(support Creature With the Atom Brain + Duke Garwood + Lyenn)

Ove godine je bilo rijetkih koncerata koji su rasprodani, pa makar bili i oni u najmanjim rock klubovima. Da ste pitali ne previše upućene tko je Mark Lanegan, posve sigurno bi rekli da nemaju pojma a još manje zašto se koncert selio iz prvobitno planirane dvorane NKC Park u Pauk. Pa jer se (i tu) brzo rasprodao. Generalno je bolje da se koncert održao u Pauku nego u Parku, no ni to baš nije bila bajna opcija. S premalo koncertne kilometraže, Pauk sasvim sigurno nije mjesto za ovako vrijedne koncerte. Ako zanemarimo (ne)pušenje cigareta i marihuane u dvorani, nesnosnu gužvu, konobare kao da su pali s Marsa, garderobu koja dere više para nego u Hotel Westinu, na kraju je najvažnije ono da je zvuk uglavnom na svim mjestima bio skomiran. Ako je 30 ljudi shvatilo što je Lanegan tijekom koncerta rekao (a rekao je „dvije i pol“ riječi) onda sam puno rekla.

Još je gore bilo onima koji njegov opus (i tekstove) baš i ne poznaju toliko detaljno, na koncertu sasvim sigurno ništa nisu niti saznali. Šteta što agilni organizator Žednog Uha nije uspio ovaj koncert ugurati u bolju dvoranu, SC recimo. Ali je zato za svaku pohvalu što nam konstantno dovlači sjajne alternativne i indie bendove, koji očito itekako imaju publiku ovdje u Hrvatskoj. Čak ispada da ti bendovi bolje prolaze kod nas nego negdje vani. Prisjetimo se samo The Nationala koji su kod nas bili zvijezde nad zvijezdama prije negoli ih je vlastita Amerika i ostatak svijeta ustoličila na tron.

Slično se očito događa s grunge mračnjakom zvanim Markom Laneganom. Čim čuješ prvih par tonova njegovog vokala  odmah ti je jasno da će to bit jedna opaka kombinacija Nicka Cavea, Toma Waitsa, Iana Astburya i neki „summary“ grungera koji su se, za razliku od njegovog prvobitnog benda iz  kasnih 80.-tih Screaming Trees, spletom okolnosti proslavili (Pearl Jam, Soundgarden, Nirvana itd.). Lanegan je proveo nekoliko godina (točnije tri albuma) i u kultnima Queens of the Stone Age, pa eto ako niste bili na koncertu jer niste znali o kome je riječ sada znate što ste propustili.

Da ne mislite da ste propustiti neki show ili spektakl. Onih par bijednih lampi, plavih i naročito crvenih, koje su (kao) osvijetljivale pozornicu i da ih nije bilo – bio bi isto. Prateći bend je moćno pratio Lanegana, ali što je mnogo važnije, Lanegan se manirom „ja sam bog i batina, i briga me za sve“, oslanjao uglavnom statično na mikrofonski stalak, zdrapanim ali izuzetnim vokalnom „pričao“ nam te svoje fantastično darkersko-mistične detalje vlastitog misaonog i emotivnog svemira.

Publika je, iako je zvuk totalno podbacio, svejedno bila u polutransu. Lanegan je s lakoćom prelazio iz jedne pjesme u drugu, bez pauzi, bez pričanja, bez obraćanja publici.  Inače mi takvi nastupi „kao na tvorničkoj traci“ malo idu na živce, no uz izvođače poput Lanegana, sve drugo je nezamislio i neumjesno. Zadnje što bi itko želio čuti od njega je neku neslanu šalu, podilaženje publici ili čak toliko da ispriča „kako mu se sviđa u Hrvatskoj i kako je lijep grad Zagreb“. Bullshit, složili bismo se svi.

Pjevaj ti Mark, nemamo priliku ovakve koncerte često slušati, čak niti uz shitty razglas.  Što možda i nije bilo loše. Jer, naviknuta na uglavnom odličan zvuk na koncertima i samim time frustrirana što nisam mogla u svoj punini doživjeti Laneganov koncert, prvo što sam napravila kada sam došla doma je bilo klik na player i ajmo sad Lanegana slušati kak treba. Barem audio. Pa ti se dojam koncerta provuče i na dan dva nakon njega.

Video je bio poseban i trebalo ga je doživjeti jer Lanegan je uživo upravo ono što bismo očekivali: podmukla tutnjava jednog moćnog lika koji ti ne da niti da p… (dopunite sami).

Krenulo je s „The Gravedigger’s Song“ i dosta vremena posvetio aktualnom albumu „Blues Funeral“ koji je jako fino sjeo publici, pa je štrikanje novih stvari sa starima bio pun pogodak.

Onako posebno hipnotički moment koncerta je svakako bio „Devil in my Mind“, a opće burno prihvaćena rockin’ rollin’  „Black Rose Way“ od Screaming Treesa.

Bis je došao u obliku najglasnije prihvaćene „Hangin’ Tree“ iz QUOTSA faze. Za kraj jednoipolsatnog koncerta čuli smo još  „Methamphetamine Blues“. Po nekima koncert ili barem poslastica godine – možda, da mi glava nije zujala još pola noći nakon koncerta – ovako, sjajno ali moglo je biti mračno dobro, ako je već  bilo mračno u dvorani i mračno u glazbi.

Treba spomenuti i jednu zanimljivost. Lanegan je imao čak tri predgrupe. I to ne bilo kakve. Sve tri su bile neka kombinacija članova Mark Lanegan Banda, no najjače se dojmila i sasvim sigurno ostavila dojam legitimnog headlinera za neki koncert, treća predgrupa  Creature With the Atom Brain. Zapamtite to ime. Možda jednom dođu samostalno na neki koncert. A i po tome Lanegan djeluje kao centar nekog posebnog glazbenog svemira poput Nicka Cavea, koji je također okupio oko sebe glazbenike od kojih ama baš svi imaju neki bend i to ne bilo kakav.

Setlista:

1. The Gravedigger’s Song
2. Sleep With Me
3. Hit the City
4. Wedding Dress
5. One Way Street
6. Resurrection Song
7. Gray Goes Black
8. Devil in my Mind  (Smoke Fairies cover)
9. Harborview Hospital
10. Quiver Syndrome
11. One Hundred Days
12.Creeping Coastline of Lights  (Leaving Trains cover)
13. Black Rose Way  (Screaming Trees song)
14. Riot in My House
15. Ode to Sad Disco
16. St. Louis Elegy
17. Tiny Grain of Truth

Encore:
1. Hangin’ Tree (Queens of the Stone Age song)
2. Methamphetamine Blues

FOTOGALERIJA S KONCERTA – KLIK OVDJE!

Izvještaj i fotografije: Anastazija Vržina, anastazija@venia-mag.net