo
4. Red Right Hand
5. Mermaids
6. The Weeping Song
7. From Her to Eternity
8. West Country Girl
9. Into My Arms
10. People Ain’t No Good
11. Love Letter
12. Higgs Boson Blues
13. The Mercy Seat
14. Stagger Lee
15. Push the Sky Away
Bis:
16. God Is in the House
17. Deanna
18. Stranger Than Kindness
19. Papa Won’t Leave You, Henry

KONCERTNA FOTO GALERIJA – KLIK OVDJE!

Izvještaj: Katarina Jeličić

Foto: Anastazija Vržina