Nedjelja… Čovjek bi očekivao s obzirom da je kraj tjedna da ljudi traže neku vrstu opuštanja i to na rock koncertu kako bi barem još malo iskoristili dan prije početka novog radnog tjedna. Hm, malo je ipak bilo previše od mene nadati se da će na koncert Richie Kotzena doći više od 100 ljudi, koliko ih je bilo zadnji put prije dvije godine, ali sam se, dakako prevarila. Kad je Kotzen 2010. nastupao u Zagrebu, atmosfera je bila puno pozitivnija i set-lista puno bogatija nekima od njegovih najvećih hitova. Ovaj put je fokus bio na novom albumu „24 Hours“ kojeg promovira na svjetskoj turneji i na njemu se pomalo odmaknuo od žešćeg hard rock zvuka i okrenuo više blues rocku sa snažnim soul utjecajem što se vidi ne samo u sviranju, već i u stilu vokalne interpretacije.  Ne znam kako bih opisala svoj izraz lica kad sam ušavši u Boogaloo shvatila da se koncert ovog kantautora kojeg zaista inače cijenim ne samo zbog gitarističkih, nego i vokalnih sposobnosti, održava u manjem prostoru do šanka. Dakako da me to potpuno razočaralo jer je kao prvo osvjetljenje uvijek tamo lošije, zvuk varira, a atmosfera je često sumorna i jednolična. Pola ekipe je sjedilo ispred šanka, a pola stajalo ispred male pozornice. Ni nas manje od sto nije si baš dalo oduška za njihanje kukovima na njegove senzualne blues gitarske pasaže jer su se mnogi od nas zbog takve atmosfere i malog prostora osjećali poprilično ukočeno. Kao da ste na partiju, a ne na rock koncertu. Krivac za održavanje koncerta u tom dijelu kluba je dakako, sramotno mali broj prodanih ulaznica, što je opet pokazalo koliko je Richie Kotzen podcijenjen, ali što je tu je. Mala digresija, ovakav kantautor nikad neće zaraditi kod nas pravo priznanje dokle god se u Hrvatsku preko televizije poziva netko poput Justina Biebera i sličnih, a curice od 14 godina ga mole na koljenima da dolazi u Zagreb. Što time želim reći? Ništa posebno, samo da reakcije mladih pokazuju da je lakše upijati ono što ti MTV daje na pladnju i sugerira ti što je dobro iako to nije u većini slučajeva, nego kopati po sceni, raznim vrstama glazbe i tražiti ono što vrijedi. No, da se vratimo na koncert koji me se zbog gore navedenih razloga dojmio puno manje nego prošli put. Kao predgrupe su nastupili Ivan Mihaljević & Side Effects koji su kao i uvijek tehnički besprijekorni, ali se za vrijeme nastupa, u usporedbi s atmosferom kakva je bila kad su zadnji put nastupali kao predgrupa Kotzenu u velikoj dvorani Boogaloo-a, jedva okupilo 30 ljudi koji se nisu doimali zainteresirano. Na njihov nastup sam nažalost stigla kad su svirali zadnju „Your Plane Flew Away“ kad je Ivan dodao da mu je, što je općepoznato, Kotzen veliki uzor i da je ta pjesma inspirirana baš njime. Sljedeći su nastupili Porn Queen iz Luxembourga. Moram priznati da nikad nisam pratila rad ovog benda, ali nakon što sam saznala da sviraju neku mješavinu hard rocka i blues rocka, očekivala malo žešći i efektniji nastup. S obzirom na ime benda očekujete razuzdani r’n’r koji ima čvrst i bijesan hrapavi vokal i gitarske rifove od kojih se tresu i pod i strop. No, nastup me u velikoj mjeri, bez obzira na žestoko škripanje moćnih akorada iz Gibson Les Paula ostavio dosta hladnom. Prva „Addicted“ djelovala je vrlo snažno sa zabavnim uvodnim dijelom ženskog orgazmičkog dahtanja puštenim preko matrice, a ostatak set-liste mi je bio presladunjav i to ponajprije zbog neupjevanosti i neizražajnosti vokala.

Bilo je nekoliko odličnih rifova, ali vjerojatno se nisu uspjeli izraziti do kraja u tako malom prostoru pred tako malo ljudi. Najvjerojatnije je to bio uzrok slabosti njihovog nastupa jer mladom bendu koji postoji tek pet godina ipak treba određena motivacija za što bolji nastup.  I napokon, u 22:30 Richie Kotzen se pojavljuje na pozornici, dostojno pozdravljen od šačice onih zbilja pravih fanova iz publike. Na ovom nastupu Kotzen je dosta dobro ispromovirao novi album, čuli smo „Bad Situation“ s kojom nas je sve otpuhao svojim moćnim glasom i koja je uživo zvučala puno moćnije nego na albumu. Vokal je na moje iznenađenje bio sasvim solidno bio ozvučen. Zatim slijede „Help Me“, „Love Is Blind“, „24 Hours“, „Stop Me“…Bio je dobar osjećaj vidjeti kako neki mladi fanovi uživaju i iz sve snage pjevaju snažno proživljavajući stihove u prvim redovima. Što se tiče njegovog odnosa prema publici, bio je dosta u svom svijetu i vrlo koncentriran na izvedbu, neki bi rekli hladan. Ali tome se ne može prigovoriti jer se tako često ponašaju samo oni najbolji. Od starijih pjesama tu treba izdvojiti majstorski izvedene „Fooled Again“, „Paying Dues“ (uvijek sam se divila kako uspijeva biti istovremeno koncentriran na visoke fahove u pjesmi i brze gitarske pasaže jer nije baš lako istovremeno držati ton da dahu kako treba i prilagoditi se ritmičkoj brzini) u kojoj je nekoliko puta pustio publiku da mu „pomogne“ otpjevati visoki refren, te totalno žestoku i glasnu „Go Faster“ koja je ženski dio publike totalno raspametila i navela na žestoko skakanje i pljeskanje ruku. Set-lista je bila dobro odabrana, sve pjesme interpretirane na vrhunskoj razini. Iako su mi jako nedostajali hitovi poput „Remember“, „You Can’t Save Me“, ili pak „Stand“ koje smo mogli čuti na prošlom koncertu. Bez obzira na pozitivne trenutke nastupa sve je zasjenila ta zgusnuta atmosfera i premali broj ljudi. Tko je bio na koncertu 2010. vjerojatno će se složiti sa mnom. Richie Kotzen je pravi rock majstor, uvijek usklađujući mnoge žanrove, stara i moderna doba rock glazbe. Mene je osobno novi album iznenadio jer osim tehničkom preciznošću, obiluje i jednom senzualnom soul toplinom. Ako je na mene, jednu vrlo eklektičnu metalku tako djelovao, mislim da će zadovoljiti mnoge druge zahtjevne slušatelje. Zato vam preporučam da nabavite „24 Hours“ i prepustite se fuziji soula, bluesa i hard rocka.

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić
Foto: Elena Crnković