Nakon što nas je veliki Šef, Bruce Springsteen „zaobišao“ ne stavljajući  Hrvatsku kao destinaciju za neki do njegovih koncerata na aktualnoj turneji  “Wrecking Ball” kojom promovira novi album, nije nam bilo druge nego da se razmilimo po najbližim (o tome bi se već dalo raspravljati) destinacijama na turneji. Logično najviše autobusa hrvatskih registracija bilo je za vidjeti u nekdašnoj shopping meki – Trstu. U ponedjeljak je Šef održao posljednji od tri koncerta u nizu u voljenoj mu Italiji i nekako sam se bojala da će biti najslabiji. Što je smiješno komentirati samo po sebi, Springsteen nema slabih koncerata – on ima one emotivno infarktne i one malo manje opasne po srca. No mislila sam si, “Bit će već poprilično izmoren jer je prvi, onaj u Milanu bio drugi po dužini ijednog njegovog koncerta (ikad), a nedjeljni u Firenci je bio vodeni pakao za sve uključujući i njega, gadna kiša i prolomi oblaka prali su publiku i Springsteena cijeli koncert, no on nije odustajao – mokar do kože svirao je nevjerojatnih nešto preko 3.20 minuta, na kraju skoro isto dugačko kao i u Trstu, što vam sve govori – koncert u Trstu je bio savršen, kratko i jasno.

Set lista je bila sjajno izbalansirana, prošarana starim kultnim stvarima (Badlands, Johnny 99, Thunder Road, Seven Nights to rock …) legendarnim hitovima (Hungry Heart, Bobby Jean, Glory days, Because the night…) i novim materijalom kojeg je bilo dosta i koji meni osobno (glazbeno) nije neki spektakl no uživo dobija posve drugu, baš onu pravu veličanstvenu dimenziju, namjenu koju je i Springsteen imao u glavi kada je radio “Wrecking Ball” (poruke, ne glazba).
Svi koji su ikada pohodili Springsteenove koncerte znaju da je kod njega uvijek faktor iznenađenja, neke vrste. Njegove setliste nikad nisu finalne, ni sam E-Street Band nikad nije siguran što će sve morati odsvirati, Springsteen mijenja listu tijekom koncerta, publika i po dan dva stoji prije koncerta u redu kako bi se domogli onih zlata vrijednih narukvica koje im garantiraju prve borbene redove, točnije šansu da će mu stisnuti ruku, da će je/ga Šef izvaditi iz publike i nešto otplesati sa vama ili ćete mu jednostavno porukom na kartonu reći svoju želju – koju će on, velike su šanse i uslišati.  I na svakom koncertu znate da će se sve ovo dešavati i svejedno doživite iznenađenje, ili neku vrst orginalnosti izvedbe bilo da usliša tri molbe odjednom pa na pozornici za vrijeme Dancing in the Dark imate tri fana, dva muška koji su plesali s ženskim dijelom pratećih glazbenika (Soozie, violinisticom i Cindy, back vokalom) i curu koja se omastila pa otplesala s trojicom i na kraju se pošteno izljubila i sa Šefom. Ali niti to nije sve. Želite da vam Šef otpjeva Rosalitu za tatu i mamu? Nema problema. Bis koji i nije bio bis jer nije Springsteen ni E-Street Band niti pošteno otišao s pozornice – počeo je baš s Rosalitom. Ili, mama vam je fan teški i zamolite Springsteena da otpleše s njom kako biste joj u svakoj zgodnoj prilici mogli podsjetiti kako ste joj baš vi priuštili najbolji doživljaj u životu (van toga što je dobila vas)? Nema problema. Bruce je i s mamom otplesao jednu.
I sada, svima njima koje se dešavaju ovakve krasne, emotivne i za vjeke vjekova pamteće stvari, je naravno fenomenalno. A vama ostalima? Vi ste tako obuzeti tim sitnim detaljima, biserićima kojima Springsteen niže prekrasnu ogrlicu divnih momenata, bilo da li ste alfa-mužjak, sentimentalna dušica ili ne. A emotivnost i sentimentalnost se kod Šefa pišu velikim slovima.

Dijelovi koncerta koje Springsteen posvećuje socijalnim temama, ali s takvom dozom dobrog ukusa da je to svima drugima osim njemu, poprilično teško izvedivo, posebni su i zahvaćaju baš svakoga u žicu, bez razlike. Naravno da je prilikom izvođenja prekrasne My City Of Ruins spomenuo i New Orleans i tornado koji ga je tako uništio, kao i spomen na aktualne devastirajuće potrese u Italiji –  no nijednom nije to prešlo u neke spin offove “pričalice” koji na kraju samo zamaraju i ubijaju atmosferu. Ne moramo plakati cijelu večer da bismo potvrdili da nam je do nečega  stalo.

