Datum izlaska: 21. 5. 2012.

Izdavač: Century Media

Produkcija: Gus G.

Žanr: power metal

Ocjena: 4/5

 

Iz albuma u album, Grci Firewind, čiji je glavni autor i skladatelj Gus G. postao poznatiji široj metal zajednici po suradnji s Ozzyjem Osbourneom, ne prestaju iznenađivati vjerne fanove snažnim power rifovima, izražajnim vokalom i zahtjevnim upadima klavijatura i gitara. Puno sam puta slušala od ljudi prigovore na prolaznost nekih pjesama i mlakost prethodnog albuma „Days Of Defiance“ i mnogi su nekoliko mjeseci prije izlaska novog „Few Against Many“ govorili „Samo neka bude bolji nego prethodni!“. Smatram da je ovaj album pomnije osmišljen (možda se varam, ali na kraju takav je krajnji rezultat ispao) nego njegov prethodnik. Nema više toliko ponavljanja refrena, niti međusobnih borbi solažama između Boba i Gusa, koji su se na „Days Of Defiance“ „proždirali“ međusobno vlastitom kreativnošću, što je na kraju rezultiralo hrpom pjesama koje su ostavljale dojam kao da je sve nabacano i sklepano zbrda zdola. Na novom albumu, već na prvoj „Wall Of Sound“ uz dominantan i lako pamtljiv refren dobivamo fino izbalansirane klavijaturske i gitarske dionice. Pjesma ima malo hitoidni karakter i lako je „probavljiva“, pa nije ni čudo da je za nju snimljen prvi spot. Činjenica je da je pjesma lako prolazna uhu, ako ju usporedimo sa sljedećom „Losing My Mind“ koja mi je osobno među najdražima na ovom albumu. Lagani početak i polako se sve distorziranija hard rock struktura počinje usložnjavati u fantastičnu „headbanging“ himnu s izvrsnim rifovima, i na ključnim mjestima, precizno napisanim solo dionicama. Ono što najviše impresionira je ozbiljnost, a s druge strane i toplina koji posjeduje jedan od meni osobno najtalentiranijih pjevača na power metal sceni, Apollo Papathanasio. Sposoban da se snađe u hrapavim hard rock fahovima,  pa zatim malo „pofarba“ glas prije raskošnog i jednostavnog refrena s upečatljivim dvoglasom, Apollo odmah ostavlja dojam da se radi o pjevaču kojeg svakako vrijedi čuti uživo. Apollova vokalna misterioznost, nepredvidljivost i teatralnost (koju inače ima i u drugom bendu Evil Masquerade) osjeća se i u nešto bržoj „Few Against Many“ koja se sa speed rifova u refrenu prebacuje na senzualnost vokala, a raznolikost ritmova joj daje jako progresivan karakter. „The Undying Fire“ nakon akustičnog početka opet obiluje čvrstim heavy rifovima, a posebno je zanimljiv groove break na kraju. Ova pjema ima možda najbolji refren na albumu. „Another Dimension“ pokazuje koliko Firewind vole ritmičku raznovrsnost jer ovoga puta iznenađuju sa neočekivanim staccato ritmovima, da bi se sve rastegnulo i smirilo u refrenu. Gusova gitarska i Bobova klavijaturska solaža se lijepo nadopunjuju i nadovezuju jedna na drugu, davajući pjesmi dva stabilna instrumentalna „dijaloga“ u kojima je svaki od dvojice izvrsnih glazbenika uspio izraziti svoju kreativnost, bez ostavljanja dojma da se bore za prevlast. Može se dakle reći da je glazbom svatko uspio reći svoje. „Glorious“ je još jedna od onih pjesama koja potvrđuje zašto se Firewind danas na sceni izdvajaju iz mora Judas Priest/Iron Maiden wannabe power metal bendova. Ima u njoj da tako kažem pokojeg starinskog hard rock rifa, melodiozni refren ih smješta u progresivce, a ima i žestokih ritmova i akorada koji ih odvlače ka modernijem sludge/groove žanru, pogotovo onaj dio koji je podloga izvrsnom, ne pretjeranom gitarskom solu. Upravo to volim kod Firewinda i to sam čekala dvije godine. Manjak pretjerivanja, a opet moderni aranžmani postignuti pomno osmišljenim rifovima i solažama koje ostavljaju dojam da bend točno zna što radi, a s druge strane želi pokazati koje podžanrove voli te zašto bi baš točno ta struktura s tim rifovima bila dobra za izražavanje pojedine glazbene ideje. I tako smo nakon nekoliko žestica došli do jednog od najvećih iznenađenja na albumu –„Edge Of A Dream“ u kojoj gostuju svima nama poznati i dragi metal čelisti Apocalyptica! Firewind su poznati po tome što vole balade na svojim albumima, sjetimo se recimo „My Loneliness“ s „Premonitiona“. Ova prekrasna pjesma s melankoličnom vokalnom interpretacijom, tugom, ali i dramatičnošću koja proizlazi iz kombinacije klavira i violončela neće vas ostaviti ravnodušnima. Svakako poslušajte ovo remek-djelo. „Destiny“ ima privlačne isprekidane rifove u njoj Apollo opet pokazuje izdržljivost daha i sposobnost svladavanja vokalnih prijelaza. Izvrsna za razbacivanje na koncertu, pogotovo za fanove koji vole brže pjesme. „Long Gone Tomorrow“ je još jedna od pjesama sa zadovoljavajućim heavy rifovima, ali dojam malo kvari otegnuti refren. „No Heroes, No Sinners“sadrži zanimljivu kombinaciju akustičnih akordskih dijelova i opet uzvišenih distorziranih rifova. Pjesma je nešto sporijeg tempa, ali to ne razbija dojam pjesme koja ima jedan od najboljih refrena. Posljednja „Battleborn“ također je sporijeg tempa, ali za nju ne mogu reći što sam rekla za njezinu prethodnicu jer toliko otegnut refren i na moje iznenađenje tromi Apollov vokal koji do refrena nije takav, definitivno kvare dojam. Ipak, moram pohvaliti dijelove prije samog refrena obaju kitica gdje snažan Apollov vokal priziva sjećanje na ono što je s glasom nekad radio veliki Ronnie James Dio, pokoj mu duši. Na kraju albuma čeka vas akustična verzija „No Heroes, No Sinners“. Nadam se da će novi fanovi Firewinda pozitivno dočekati ovaj album, a stari fanovi nemaju razloga biti razočarani jer su Firewind opet dokazali da su vrsni skladatelji. Svakako vrlo dobro isproduciran „Few Against Many“ je album kojeg fanovi benda trebaju imati u svojoj kolekciji.

Popis pjesama:

    1. Wall of Sound
    2. Losing My Mind
    3. Few Against Many
    4. The Undying Fire
    5. Another Dimension
    6. Glorious
    7. Edge Of A Dream (feat. Apocalyptica)
    8. Destiny
    9. Long Gone Tomorrow
    10. No Heroes, No Sinners
    11. Battleborn
    12. No Heroes, No Sinners (acoustic)

Recenzija: Buna Bernarda Juretić