Jučerašnji nastup britanske legende Stinga u zagrebačkoj Areni, inače peti po redu u Hrvatskoj, zračio je ogromnom energijom, strašću koja je proizlazila iz glazbene izvedbe Stinga i pratećeg benda koji su od sebe davali sto posto i pozitivnim emocijama publike koja je odgovarala na skoro svaki početni takt izvedenog hita. Ipak, unatoč izvrsnoj svirci, zateklo me je ne baš ugodno iznenađenje čim sam ušla u dvoranu. Kada sam jučer petnaest minuta prije koncerta koji je započeo malo poslije 20 h vidjela polupraznu dvoranu, odmah sam pomislila kako je ovo moguće, s obzirom da je prodaja karata, po izvorima mnogih medija, bila obećavajuća. I ljudi iza mene su se pitali otkud ovako mali broj ljudi. Činilo se kao da je po mnogima prerani početak u 20 h bio poprilično nepovoljan za većinu hrvatskih obožavatelja. No zatečenost i početni strah prestali su kad su nekoliko minuta prije početka koncerta mahom počeli pristizati fanovi u sve većem broju i u zadnji čas popunili parter i požurili zauzeti svoja mjesta na tribinama. Sting i prateći bend u sastavu Dominic Miller (gitara), Jo Lawry (prateći vokal), Vincent Colaiuta (bubnjevi), David Sancious (klavijature) i Peter Tickell (violina) imali su jednostavnu pozornicu, bez hrpetine nakrcanih rekvizita i opreme, što se inače moglo vidjeti na nekoliko zadnjih koncerata pojedinih izvođača u Areni. Dakle, samo nekoliko pojačala i ugodna rock svirka je mogla početi. Takav izgled pozornice omogućio je bendu bolju međusobnu komunikaciju i intimniji kontakt s publikom, koja iskreno i nije bila pretjerano „u elementu“, dakle dosta distancirana i ne baš raspoložena, za što je vjerojatno odgovoran, kako sam već prije rekla rani početak koncerta. Ali ipak, bez obzira na žurbu s posla na koncert, naporan radni tjedan i sve ostalo što je mnoge spriječilo da u potpunosti usidre misli u Stingov koncert, mislim da uživanje velikog dijela publike nije izostalo. Stingova set-lista bila je fantastična, od plesnijih ska orijentiranih stvari, preko nekoliko pjesama sa žešćim rock ritmovima, do balada koje su svi željno iščekivali. Krenimo redom. Nakon prve dvije „All This Time” i poletne “Every Little Thing She Does Is Magic”, dolazi jedan od njegovih najvećih hitova koji je definitivno izbacio publiku iz rutine “Englishman In New York”. Zavodljivi ska ritmovi bubnjara Vinnieja Colaiute i Stingov izražajan vokal poljuljali su cijelu Arenu. Također je briljantna bila izvedba, jedne od najžešćih na koncertu “Demolition Man” koja je pokazala koliko se članovi pratećeg benda vole stopiti sa punokrvnim rock aranžmanima. Sting je pokušao ostvariti kontakt s publikom za vrijeme “Heavy Cloud No Rain” i pokušao ju potaknuti na pjevanje, ali dobio je odgovor uglavnom ekipe iz partera i prvih redova. Statičnost publike prerasla je u euforiju na “Driven To Tears” i svi sretnici koji su bili jučer na koncertu znaju zašto. Glazbeno čudo, koje je zasjenilo i Stinga i ostatak benda, mladi violinist Peter Tickell oduševio je sve prisutne žestokim solažama na violini koje su tehnički bile toliko dobro odsvirane da sam odmah vrteći u glavi rock i metal koncerte na kojima sam bila u zadnjih pola godine, priznala da je ovo nešto najbolje što sam od nekog glazbenika čula uživo ove godine, što se tiče instrumentalne izvedbe. Fantastičan dojam Peter je također ostavio solirajući u “Love Is Stronger Than Justice”, nešto kasnije. Ostatak koncerta obilježile su dakako vrlo poznate balade “Fields Of Gold”, veliki hit Policea “Message in a Bottle” sjetna i emocionalno otpjevana “Shape Of My Heart” i izražajna “Hounds Of Winter” u kojoj je izvrsni Sting pokazao da mu glas svih ovih 25 godina karijere nije izgubio na snazi ni izdržljivosti, a u njoj je do izražaja došla i prateća pjevaćica Jo Lawry. Nakon “Never Coming Home” Sting pozdravlja publiku, koja ga zove na bis. Da stvar bude bolja, ovo nije bio jedini bis. Sting nas je počastio sa čak tri bisa! Prvi bis otvara s legendarnim hitom orijentalnog utjecaja “Desert Rose” u kojoj su vokalni ukrasi i prijelazi koje je glazbena legenda izvela bili nepogrešivi. Očekivano izvrsno je bila izvedena i vječna “Every Breath You Take”. Nakon drugog bisa i “Next To You”, od nezasitne publike oprostio se sa još jednim velikim hitom “Fragile”. Što na kraju reći nego da je ovo bio uistinu veliki koncertni rock spektakl, kojeg nam je sam Sting najavio nekoliko mjeseci prije. Za vrijeme nastupa, nakon pozdrava na hrvatskom, rekao je da mu je ovo peti nastup u Hrvatskoj i da je uvijek lijepo opet biti ovdje, a ja mislim da publika osjeća isto. Sting će uvijek biti jedan od najvećih glazbenika popularne glazbe i dokaz da je u glazbi, bez obzira koji se žanr svira važna sama kvaliteta strukture pjesama, kvaliteta samih melodija. Nije bitno koliko tko ima visoke pete, obline, i koliko se puta presvlači za vrijeme koncerta jer to nije bit glazbe. To je samo show koji se prodaje i gdje talent pada u drugi plan. Ovo što smo jučer čuli je glazba, rock koncert kojeg su najviše obilježili sam Sting koji u šezdesetoj godini pjeva bez greške, punim dahom, bez pucanja glasa, vrlo dobrom vokalnom dinamikom, i Peter Tickell koji je svima dao do znanja da je violina mnogo više od tipičnog instrumenta klasične glazbe. Posljednjih nekoliko koncerata na turneju “Back To Bass” nije se moglo pohvaliti s tri bisa, koji su dokaz koliko smo Stingu draga publika. Ovaj koncert će svima koji su jučer bili ostati zasigurno u sjećanju kao jedan od top 3 u 2012-oj.

Set-lista:
All This Time
Every Little Thing She Does Is Magic (The Police)
Englishman inNew York
Seven Days
Demolition Man (The Police)
I Hung My Head
Heavy Cloud No Rain
Driven to Tears (The Police)
Fields of Gold
Message in a Bottle (The Police)
Shape of My Heart
Love  Is  Stronger Than Justice
The Hounds of Winter
The End of the Game
Never Coming Home

Prvi bis
Desert Rose
King of Pain
Every Breath You Take

Drugi bis
Next to You

Treći bis
Fragile

     
     

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić
Foto: Anastazija Vržina