Još uvijek “slomljena srca” (citiram Šefa) nakon gubitka najstarijeg suradnika i prijatelja saxofonista The Big Mana Clarencea Clemonsa, Springsteen je našao načina da u dva navrata, dostojanstveno, toplo i emotivno obilježi spomen na njega i da publika sama iskaže koliko nam svima The Big Man nedostaje. Naročito je to lijepo i toplo sjelo u staroj, divnoj Spirit in the Night s prvog albuma. Jednako snažno a opet drugačije, odzvanjale su na punom stadionu Nereo Rocco, Johnny 99 i skoro akustična, nezaobilazna The River.

U mala iznenađenja na setlisti ubraja se i Apollo Medley (“The way you do the things you do” i “6345789”) u kojem je Springsteen spojio ovaj put neki dugi sound – soul za kojeg je i rekao da je preteča sve glazbe, a s kojim je nova garnitura pratećeg benda  koji sada broji 17 glazbenika (uz E-Street Band) 5 puhača, dva saxa (od kojih je jedan Jake Clemons, nećak The Big Mana, koji se usput rečeno fenomenalno uklopio u bend) dalo novu dimenziju Springsteenovom rock’n’rollanju, te povremenim izletima u folk, country ili irski folk kojeg je naravno bilo i ovog puta uz aktualnu Shackled and Drown.

I da je bilo “samo to” uz nevjerojatna već spomenuta 3.20 sata, prepuna dinamitne energije koja se širila svakim kutkom stadiona i uz koju bi svi presretni i ozareni otišli kućama, htjeli mi to ne htjeli, energija koju odašilje Springsteenova karizma presnažna je da ne biste pokleknuli, na kraju posve neočekivani  i mi Hrvati dobili smo svoje veliko iznenađenje. Prvi puta u povijesti ijednog Springsteenovog  koncerta, spomenuo je i  “Croatiu”!  Na otvorenju koncerta uz početne taktove genijalne “Badlands” (kako odgovarajuće!) nakon “Buona notte, Trieste” (Springsteen inače odlično priča talijanski, zato su u Italiji posebno snažni koncerti jer ga Talijani obožavaju – ako ste mislili da su koncerti u Beču super, onda niste još ništa doživjeli) – rekao je i super izgovorenim hrvatskim “Dobro večer, Croatia. Kako ste?” što je “naštrebao” pola sata ranije nakon što su mu Branko Komljenović i Željkica Makanec predstavnici Menarta odnosno Sonya za Hrvatsku (i regiju) objasnili da je u Trstu barem 1/3 Hrvata i da mnogi fanovi idu i na nekoliko koncerata na istoj turneji (činjenica koja je izuzetno iznenadila njegov management i njega) i nakon što je spontano izrazio želju da kaže nešto “lagano” na hrvatskom – čak je i ponio šalabahter sa sobom i to isto ponovio još jednom, a “Croatiu” zazvao ponovo na početku My City of Ruins (oh kako odgovarajuće još jednom!  osim što je trebao umjesto “city” reći “state”).  Dakle znajte, ako se na sljedećoj turneji Springsteen pojavi u Hrvatskoj, valja poslati tortu zahvalnicu u Menart ovom agilnom paru.

Ako ste bili Hrvat u Trstu u ponedeljak i ako niste bili impresionirani onda vama nema pomoći. Potražite savjet liječnika ili ljekarnika.

Pakleni bis završio je uz Tenth Avenue Freeze-Out, i ako niste do tada bili iscijeđeni kao limun, poslije nje jeste.

Niste još gledali Springsteena nigdje na koncertu, dakle uživo? Nema veze što slušate, otići na Springsteenov koncert je neke vrste glazbenog “must havea”, opće kulture ili jednostavno: znat ćete što ste propuštali ili što biste propustili kada jednom i odete. 12.7. i Beč je blizu. Ubacite se u interkontinentalni vlak koji melje sve pred sobom, a ne ostavlja iza sebe ništa drugo do pozitivu i snagu. Vlak se zove Bruce Springsteen & The E-Street Band. I više nije budućnost nego konstanta, mjerna jedinica rock’n’rolla. Sve ostalo su izvedenice.

KONCERTNA FOTO GALERIJA!

Izvještaj i foto: Anastazija Vržina