Pred dva dana budimpeštanska Papp László Sportaréna ugostila je Dead Can Dance, sastav za kojeg vjerujem da nikome tko ga je čuo nije ostao nezapamćen, a sretnici koji su ga imali prilike 17. listopada vidjeti i čuti uživo, zasigurno će pamtiti tu večer. Glazbu Dead Can Dancea teško je definirati jer oni kombiniraju različite tradicionalne, uglavnom istočnjačke instrumente  s  mračnim, neoklasičnim stilom, te im je svaki album specifičan i jedinstven.

Nakon 16 godina mirovanja i zadnje turneje 2005. godine, vratili su se s

odličnim albumom „Anastasis“ kojega promoviraju u sklopu ovogodišnje svjetske turneje, a mene je ovaj koncert dopao kao jedan od ljepših rođendanskih poklona.

Dvorana Papp László bila je do početka koncerta u 20. 30 h popunjena, a s obzirom na stil glazbe, parter je bio prilagođen  s 20-ak redova sjedala  s obje strane, dok su ostala mjesta bila na tribinama. Dvorana je bila opremljena i s dva velika ekrana sa svake strane, a naša pozicija devetog reda ispred same pozornice omogućila nam je da nesmetano uplovimo u čitav doživljaj . Ozvučenje je bilo odlično, a jačina glasova Lise Gerrard i Brendana Perryja prodirala je do kostiju. Pozadina je bio veliki zastor ispred kojega kao da je bila neka rešetka ili mreža, a reflektori su ga na svakoj pjesmi bojali drugom bojom.

Set-lista sastojala  se od 19 stvari, a čitav koncert trajao je puna dva sata i uključivao čak 3 bisa. DCD su izašli na pozornicu uz uvodne taktove „Children of the Sun“, koja je ujedno i prva pjesma s novog albuma, a kako je to duet Lise i Brendana, istog trena se pokazala jačina njihovih nevjerojatnih glasova, koja je sa svakom pjesmom bila sve nevjerojatnija. Lisa i stasom i glasom poput anđela, blaženog pogleda, iz kojeg se vidi da je posve unesena u taj svijet koji ispjevava  glosolalijom, ulijevala je taj osjećaj blaženstva i u publiku, koja je očarano slušala i gledala. Brendanov pak duboki, prodorni, a opet na neki način blagi glas, zarobljava svojom snagom kao neka magija za koju ne želite da prestane. DCD su izveli sve pjesme s najnovijeg albuma, a od starih bih posebno izdvojila predivne „Sanvean“ – u trenutku kada  pjesma kulminira, a Lisa dovodi glas do maksimuma, doslovno se ostaje bez daha, a na „Host of Seraphim“ ste mogli samo paralizirano gledati kako Lisa odlazi u taj prostor gdje je ovakvo

remekdjelo nastalo- ta skladba je duboka, mračna, otvara boje, otvara osjetila, otvara neke nepoznate dimenzije. To je skladba na koju se ježite, iako sam se ja ježila i na veći broj njih. Nekako tek sada dok pišem ovo kao da dolazim sebi od te opčinjenosti, osvještavajući da sam zapravo 2 sata bila u nekoj vrsti transa. U onim trenucima kada sam zažmirila, gubio se pojam vremena.  Obradovala nas je i „Now We Are Free“,  pozanta svima iz filma „Gladijator“. Na listi su se našle i dvije neobjavljene pjesme- „Lamma Bada“- koju je Brendan predstavio kao  tugaljku iz vremena maurskog osvajanja Andaluzije, te „ Ime Prezakias“ , grčku, tradicionalnu pjesmu staru preko tisuću godina koju su posvetili Mariji iz Grčke. Ne želim izostaviti ni afrički orijentiranu „Nieriku“ sa prelijepog „Spiritchasera“ iz 1996. , a pjesma koja me

posebno usrećila je „ Ubiquitous Mr. Lovegrove“ , koja je otvorila prvi bis. Potom su uslijedile lijepa, neobjavljena „Dreams Made Flesh“   te Brendanova izvedba „Song to the Siren“ , koja je obrada Tim

Buckleyja.  Posljednje dvije izvedbe bile su Lisine, a zadnju je otpjevala samo uz  pratnju klavijaturista, a radilo se o neobjavljenoj  „Rising of the Moon“.

Od instrumenata DCD su koristili više klavijatura, kako i različit set udaraljki. Publika se ponašala primjereno, u skladu s takvom vrstom koncerta. Svaka je pjesma popraćena snažnim pljeskom, a između bisova dvorana je odjekivala silinom pljeska i usklicima oduševljenih posjetitelja. Lisa je prije finalnog odlaska s pozornice poslala poljubac u publiku s porukom „volim vas“, a razdragana lica potvrđivala su oduševljenje ovim nezaboravnim, predivnim događajem.

Izvještaj: Tamara Dujmović

Foto: Anja Žutinić