JoeBonamassa1_fotoOgnjenKarabegovicJučer su fanovi u maloj dvorani Doma Sportova prisustvovali istinskom rock’n’roll spektaklu. Malo je blues rock kantautora i izvođača mlađe generacije koji privlače velik broj publike s obzirom na žanr koji sviraju, a gitaristički virtuoz Joe Bonamassa ubraja se među sam vrh današnjice. Nakon jučerašnjeg Joeovog koncerta i velike posjećenosti istog može se reći da pravi rock’n’roll doista još uvijek živi i da glazbenici čija predanost i glazbena virtuoznost osvajaju sve veći broj fanova diljem svijeta neće tako lako i brzo iščeznuti sa svjetske glazbene scene. Bonamassa nas je posljednji put oduševio u rasprodanom Boogaloo-u 2010. Nakon tri godine, unatoč krizi i svim teretima svakodnevice u Domu Sportova okupio se zavidan broj fanova koji su glasno klicali od samog početka nakon svake pjesme, odajući velikom gitaristu zasluženo priznanje. Koncert je počeo točno na vrijeme, u 20 h, kako je bilo prije najavljivano.

Bonamassa je koncert otvorio s akustičnom set-listom, na kojoj su se posebno istaknule „Seagull“, cover Bad Companyja, „Athens To Athens“ i izvrsna, koja uvijek podigne publiku i stvori fenomenalnu energiju „Woke Up Dreaming“. Glasno i žestoko odsviran akustični set bio je više nego dobro prihvaćen uvod u pravi intenzitet svirke koji je tek slijedio. Nakon polusatnih bravura na akustičnoj gitari, Joe je električni set otvorio s „Dust Bowl“, nakon koje je slijedila obrada Howlin’ Wolfove „Who’s Been Talking?“ koja odmah s prvim taktovima izaziva opću pomutnju.

Bez senzualne „Dislocated Boy“ koja zvuči tisuću puta snažnije i bolje uživo nego na albumu, pa time potvrđuje Joeov status, set-lista je nezamisliva.

JoeBonamassa3_fotoOgnjenKarabegovicObožavam što se uvijek ispostavi da su najbolji oni glazbenici čije pjesme uvijek zvuče bolje uživo nego na albumu, bilo da improviziraju, bilo da imaju odličnu tehniku, ili nešto treće. Uostalom, tako i treba biti. Joe ne improvizira, štoviše teži jasnoći zvuka uživo, ali i nevjerojatnoj točnosti. Publika je, naravno ne samo u ovoj pjesmi, mogla uživati i u vrlo izdržljivom i izvježbanom vokalu, koji još više potiče publiku da se uživi u kvalitetnu svirku.

Moram odati i priznanje članovima pratećeg benda, posebice Dereku Sherinianu na klavijaturama, čija je pratnja još poboljšala ukupni dojam. Derek s Joeom svira inače i u Black Country Communion, glazbenom projektu na kojem je pjevačke dužnosti većinski prisvojio neuništivi Glenn Hughes, pa ako niste još obratili pozornost na taj njihov projekt, svakako poslušajte posljednji album „Afterglow“. Izvrsnima su se pokazali i basist Carmine Rojas, inače poznat po radu s Davidom Bowiejem i Rodom Stewartom) te bubnjar Tal Bergman, koji nema s kim nije u životu svirao, od Billyja Idola do Erica Johnsona. Joe svoju emotivniju stranu pokazuje na „Driving Towards The Daylight“, da bi nas kasnije iznenadio žestokom izvedbom „Slow Train“, meni osobno jedne od njegovih najboljih pjesama čiju sam izvedbu jedva čekala čuti. Ostatak set-liste obilježile su „Midnight Blues“, cover Garyja Moorea, zatim pjesma njegovog projekta Black Country Communion, koji sam ranije spomenula „Song Of Yesterday“ i svakako bih još izdvojila odličnu obradu Who-a „Won’t Get Fooled Again“ na kojoj su podjednako briljirali i Joe i Derek.

Nakon skoro sat i 45 minuta svirke sveukupno, publika poziva Joea i bend na bis kojeg su uveličale „Sloe Gin“ i „The Ballad Of John Henry“. Obje pjesme su još više podigle publiku i nevjerojatno je koliko vam dvosatni koncert brzo proleti.

JoeBonamassa4_fotoOgnjenKarabegovicDom Sportova idealna je lokacija za ovakav koncert. Svaka čast Joeu na ovakvoj svirci, i sam je rekao nakon što nam se zahvalio što smo došli u velikom broju, da smo vjerojatno najbolja publika na turneji. Svima koji su izdvojili 300 kn za ovaj izvrstan koncert, neće biti žao jer su dobili najbolju moguću svirku kakvu danas mogu ponuditi rijetki mladi izvođači. Nadamo se da će nas Joe opet posjetiti i za manje od tri godine.

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić

Foto: Ognjen Karabegović