Kada se s koncerta vratite mokri jer niste mogli prestati divljati, definitivno se radi o uspješnom koncertu s jako dobrom set-listom. U Paradise Lost zaista ne treba sumnjati, a ovoj njihovoj fenomenalnoj izvedbi pridonio je i izvrstan posljednji album „Tragic Idol“, kojeg promoviraju na ovoj turneji. Iako se adrenalin još uvijek nije smanjio, usprkos tome što mi je ovo bio drugi put da sam ih vidjela ove godine, treba krenuti otpočetka.

Večer u Pogonu Jedinstvo započela je oko 20 h sa zagrebačkim gothic rock bendom Phantasmagorijom. Već uobičajena pojava na predgrupama- publika se još nije okupila, no određen broj zainteresiranih i ljubitelja ovog žanra zadovoljno je pratio pjesme poput „Djevojka od bronce“ ili „In the Middle of Nowhere“. Phantasmagoria je napravila dobar uvod u daljnju večer, a oko 21 h na pozornicu je došao švedski Soen, projekt bend kojega čine članovi Opetha, Amon Amartha, Testamenta i Deatha. S obzirom na postavu, imala sam neka svoja očekivanja, no radi se o žanru koji meni naprosto ne leži. Zvuče prilično eksperimentalno, a bilo je komentara da podsjećaju na Tool. Kako se nisam mogla uživjeti u njihov nastup, odlučila sam provesti još neko vrijeme van kluba čuvajući noge jer na Paradise Lost sam se- bolji izraz valjda za to stanje i ne postoji- jako nabrijala.

Iz prvih redova dvorana je izgledala ugodno popunjeno, premda je realno bila daleko od popunjenog, a iščekivanje Paradise Losta do nekih 22.30 kada su izašli na pozornicu, sa svakom minutom postajalo je sve jače. I napokon, na pozornicu dolazi bubnjar Erlandsson i dečki se slažu u klasičnu poziciju- s lijeva genijalni Greg Mackintosh na gitari, Nick Holmes za mikrofonom te s desna basist Edmondson i ritam-gitarist Aaron Aedy. I onda je krenula „Widow“ i Holmes sa „You’re breaking a chain“ i to je bilo jedno dobro otvaranje za odličnu, žestoku svirku. Nakon „Widow“ slijedi prvi single s „Tragic Idol“ albuma- „Honesty in Death“, a publika jako dobro reagira pjevanjem. Čini se da je „Tragic Idol“ i kod nas dobro prihvaćen, sudeći po konstantnom pjevanju publike. Potom je na red došla popularna „Erased“, a prvi redovi se nisu štedjeli- kose je bilo posvuda, ruke konstantno u zraku, glasno deranje nije prestajalo. Klavirski uvod na „Enchantment“ sa svakim tonom me prožimao jer to mi je jedna od dražih pjesama Paradise Losta i stvarno mi je drago da je sviraju na ovoj turneji. Taman kad sam se poželjela malo skulirati i udahnuti zraka, krenula je brza „Soul Courageous“ na koju se naprosto ne može mirovati. Jedini predah na čitavom koncertu bile su laganije „Praise Lamented Shade“ i pretposljednja „Faith Divides Us- Death Unites Us“, a sve ostalo je bilo čisto lomljenje vratnih kralježaka, brutaliziranje stopala i  sveopće maltretiranje mišića: „In This We Dwell“, „Pity The Sadness“ (koju je Holmes posvetio svima iznad 30 godina, a bilo ih je), „The Enemy“- na trenutak sam zaboravila da će ove ne premlade kosti sutra ispaštati, no jednostavno me nije bilo briga. Na set-listi se, naravno, našla predivna i nezaobilazna „One Second“, koju je publika vjerno pjevala otpočetka do kraja. Holmes iako klasično statičan, dosta je komunicirao s publikom i glas mu je stvarno bio na razini. Tokom čitavog koncerta poticao je publiku na pljeskanje i interakciju, a publika se svaki put odazvala. Nakon 12 odsviranih stvari, krenuo je bis i to s legendarnom „Embers Fire“, uvodnom pjesmom savršenog albuma  „Icon“. Nakon nje bila je jedna od mojih top 3 s novog albuma- „Fear of Impending Hell“, a za kraj je ostavljena „Say Just Words“, na koju je publika potpuno podivljala.

Ozvučenje je bilo dobro, mlade snage koje su uglavnom zaokupile prvi red neumorno su pridonosile dobroj atmosferi, a mislim da ni mi stari fanovi nismo zakazali. Biti na koncertu svaki je put doživljaj, no biti na koncertu benda kojeg toliko voliš i još okružen ljudima koji su zajedno s tobom voljeli taj bend svih tih godina, to je jednostavno osjećaj koji se nikada ne gasi i tu nema granica koje bi ga zaustavile. Paradise Lost su ostali vjerni svojim idejama, dajući sve od sebe i uživajući u tome što rade, a ta se njihova energija lako hvata za svakog onog kojemu zauzimaju bitno mjesto na glazbenoj listi.

Ovaj koncert može se ocijeniti jedino odličnim i vjerujem da se ne radi samo o mom subjektivnom fanovskom mišljenju. Možda da sažmem čitav ovaj izvještaj jednim stihom Paradise Losta– „And for one second I lost my breath“…

KONCERTNA FOTO GALERIJA – KLIK!

Izvještaj: Tamara Dujmović
Foto: Anastazija Vržina