Konačno se i to dogodilo; Hypocrisy, švedske death metal legende održale su prvi koncert u Zagrebu, te drugi u Hrvatskoj. Naime, bend je prošle godine nastupio na Metal Festu u Zadru. Ova godina bila je dosta produktivna za Hypocrisy; puno nastupa u svrhu promocije novog albuma „End Of Disclosure“ i izlazak remasteriranih starih albuma „Osculum Obscenum“ i Penetralia“.

Hypocrisy 1Veoma sam se veselila ovom nastupu i mislila da će hrvatska publika, bez obzira što ju mori breme krize, odvojiti vrijeme i novac za pravu death metal feštu, ali to se, nažalost, nije dogodilo. Prije nego što je koncert počeo, pričalo se na ulazu da se prodalo oko 400-tinjak karata pa je moj fanovski entuzijazam i ponosno metal držanje (još sam došla s majicom na kojoj je isprintan cover Osculum Obscenum albuma, starom skoro 10 godina) kao i ostatku ekipe koja je ponosno na prsima nosila stari Hypocrisy logo, omlohavilo dok ste rekli keks! Sve je bilo jasno kad smo ušli i vidjeli da je stražnji dio Tvornice pregrađen nekakvim zaslonima. No, kako to biva, moramo se okrenuti svijetlim točkama prije nego nažalost opet dotaknemo one loše, kojih ima, iako ih ne bi smjelo biti kad je riječ o bendu ovakvog kalibra. Nije do Hypocrisyja, nego je do tonca i držanja fanova, ali o tome kasnije.

Nakon Infernal Tenebra, domaćeg benda koji sam ovaj put nažalost propustila, oko 21 h nastupio je danski bend Hatesphere. HatesphereGledala sam ih 2005. kad su nastupali na istom mjestu s Dark Tranquillity, Ektomorf i Kreatorom. I pjevač je izjavio da je super opet biti ovdje. Ne znam kakav su dojam stekli metalci jer je većina njih sjedila izvan dvorane i pila pive, tretman kakav bend s obzirom na kvalitetu nastupa nije trebao dobiti, ali meni su bili solidni. Glasni, s dobrim breakovima u puno pjesama uvjerljivo su mogli podići atmosferu da je i samoj publici barem malo više stalo.

Nakon nekih 40-ak minuta slijedi desetminutna pauza i uz puštanje suhog leda na pozornici, izlaze Hypocrisy, prvo Tomas, Mikael i Horgh, a na kraju i mozak benda, legendarni radoholičar u svijetu metala, Peter Tägtgren. Set-listu su otvorili s „End Of Disclosure“, naslovnom pjesmom s novog albuma. Uslijedila je još jedna dosta kvalitetna novotarija „Tales Of Thy Spineless“. Vidjelo se da je bend izvrsno raspoložen, daje se muzički i sve super, ali ima jedan ne baš sitan problem – zakazao je jedanHypocrisy 3 od zvučnika ili je iskrsnuo neki problem blizak tome pa je ozvučenje u početku  bilo – katastrofa. Publika se pogledavala i već su počeli komentari da je koncert pretih. Ja sam, tako reći, migrirala s lijeve strane prema naprijed pa zatim u sredinu i ništa nisam time dobila, jer je zvuk bio cijelo vrijeme lokaliziran na pozornici bez ikakvog širenja u prostor za vrijeme prvih 5-6 pjesama. Doista kako su mnogi rekli, moglo se pričat, što je većina i radila, uopće se ne koncentriravši na koncert što je atmosferu učinilo  totalno jadnom jer ste na prvih nekoliko pjesama imali dojam kao da sjedite u metal baru.
Žao mi je što to moram reći, ali većina fanova s kojima sam popričala dijelila je moje mišljenje pa ovi moji komentari nisu plod mog osobnog nezadovoljstva koncertom. Ponavljam, nije do benda koji je na vrhu profesionalnosti i uvijek teži ka najboljem predstavljanju svojega zvuka. Peter Hypocrisy 2se na solažama toliko uživio i izlizao žice, ali ga nitko nije čuo kako je trebalo.  Doslovno „Uzalud vam trud svirači.“ Većina ekipe na koncertu ponašala se tako kako se ponašala jer glasnoću nismo dobili do negdje „Valley Of The Damned“ kad su se tehničke stvari počele poboljšavati.  Ja ne mogu biti nikako nezadovoljna, bend je odsvirao neke od najboljih stvari iz ranijeg perioda karijere. Nakon odlične „Valley Of The Damned“ koja je uzrokovala tako luđački mosh-pit i tijekom koje se publika konačno probudila i komunicirala malo više s bendom potaknuta intenzitetom Petera i njegovih odlično naštimanih i raspoloženih susvirača, uslijedila je legendarna „Fire In The Sky“. Sad se svi slabiji dojmovi otprije popravljaju i uživamo u izvrsnoj i dobro ozvučenoj izvedbi gdje se skoro svaka komponenta čula kako treba.
Hypocrisy 4Moja osobna euforija ne prestaje jer slijede „Necronomicon“  s „Osculum Obscenuma“ i na moje ugodno iznenađenje „Buried“ s „Abducteda“. Obje odsvirane savršeno, nisu ostavile publici mjesta za statičnost. Peterov duboki growl bio je vrlo dojmljiv pri izvedbi većine starijih pjesama. Nakon „War-patha“ bend završava s nastupom, ali biva vrlo brzo pozvan na bis. Fanovi su neumorno izvikivali „We want more, we want more!“ i nakon kratke „The Gathering“ kao uvoda u ostatak priče, dočekali su još jednu dobro poznati  uspješnicu benda „Roswell 47“. „Adjusting The Sun“ je uveličala bis i publika je headbanganjem i prijateljskim naguravanjem  vjerno pratila snagu kojom bend trese zidove dvorane. Bend se od publike uvjerljivo oprašta s popularnom „Eraser“ koje se sjećamo s  „Arrival“ albuma te  „The Final Chapter“. Četiri pjesme na bisu vrhunski su podigle atmosferu koncerta. Da sažmem, zadnji dio set-liste bio je fantastičan. Prvi solidan, ali ga je zasjenio nekvalitetan zvuk.

Mnogi su fanovi s ovog koncerta otišli podijeljenog mišljenja, a sam je koncert pokazao da je po broju prodanih karata, hrvatska publika daleko od ostatka europskih istomišljenika koji vole i cijene glazbu ovog benda. Nadam se da će Hypocrisy opet doći na ove prostore u neka bolja vremena i pokazati većem broju hrvatskih fanova koliko zaista vrijede.

Set-lista:
End of Disclosure
Tales of Thy Spineless
Fractured Millennium
Left to Rot
The Eye
The Abyss
Valley of the Damned
Fire in the Sky
Necronomicon
Buried
Elastic Inverted Visions
War-Path

Bis:
(intro) The Gathering
Roswell 47
Adjusting the Sun
Eraser
The Final Chapter

KONCERTNA FOTO GALERIJA – KLIK!

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić
Foto: Roberto Pavić