Jučer je jedan od najvećih rock bandova današnjice, engleski tro Muse, nastupio u budimpeštanskoj Areni. Kad ih već nemamo prilike gledati u Hrvatskoj (tuga i  jad) otišli smo u Mađarsku vidjeti kako izgleda nova turneja kojim promoviraju novi, dosta hvaljeni album “The 2nd Law”. U Budimpeštu se zaputio i lijepi broj Hrvata, Slovenaca i ostalih nam susjeda, no Arena ipak nije bila dupkom puna. Ali je zato Muse bio ponovo savršen. Svakim albumom Muse pomiče granice live showom, i svaki je novi koncert gotovo u pravilu bolji od prethodnog. Ipak, nijedan nije kao onaj zagrebački iz 2007. taj je bio nešto svemirski ekstra. Nije slučajno čak godinu dana nakon njega Matthew Bellamy u jednom interviewu izjavio da taj zagrebački spada u one posbene koncerte u kojima je: “the crowd went mental, then we got mental.” (publika je bila totalno luda, onda je nas poneslo pa smo mi poludjeli.”).

Predgrupa je bila neki bend Everything Everything o kojemu ne znam ama baš ništa, niti smo saznali. A kako se čini niti nećemo. Nisu bili jako loši, trudili su se i očito im je stalo, ali da smo ih doživjeli – nismo.

Možda zato jer smo s nestrpljenjem očekivali glavne zvijezde – Muse.  Ponovo spektakularna pozornica, naravno ovo je dvoranska scenografija koju vidite na slikama, stadionska će sigurno biti opet druga – neke vrste piramide okrenute naopako koja je sva prekrivena LCD ekranima, a dijelovi joj se spuštaju pa na kraju koncerta sasvim spuste na pozornicu “poklope” bend i na kraju slože kao regularna piramida. Neke vrste dvostrukog značenja, u kontekstu njihovih tekstova. Sve to prati fantastični light show, a da o zvuku i ne govorimo, taj je savršen već godinama. Sjajno izrađene set-liste pogode ama baš uvijek, ali to i nije tako teško kada imaju hrpu fenomenalnih pjesama. Inače ih pametno jednim dijelom mijenjaju na barem svakom drugom koncertu i ne može ti biti dosadno naročito ako odeš na više od jednog koncerta na jednoj turneji.

Triu su mnogi pomalo zamjeravali što imaju minimalnu komunikaciju s publikom, no i to je promjenjeno, frontman Matt se konačno malo više oslobodio i umjesto jedne, kaže tri rečenice, ali su zato od srca.  Imala sam ih prilike sresti uživo 2007. pa je to posve legitimna tvrdnja. Novi je album, kao što je i bilo očekivano bio dosta zastupljen, no dozirano, tako da su i oni kojima i nije neki spektakl (autorici ovog teksta) mogli uživati i u starim stvarima. Za razliku od dosta bendova koji “peglaju” ponekad samo po nekim albumima, a (uglavnom) stare zapostavljaju, Muse setliste sastavlja ama baš od svih. Tko ih ne bi volio?

Inače, bili oni jako komunikativni ili ne, kad je Muse u pitanju (ali na vlastitom koncertu, za festivalske nastupe ne garantiram, primjetila sam da tamo nisu baš ono spektakl kao što su na svojima) to je posve nebitno jer su sva trojica toliko u koncertu, sviraju savršeno, pjevaju savršeno, kreću se savršeno – skaču (Matt) – pa ne možeš imati baš sve, zar ne?

Publika je bila zanimljiva. Budimpeštanska Arena je poseban slučaj, imaju redara ko’ stanovnika Zagreba, na svaki milimetar po jedan i ništa drugo ne rade nego paze da ne radiš ovo ili ono. Ne dao bog da se digneš (na tribinama) i počneš plesati. Ono kazališna. Ne publika, ta bi i skakala ali imaju neka pravila koja ih totalno ograničavaju. (Tako da ako niste od kazališnog formata, izbjegavajte koncerte u Budimpešti, točnije izbjegavajte tribine pod svaku cijenu.)

Tako da je dvorana vrijala, ali si svejedno vidio skoro sve tribine sjedeće do posljednje stvari. No energija i dobro raspoloženje se osjetilo i prenosilo na bend, makar bih ja prije rekla da je bend prenosio energiju i dobro raspoloženje na publiku. Muse su taj dan prošetali i Budimpeštom (zamalo smo ih zakačili!) tak da su bili fino nabrijani.

Na ovoj turneji imaju kojekakvih noviteta (osim da je Matt razgovorljiviji) i to da Matt prepušta na jednoj stvari centralni mikrofon Chrisu koji onda otpjeva ili “Liquid State” kao sinoć, ili “Save Me”. Što je najs. To što pjesme nisu nešto baš famozno, to je čak i manje važno. Ako će to Chrisu pomoći da se riješi okorjelog alkoholizma, a drugoj dvojici da ga ne izbace iz benda, što se mene tiče može Chris slobodno napisati još koju pjesmu. O sviranju basa je deplasirano govoriti, on je top svjetska klasa, pijan ili ne.

Još jedan novitet (barem mi se tako čini) jest da se Matt sjuri dolje do publike, doduše brzinom svjetlosti tamo i nazad, ali svejedno, ako si brz i zapet kao puška možeš ga dotaknuti ili uštipnuti. O Mattovom sviranju gitare jednostavno nema se što dodati. Svaki put kad ga gledam još je bolji nego prethodni, taj nikad ne griješi, ali to nije ono suhoparno, napiflano sviranje, to je prirodno bogomdani i urođeni veliki talenat. Trebate čuti taj urnebes i njegove gitare i publike kad krenu prvi riffovi “Plug in Baby”. Napisana da ode u rock legendu.

Još jedna zanimljivost za kraj, onima koji nisu nikad bili na Muse koncertu: za razliku od slušanja albuma, kada odete na koncert, to sve pršti od žestokih nota, nema tu mile lale, to je sve samo ne mekano.  Nisu slučajno nekoliko godina zaredom bili proglašni najboljim live bendom.

Ako vam njihova glazba i nije specijalno pri srcu, njihov koncert uživo je nešto što bi svak ljubitelj rock-pop glazbe trebao vidjeti jednom u životu. Ili kako je rekla frendica poslije koncerta koji uopće nije njihov neki fan: “Vrijede svakog centa”. Lipe. Ili forinte. Ili čega god.

Setlista:

1 The 2nd Law: Unsustainable
2 Supremacy
3 Interlude
4 Hysteria
5 Panic Station
6 Resistance
7 Supermassive Black Hole
8 Animals
9 Monty Jam
10 Explorers
11 Sunburn
12 Time Is Running Out
13 Liquid State
14 Madness
15 Follow Me
16 Undisclosed Desires
17 Plug In Baby
18 New Born  (Headup riff outro)

Bis 1:
19 The 2nd Law: Isolated System
20 Uprising
21 Survival

Bis 2:

22 Starlight
23 Knights of Cydonia   (Man with a Harmonica intro)

FOTOGALERIJA S KONCERTA – KLIK OVDJE!

Izvještaj i foto: Anastazija Vržina anastazija@venia-mag.net