Ići na koncert jednog od najdražih bendova kojeg obožavaš od malih nogu uvijek je vrhunski doživljaj, a putovati zbog istog u neki drugi grad – neprocjenjivo! Velikani progressive metala, možda i jedini koji su još ostali vjerni sebi, Dream Theater, trenutno na europskoj turneji promoviraju fenomenalan novi album „A Dramatic Turn Of Events“. Nakon mnogo napetosti s pronalaženjem novog bubnjara i prihvaćanja sjajnog novog bubnjara Mikea Manginija, Dream Theater se doimaju jači nego ikad prije. Sjećam se nastupa u Zagrebu u Domu Sportova 2007. i moram priznati da nisam bila u potpunosti zadovoljna tim nastupom, što zbog ozvučenja, što zbog prevelike okrenutosti benda tehnici, a manje intimnosti s publikom. U bečkom Gasometeru situacija je bila potpuno drukčija. Što se publike tiče, bilo je tu fanova iz Slovačke, Poljske, Češke, Njemačke  itd. koliko sam čula, što je još više pridonijelo pozitivnoj atmosferi  i njezinoj raznolikosti jer ne doživljava svaka publika koncert na isti način, neki su više, neki manje dinamični, ali ponašanje je uglavnom bilo korektno bez naguravanja.
Periphery su počeli sa svirkom točno u 20 h. Moram priznati da je ovaj bend, koji je u zadnjih nekoliko godina dosta zastupljen u stranim medijima mene osobno oduševio svojom kombinacijom progressivea i groovea (inače, svrstava ih se u tzv. djent podžanr, zajedno s primjerice Meshuggah). Bend je inače osnovan u Washington DC-u 2005. Vokal  Spencer se vješto prebacivao iz cleana u growl i obrnuto, a snazi zvuka pridonijela su trojica gitarista Misha, Jake i Mark. Tri gitare, netko bi rekao previše, ja sam osobno mislila, ajme na što će ovo ličiti, ali nije bilo nimalo pretjerano. Reakcije publike su bile različite, neki su se dosađivali, neki su se totalno razbacali, a neki su čak pjevali tekstove bez problema. Po tome se vidjelo da ovaj bend poštuje sve više fanova iz cijelog svijeta. Sa samo jednim albumom „Periphery“ iz 2010. i jednim EP-em  „Icarus“, koji je izašao prošle godine, zaradili su poprilične medijske promocije i pohvale. Nakon njih potpuna tišina i usmjerenost pogleda na pozornicu. Koncert Dream Theatera čekao se nekih 20-ak minuta i točno u 21:10 (inače uvijek su točni u minutu, to mi je fascinantno, što samo dokazuje njihovu visoku razinu profesionalnosti) započinje koncert s meni osobno jednim od favorita s novog albuma „Bridges In The Sky“. James LaBrie je odmah pokazao da mu je vokal u punoj formi, puno je puta tijekom koncerta svom snagom iz dijafragme pustio glas, nije bilo pucanja glasa niti suzdržanog „hoću li ili neću otpjevati“ izvođenja visina kao u zadnjih nekoliko godina. Čini se da se potpuno oporavio od trovanja hranom čije su posljedice sezale još od daleke 1994. i koja ga je stajala gotovo deset i više godina sigurnog i snažnog pjevanja. Jedna od najzanimljivijih stvari odmah na početku nastupa bila su tri kockasta video zidića preko kojih smo mogli još bolje vidjeti Petruccijeve  maestralne solaže te odličan bubnjarski solo Mikea Manginija  izveden u sredini koncerta, a i osvjetljenje je bilo na vrhunskoj razini. Bilo je dosta ugodnih iznenađenja u obliku pjesama sa starijih albuma „Awake“,  Images & Words“ i „Six Degrees Of Inner Turbulence“ koje su za mene bile vrhunci koncerta. Izvedba „Surrounded“ je bila jedna od najjačih na koncertu, a jedan od najemotivnijih trenutaka za vrijeme „Silent Mana“. Prekrasni akordi Petruccijeve akustične gitare i i emotivna vokalna interpretacija LaBrieja totalno su raznježile i natjerale publiku na pjevanje. Od novih stvari još svakako treba izdvojiti „Build Me Up, Break Me Down“, „Outcry“ i „On The Backs Of Angels“, a od starijih najžešće su bile izvedbe „6:00“, „The Root Of All Evil“ te „War Inside My Head“ koje su me natjerale na intenzivan „headbanging“.  Što se tiče „highlighta“ koncerta treba pribrojiti i „The Spirit Carries On“ koja je uz „Silent Man“ možda najntimnije zbližila bend i publiku. Za bis na samom kraju, bend je sačuvao svoj dobro poznati hit „Pull Me Under“ i time žestoko završio koncert dostojan velikana. Mike Mangini doista nas je sve oduševio odličnom i izuzetno kompleksnom tehnikom bubnjanja, kojom se malo koji bubnjar može pohvaliti (osim nekolicine poput George Kolliasa (Nile), Tima Yeung a(Morbid Angel), ili recimo Joey Jordisona(Slipknot)), zaista je jedan od motorički najsposobnijih. On apsolutno zaslužuje biti bubnjar jednog ovako profesionalnog benda i iako su ga članovi benda otprije poznavali i surađivali s njim, konkretno James LaBrie, sad mogu biti sigurna da je  na audiciji presudila njegova tehnika i izvedba. I on i Petrucci su glazbenici, svaki na svom instrumentu, koji izvode pjesme s neviđenom lakoćom i zbog toga ih je toliki užitak slušati i gledati. Na kraju, mogu samo istaknuti da se neki bendovi jednostavno nikad ne kvare niti im kopni snaga, a u modernom metalu među rijetkima to su upravo Dream Theater.

Foto galerija dostupna je OVDJE.

Izvještaj: Buna Bernarda Juretić
Foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)