Domaća publika ove se godine nije baš iskazala kada je riječ o dolascima na koncerte pa stoga ne čudi što se, nakon dvije koncertno bogate sezone, ponavlja dobra stara priča i za pogledati i poslušati dobar koncert metal pa i rock žanra treba staviti pinklec na rame i put pod noge. Nightwish, mega popularni Finci sa švedskim ženskim glasom na turneji na kojoj promoviraju svoj aktualni album ”Imaginaerum” tako su u petak, 27. travnja 2012. godine nastupili u prepunom bečkom Gasometeru. Fanovi iz Austrije, no i susjednih europskih zemalja, kako oni najmlađi tako i oni i desetljeće stariji od članova Nightwisha već su se ranih poslijepodnevnih sati okupili pred Gasometerom i nestrpljivo očekivali trenutak kada će pohrliti u prve redove i pozdraviti bend koji, očito je, željno očekuju. Čast otvoriti večer imale su četiri djevojke, dvije violinistice, čelistica i djevojka sa violom u rukama koje su svoju formaciju nazvale Eklipse i već u 19:30 solidno popunjeni Gasometer za nastup večeri zagrijale sa klasičnim duhom nekih od najvećih hitova današnjice. Vrlo ugodan i angažiran nastup no možda malčice suviše klasičan za populaciju koja će za samo 30 minuta divljati uz ritmove finskog Battle Beast, klasičnog heavy metal benda predvođenog odličnom vokalisticom Nittom. Impresivni snažni, vrišteći ženski glas, tradicionalni zvuk heavy metala, žestoki riffovi i primjetna angažiranost cijelog benda na pozornici vrlo su brzo polučili uspjeh i publika je pjevala i pljeskala u ritmu s Battle Beast. No onda je uslijedila predviđena30-minutna, pa uskoro i 45-minutna pauza. Bijeli zastor spušten preko pozornice dodatno je zbijao fanove u prvim redovima dok je temperatura u Gasometeru bila sve viša, a klub se napunio do posljednjeg mjesta, kako na parteru tako i na tribini. U 21:15 svjetla se lagano pale, a iza zatora odjekuju uvodni taktovi pjesme ”Taikatalvi” i glas Marca Hietale otvara Nightwishev koncert. Publika uz povike i pljesak impresionirano promatra igru svjetla na zastoru, a kulminacija oduševljenja nastupa u trenuku  kada se na istom pojavljuje Marcova silueta. Vaša izvjestiteljica vjerojatno je bila jedna od rijetkih koja je negdje na sredini pjesme zatvorila oči i zapjevala s Hietalom…. ah, taj finski. Na ”Taikatalvi” se nadovezuje ”Storytime”, zastor pada i publika divlja sa bendom od prvog takta. Anette Olzon na pozornici je mnogo sigurnija nego na prošloj turneji dok je energiju koju stvara ostatak benda nepotrebno opisivati riječima, svi koji poznaju bend znaju o čemu se radi. Slijedi Nightwish klasik ”Wish I Had An Angel” i austrijska publika doslovno divlja. Čulo se to jako dobro kako u nultom redu u kojem su se rasporedili fotografi tako i na pozornici stoga ni ne čudi što Emppu Vuorinen nije skidao osmijeh s lica, a Nightwish master mind Tuomas Holopainen je publiku počastio ne samo sa impresivnom klavijaturističkom dionicom već i istovremenim, neumornim headbangingom. Nakon ”Amaranth” i ”Scaretale” koju prati vizualni ”Imaginaerum” doživljaj s vatrom i igrom svjetla na pozornici Nightwish uplovljavaju u nešto mirnije glazbene vode sa ”Slow, Love, Slow” tijekom koje Anette Olzon u pravom cabaret stilu briljira sjedeći na stolici sa šeširom na glavi uz pozadinsku pratnju fenomenalnog Marca Hietale. Slijedi opet nešto žešća ”I Want My Tears Back” koja mi zahvaljujući gajdama koje je u Gasometeru zasvirao Troy Donockley te zaista dobro kombinaciji glasova Olzon i Hietale izmami osmjeh zadovoljstva. ”Come Cover Me” na trenutak, upravo onoliko koliko traje uvod, smiruje uzavrelu atmosferu i lagala bih kada bih rekla da mi u atmosferi koju skladba nosi sa sobom i energiji koju osjetite samo na koncertima nije nedostajala Tarja Turunen. I to ne toliko njezin nenadmašni sopran koliko činjenica da Anette Olzon nema tu prijeko potrebnu snagu dominantne osobnosti na pozornici, onu dozu samouvjerenosti koju pjesme poput ove zahtjevaju. Nakon ”The Crow, The Owl and the Dove” i opet pomno usklađene kombinacije Olzon/Hietala i ”The Islander” slijedi ”Nemo” u nešto akustičnijoj verziji nego smo na to navikli dok završnim dijelom koncerta dominira fenomenalni instrumental ”Last of the Wilds”, ”Planet Hell” koja je raspametila Gasometer, ”Ghost River” i ”Dead To The World” koje dokazuju da se Nightwish ne odriče svog žestokog izričaja. Za kraj ostaje ”Over The Hills And Far Away” još jednom posvećena neprežaljenom virtuozu Garyju Mooreu. I dok bend polako nestaje u tami iza pozornice Gasometer glasnim pljeskom poziva na bis. Nightwish se uskoro vraća i razgaljuje publiku svojim viđenjem Sibeliusove ”Finlandie” što je meni osobno bio jedan od najljepših i najemotivnijih trenutaka na pozornici. Osjećajna izvedba, bend prepušten notama i ona prepoznata iskrenost koja se na koncertima sve rjeđe osjeća. A onda bend publici zadaje konačni udarac zadovoljstva sa ”Song Of Myself” u kojoj je Anette baš kao i ostatak benda uistinu briljirala. Za sam kraj doista odličnog koncerta ostala je ”The Last Ride Of The Day”, pjesma prigodnog naslova i od prije nekoliko dana službena himna svjetskog prvenstva u hokeju. Ne sumnjam da u ovom potonjem ponajviše uživa Tuomas Holopainen. Nightwish su u petak u Beču dokazali da su još uvijek bend na koji treba ozbiljno računati u izboru najbolje metal uzdanice godine. Publici okupljenoj u bečkoj dvorani Gasometer pružili su odličnu glazbenu poslasticu, a vokalna kombinacija Olzon/Hietala je, čini se, dobitna kombinacija i kod onih koji traže dozu žestokog i pomalo grubog izričaja kao i kod onih koji su skloniji nježnijim i osjećajnijim izvedbama. Do našeg sljedećeg susreta nadam se da će Anette Olzon izrasti u snažnu ženu-vođu kojoj neće, kao što je to još uvijek slučaj, u odnosu sa publikom i na trenutke sa cijelim koncertom neće trebati pomoć Marca Hietale.

Koncertna FOTO GALERIJA dostupna je OVDJE.

Izvještaj i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)