Bečka Arena je u petak 16. 11. 2012. ugostila europsku turneju Into Darkness koja je i ove godine okupila velika imena metal scene: Pain, Moonspell, Swallow the Sun, Lake of Tears i Scar of the Sun. I sam je pogled na ovaj popis obećavao fantastičan koncert.

Vrata Arene su se otvorila točno u 18 sati, a već 45 minuta kasnije na pozornicu su stigli Scar of the Sun. Radi se o grčkom bendu koji svira, kako sami kažu, moderni atmosferični metal. Iza sebe imaju jedan demo i svoj prvi studijski album Series of Unfortunate Concurrences koji je izašao u svibnju prošle godine. Sam nastup trajao je pola sata i za to vrijeme, nažalost, nisu uspjeli izvući neku veću reakciju publike. Vidi se da se kao bend još uvijek traže u žanrovskom smislu. Unatoč tome su odradili korektan posao i pripremili nas na ostatak večeri. Nakon svog nastupa su došli među publiku i bili su otvoreni za sva pitanja što je za svaku pohvalu.

Lake of Tears su drugi bend ove večeri. Jako sam se veselila što ću ove Šveđane nakon zadarskog MetalFesta ponovo čuti uživo i mogu reći da mi je žao što nisu imali veću satnicu. Ali, turneja je tako organizirana i preostalo mi je samo uživati u izvrsnoj vokalnoj izvedbi frontmena Daniela Brennarea i atmosferičnim melodijama sa hladnog sjevera. Koncert su otvorili s Taste of hell i Illwill s novog albuma, a slijedili su hitovi iz ranijih faza – Raven Land s albuma Headstones, Demon you/Lily Ann i, meni najdraža, So fell autumn rain s Forever Autumn, Boogie Bubble s Crimson Cosmos te Crazymen i Greymen s Black Brick Road. S novog su albuma odsvirali i House of the Setting Sun – pjesmu koja je na neki način vrhunac njihovog novog albuma. Ukratko, savršena setlista za ovu turneju. Ostvarili su izvrstan kontakt s publikom i sa svima su podijelili svoju mračnu, melankoličnu glazbu. Na kraju su koncerta fanovi tražili bis kojeg nije bilo jer se pozornica već počela pripremati za sljedeći bend.

Finci Swallow the Sun su kao i Lake of Tears imali 45 minuta na pozornici. Svoj su nastup započeli s pjesmom Emerald Forest and the Blackbird s istoimenog petog po redu studijskog albuma koji je izašao u veljači ove godine. Iako se tjekom nastupa nisu previše obraćali publici, što mi je malo zasmetalo, uspjeli su izazvati veliki interes i dobre reakcije. Dvorana je već bila dobro popunjena i svi su već bili uživljeni u mračnu i intenzivnu setlistu ovog benda.

Sljedeći na pozornicu izlaze Moonspell – za mene vrhunac večeri. Ove godine obilježavaju dvadesetu obljetnicu postojanja i nadam se da će se na sceni zadržati još najmanje toliko godina. Svakim koncertom me iznova oduševe, a to su napravili i ovaj put. Čim su izašli na pozornicu, publika je osjetila koliko karizme i energije nose u sebi. Nakon toga atmosfera je postajala još bolja, još užarenija. Okosnica njihovog nastupa je novi dvostruki album Alpha Noir/Omega White kojeg vole i publika i kritika. Za početak su odabrali Axis Mundi jednu izravnu i energičnu stvar s novog albuma koja je preko sljedeće Alpha Noir poput tornada obuzela sve prisutne i prebacila ih u svijet kojim dominiraju ovi Luzitanci. Sljedeći je bio njihov svevremenski hit Opium s kultnog albuma Irreligious iz 1996. koja je posvećena poznatom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi. S novog albuma su odsvirali i Licanthrope te Em nome do medo. Uvijek me razvesele kad ubace par stihova na portugalskom, a Em nome do medo je prva pjesma nakon dugo vremena koja je u cjelosti napisana na njihovom materinjem jeziku. Atmosfera se dodatno užarila kad je uslijedio posljednji niz od tri pjesme – Vampiria, Alma Mater i Full Moon Madness – pjesma koja im je postala svojevrsni zaštitni znak i bez koje ne mogu ni zamisliti njihov live nastup.
Mogu reći da je ovo još jedan savršen Moonspellov nastup, počevši od Fernanda – čovjeka zvanog karizma, nepogrešivog gitarstičkog virtuoza Ricarda, klavijaturiste Pedra koji zvuk benda upotpunjuje i sviranjem druge gitare, pa preko Mikea na bubnjevima i uvijek dobro raspoloženog Don Airesa na basu. Samim time su potvrdili da su izvrstan live band i da dobro znaju kako svoju glazbu prenijeti slušateljima na najbolji mogući način.

Setlista:
1. Axis Mundi
2. Aplha Noir
3. Opium
4. Awake
5. Wolfshade (A Werewolf Masquerade)
6. Licanthrope
7. Em Nome do Medo
8. Vampiria
9. Alma Mater
10. Full Moon Madness

Nakon Portugalaca, slijedio je ništa manje energični PAIN – još jedan uspješan glazbeni projekt talentiranog Petera Tägtgrena. Koncert je otvoren sa himničnom pjesmom Same Old Song i oduševljenje publike je krenulo. Sam nastup su upotpunili razigranom atmosferom na pozornici. Peter je obukao luđačku košulju i svoj je outfit dodatno naglasio ekspresijama lica. Johan i Michael su bili izrazito dinamični na pozornici i cijelo vrijeme su nasmijavili publiku. U svojih sat vremena su nas sve uspjeli rasplesati. Ženski dio publike se posebno oduševio kad je Peter najavio Dirty Woman – hit s novog albuma You only live twice. Slijedili su sve sami hitovi The Great Pretender, Zombie Slam, Shut your mouth, Monkey Business, Let me out.
Peter je ovim putem predstavio i DVD We Come in Peace koji je izašao upravo na dan bečkog koncerta – 16. prosinca.

Setlista:
1. Same Old Song
2. I’m Going In
3. Walking on Glass
4. Zombie Slam
5. Dirty Woman
6. Monkey Business
7. End of the Line
8. The Great Pretender
9. Dark Fields of Pain
10. Let Me Out
11. On and On
12. Shut Your Mouth
13. Bye/Die

Into Darkness 2012 je ispunio sva moja očekivanja. Pomno odabrani bendovi iz različitih krajeva Europe su se glazbeno izvrsno nadopunjavali i mogu reći da sam uživala u svakoj minuti koncerta.

Ako ste u mogućnosti, možete pogledati koji od nadolazećih koncerata:
19.11.2012 DE – Berlin, C-Club
20.11.2012 DE – Leipzig, Hellraiser
21.11.2012 DE – Hamburg, Markthalle
22.11.2012 DE – Saarbrücken, Garage
23.11.2012 DE – Stuttgart, LKA Longhorn
24.11.2012 DE – Bochum, Matrix
25.11.2012 NL – Tilburg, 013

KONCERTNA FOTO GALERIJA – KLIK!

Izvještaj: Martina Šestić
Foto: Tamara Vodicka