Jedan od najvećih metal bendova svih vremena, pred preko 30 tisuća ljudi, održao je fantastičan dvosatni koncert na beogradskom Ušću.

Složit će se neki da euforija prije ovog koncerta nije bila kao kada su prvi put bili u Beogradu. Tada smo bili “gladniji” dobrog zvuka i velikih bendova. Ali ni ovog puta nije moglo a da se ne osjeti, danima pred koncert, da tako velika muzička “sila” dolazi u naš grad.

Čak iako niste “ozbiljan” fan, čak iako vam članovi benda zbog svoje povijesti nisu najsimpatičniji i mislite da su pomalo “pozeri”…pa čak i ako niste ozbiljan “metalac”… ima nečeg primamljivog u tome da budete prisutni, kada su ONI tu. Jer, nije baš mnogo potrebno da shvatite da nisu slučajno postali to što jesu.

A euforije je bilo, bez sumnje. Društvene mreže pregrijale su se od njihovih snimaka, najava, statusa vezanih za koncert. Hiljade nasmijanih ljudi u crnim „Metallica“ majicama šetalo se cijelog dana gradom, prije Ušća kao krajnjeg odredišta…

Ulazi u koncertni prostor bili su otvoreni već od 16h, a ulice u okolini zatvorene i mnogo ranije. Gužve u tom dijelu grada počele su već popodne, te se bar na osnovu toga moglo zaključiti da se nešto događa. S kartom ili bez nje, mnogi su bili presretni da makar budu dio te mase koja se motala oko Ušća, kupovala suvenire, majice, pronalazila poznanike u gužvi.

Gojira je prva izašla na binu, dok je još nad Beogradom bio dan. Odslušali su ih oni najvatreniji fanovi, koji su uspeli zauzeti prve redove. Ali ih je većina ljudi slušala „preko ograde“, čekajući na ulazu, čekajući nekoga… i sudeći po reakcijama, sasvim dobro su odradili svoj dio zagrijavanja.
Standardno dobri Machine Head svirali su nakon njih, i tada je Ušće već počelo da liči na ozbiljan koncertni prostor, koji se zagrijava za jedan od najvećih bendova na svetu.

Vjerojatno je izlišno i pričati o bini, svjetlima, i svemu onome što se uz glavnu ekipu na ovakvim nastupima i može vidjeti. Oni su veliki, velika je i bina. I sve, u tom dijelu organizacije, funkcionira bez greške. Nisu napravili nikakvo „tehničko čudo“, samo su osmislili prostor u skladu sa onim tko su i što nude.

James Hetfield, Lars Urlich, Kirk Hammet i Robert Trujillo bili su, potpuno očekivano, dočekani ovacijama, kada su, nešto posle 21.15 izašli na binu.

Nisu mnogo pričali, nisu mnogo najavljivali, bili su tu, i svirali su. Onako kako znaju. A znaju. I to dobro. I imaju mnogo pjesama od kojih vam se uzburka pola organizma. A mnoge od njih su snimljene baš za taj, čuveni “Black Album” iz 1991.godine, koji i “slave” ovom velikom turnejom. Dvadeset godina kasnije, pjesme sa ovog izdanja su nesumnjivo, među najvećim metal hitovima koji su ikada snimljeni. Uz nekoliko pjesama sa drugih izdanja, unaprijed smo bili “osuđeni” na nevejerojatan koncert!

Počeli su prvom pjesmom sa prvog albuma… “Hit the Lights” sa izdanja “Kill ‘Em All”, iz 1983.godine, pa prešli na naslovnu sa“Master of Puppets”, veliki hit koji je odmah na početku zagrijao one koji su još uvijek bili “mirni”. Dve godine nakon ovog albuma izdali su „…And Justice for All” i sa tog albuma smo čuli “The Shortest Straw”. Nisu preskočili ni drugi album “Ride the lightning”, i on je obilježen numerom “For Whom the Bell Tolls” inspiriranom djelom Ernesta Hemingwaya.

