U subotu su ljubljanske Križanke dupkom pune i raskriljenih ruku dočekale legendarni new wave bend  80.-tih – Duran Duran. Za početak, oni koji se možda sjećaju koncerta Durana u Zagrebu 2001. da posebno napomenem da ono i ovo sad nije baš imalo mnogo veze jedno s drugim.2001. gje koncert djelovao kao da je neki uvjerljiv ali cover bend došao izvoditi hitove slave petorke, a doživljen je prema onoj poznatoj: “Opet nam dolaze ocvale i ostarjele zvijezde koje su nam trebale doći prije 10-15 godina”.  I sada dolazimo do “punchlinea” – to se je bilo prije davnih 11 godina.
Što bi rekli tek sada za ovaj koncert? E, ali sada je drugo vrijeme i Duran Duran su drugi bend. Ili opet (skoro) onaj stari, kako hoćete. Očito je da DD funkcioniraju dobro samo kada su najmanje u triplikatu originalnih članova, točnije sada kada su u kvartetu – sada je to – to. Nedostaje Andy Taylor (gitarista) čisto radi zapunjavanja krilatice “fabulous five” ali generalno i ne.  Četvorica originalnih su trenutno u velikoj uzlaznoj putanji svoje druge karijere. Možda im posljednji album nije rasturio top liste kao niti singlovi, ali je to jako dobar album, a oni već odavno nisu instant hitić bend, pa to nije više niti važno. Zato ih je dopala hrpa počasti s kojima ih zadnje vrijeme svi zasipaju, ne najzadnje da će oni za koji dan glazbeno otvoriti Olimpijske igre u ime Engleske, a da niti ne nabrajam sve od aktualnih velikih izvođača koji ih citiraju kao jedne od svojih uzora u mladosti.
Možda ovaj koncert nije bio top 20-30 naj koncerata na kojima sam ikad bila ali je svakako bio opasno blizu onih najboljih, pogotovo ako uzmem u jednadžbu sve elemente koje za mene čine naj koncert:  okolnosti oko benda: sastavljanje, rastavljanje, pauze, diskontinuitet, aktualni album ili radovi, ne najzadnje i silne godine koje su iza njih. Vrlo rijetko viđa se takva zabavljačka i komunikativna (ok, nećemo o Springsteenu) nota kod bendova kao što smo imali to prilike doživjeti  sada s Duranovcima. Izuzetno raspoloženi, puni energije, svirački nevjerojatno kompetentni i sposobni (iako smo to već znali, ali svejedno, uvijek me to iznova oduševi), a Simon Le Bon, iako više ne tako pokretljiv kao u svojim najboljim danima, još uvijek ima vokal koji je samo par mrvica slabiji nego što ga znamo, a i to možda samo radi prošlogodišnjih problema s glasom radi kojih su na neko vrijeme morali prekinuti turneju.
Krenulo je pjesmom sa aktualnog albuma “All you need is now” – “Before the rain”,  i već je publika morala pozirati Nicku Rhodesu (koji na svim koncertima kao pasionirani fotograf fotka publiku). Nastavilo se odmah u glavu s: “Planet Earth”, “A view to a Kill” i “All you need is love”.  Iako su Durani počeli odmah komunicirati s publikom prava fešta od druženja je krenula prije ” Taste the Summer”. Simonu je očito odgovarala ta intimna blizina s publikom koju ima ljetna pozornica u Križankama  (na metar i po’ ste od benda) – jer se spustio u photo pit i tražio dobrovoljca za pjevanje. Prvo je odabrao  mog znanca Marka, i kada ga je pitao otkuda je rekao je (naravno) “Croatia”. Smijeh i pljesak u Križankama. No Simon je tražio Slovenca. Drugi izbor bio je – Vinko, pogađate već, iz Croatie. Još veći smijeh i pljeskanje. Na kraju je ipak ubo’ Slovenca koji se, umilno rečeno, trudio iz petnih žila da si Simon ne začepi uši. Ako još do tada (a pazite prije pete pjesme!) niste bilu s rukama u zraku i raspoloženi onda jeste nakon ovoga.
Poslije toga je bila rasturačina manje-više. Plesalo se, skakalo, njihalo, mazilo (zavisno od toga što se sviralo), Simon je još par puta uletavao u publiku, a “lepi” John Taylor mu je svesrdno pomagao. Prvi vrhunac večeri je bila “Hungry like a wolf”, drugi posljednja u regularnom dijelu ” Wild Boys” ukombiniralna sa snippetom “Relax” od Frankie Goes to Hollywood.  Prije nje su Durani izveli “Ordinary world” prije koje je Simon održao kratki govor o strahovima i nesigurnom svijetu u kojem živimo, te kako trebamo skupiti snage za prebroditi sve nedaće (nešto u tom stilu) što je možda pomalo čudno zvučalo od pjevača nekad najglamuroznijeg benda na svijetu, no i to nije nikakva novost, Durani su oduvijek bili, pa i onda u doba svoje najveće slave, poprilični filantropi i socijalno osviješteni iako se to nije stavljalo na velika zvona.
Nakon neopisive galame publike koja je prednjačila u srednjoj životnoj dobi (jel si možete zamisliti raspamećene Slovence oko 35-40 godina? – ili su to možda bili Hrvati?!), Durani su se brzo popeli na bis i dobili smo “Girls on Film”, “Starman” i legendarnu “Rio” za kraj krajeva.
Moram spomenuti i onaj dio gdje se predstavljao bend (što je u pravilo dosadni intermezzo, čast izuzecima), ovaj je meni bio vrlo zabavan jer Durani iz tog predstavljanja naprave zezanciju i mini-show.
Uz duboki zajednički naklon publici i nešto manje od dva sata prašenja, zaključili smo – bila je ovo prokleto dobra koncertna večer i divno vraćanje u prošlost koja to nije.

KONCERTNA FOTO GALERIJA!

Izvještaj i foto: Anastazija Vržina