Jedino odstupanje od set liste koju su imali dan ranije u Pragu, desilo se kada su odsvirali, na oduševljenje mnogih “Battery” sa “Master of Puppets”, a onda su se definitivno posvetili svom najznačajnijem albumu…

“The Struggle Within”, “My Friend of Misery”, “The God That Failed”, “Of Wolf & Man” od posljednje, ka prvoj pjesmi, lagano su, pjesmu po pjesmu, slavili sa svojom publikom album koji je ta publika i “krstila”, i zahvaljujući kojoj je prodan u preko 25 miliona primjeraka. S razlogom,očigledno. Ne samo zbog nekih “hitova” koji su do dana današnjeg ostali neprevaziđeni, već zbog energije i kvaliteta cijelog izdanja.

Pogled na Ušće bio je fantastičan, fan pit i prednji dio partera su “gorjeli” od dobre atmosfere, svi su pjevali, hiljade ruku je bilo u zrako. A oni su bili standardno odlični. Nije tu bilo previše komunikacije, bar ne verbalne, tek po neki uzvik ili rečenica. Ali već sam pogled na binu, na kojoj su Hetfield, Ulrich, Hammet i Truilljo, ispunjava vas nekim oduševljenjem, poštovanjem, i neizmjernom srećom što ste tu gdje jeste. A oni su komunicirali muzikom, energijom i ponašanjem na bini dostojnim pravih metal zvijezda. Osim kraće pauze, kada je publika na video zidovima mogla da odgleda kratak film o bendu, “zabušavanja” nije bilo…

Očekivano, pjesma “Nothing Else Matters” popalila je hiljade svjetala od aparata i telefona u publici. Od riječi do riječi u glas se pjevala jedna od najpoznatijih i najljepših metal balada.

Uslijedile su, “logičnim” obrnutim redom zatim i “Through the Never”, “Don’t Tread On Me”, “Wherever I May Roam”, pa još jedna koja je podigla hiljade ruku i lampica u publici – “The Unforgiven”.
Nakon “Holier Than Thou” za sam kraj regularnog dijela, i dva najveća hita sa “Black” albuma: “Sad But True”, pa velika “Enter Sandman”.

U uveliko fantastičnoj atmosferi, “Enter Sandman” je bila prava pjesma za kulminaciju ovog spektakla. Tek tada se „javila“ i pirotehnika na bini, koja se fantastično uklopila uz rifove ove legendarne pjesme.

Nekoliko minuta pauze, pa“Fuel” koja je u skladu sa naslovom propraćena ozbiljnijim vatrama na bini, a zatim i nezaobilazna “One”.
Za sam kraj, uz vatromet i crne Metallica balone bačene u publiku, “Seek & Destroy”.

Hetfield, Ulrlich, Hammet i Trujillo zaslužili su svaki aplauz i svaki osmjeh posle koncerta. Ako je nezadovoljnih i bilo, ja nisam uspela da ih sretnem, svima je ovaj koncert ostao u dobrom sjećanju.

Dugo su se članovi benda opraštali sa Beogradom. Duže nego mnogi veliki bendovi koji su nam dolazili u goste. Šetali su po cijeloj bini, mahali, pozdravljali se, bacali trzalice i palice, dobili čak i jednu srpsku zastavu. Obećavali da će praviti manju pauzu, i da se nadaju da će uskoro doći opet. Nisu se zadržavali u Beogradu, spakirali su se i krenuli put Varšave gdje dva dana kasnije nastavljaju turneju.

Otišli su u nekom momentu svoje karijere, predaleko od sebe. Mnogi misle da su uspeli da se posljednjim albumom „Death Magnetic“ bar donekle vrate „svom“ zvuku. Ali im je očigledno bilo potrebno da se vrate u prošlost, i ozbiljno zasviraju svoja najbolja djela, da bi shvatili kuda treba da idu dalje. Zbog toga je, vjerojatno, ova turneja toliko značajna i velika. I zato se i nadamo, i mislimo da je vrijeme da Metallica snimi još jedan „Black Album“, koji ćemo jednog dana isto ovako proslavljati.

U međuvremenu, zaslužili su da za sam kraj kažemo samo:
Metallica. Respect!

Izvještaj: Ljiljana Zdravković
Foto: Saša Džambić

(www.nadlanu.com)